"Na Mirogoj (mirni gaj) često dolazim, jer računam: bolje da odem, nego da me odnesu!" Zvonimir Milčec u knjizi "Zagreb je Zagreb!"

Misle li tako i drugi mnogobrojni i redoviti posjetitelji Mirogoja i drugih hrvatskih mirnih gajeva, to neznam. Ali dvije stvari su sigurne. Prvo, Zagrepčani imaju smisla za humor i kada se radi o vlastitoj smrti. I drugo, rijetko se gdje mogu vidjeti tako lijepa i uređena vječna počivališta kao u Hrvatskoj.

Svaki naš posjet Zagrebu ujedno je i posjet našim pokojnima u mirnom gaju. Ružu ostavljamo na grobu pokojnog predsjednika Tuđmana, svijeću zapalimo kod spomenika "Glas hrvatske žrtve - Zid boli", a onda se prošetamo kroz arkade i prisjećamo velikana naše povijesti, kakvih u današnjoh Hrvatskoj više nema.

"Zagrebačka smrt ima više ukusa od zagrebačkog života, ovdje su se zauvijek preselili mnogi poznati Zagrepčani..." rekao je Matoš. Danas je ta njegova izjava aktuelnija nego ikada do sada.

Na Dan Svih svetih mislimo na naše drage, pa, prisjetimo se i toga kada i kako je nastao Mirogoj.

Kako je i kada nastao Mirogoj?

Godine 1850. Zagreb objedinjuje sve svoje dijelove u jednu općinu, a varoški sudac Gradeca, Josip Kamauf, postaje prvi gradonačenlik. Broj stanovnika raste i postaje potrebno planirati razvoj grada. Među prve tečevine tih dana spada izmjera zemlje za katastar, u svezi s kojom nastaje i prva karta Zagreba i okolice, tiskana u Beču 1853.-54. godine. Katastarski popis kuća napravljen je 1864., ali su kuće bile označavane po popisnim brojevima, što je silno otežavalo orijentaciju, jer bi dvije susjedne kuće imale često posve razdaleke brojeve. Tada Zagreb dobiva novi način označavanja kuća po uputnim brojevima, kako to gradu pripada. Izmjenjena su 22 imena, a 26 ulica dobilo je nov naziv. Godine 1878. Gradsko poglavarstvo izdaje "Novu numeraciju kuća", pomno izrađeno djelo, s oznakom vlasnika svake kuće, pa se lako uočavala promjena posjednika, u usporedbi sa predhodno napravljenim katastrom.

U to su vrijeme postojala gradska groblja sv. Rok (današnji Rokov perivoj), Jurjevsko, sv. Tomo, Vojničko groblje, sv. Petra, sv. Juraj, dva židovska groblja i groblje za pravoslavne. Sva su bila prenapučena, te je valjalo osmisliti prostor za novo gradsko groblje. Igrom slučaja, veliko imanje dr. Ljudevita Gaja, poslije njegove smrti 1872. godine, završava na dražbi. Kupuje ga grad Zagreb 24. siječnja 1873. godine s namjerom preuređenja u centralno zagrebačko groblje. Gradska se općina obavezala ne dirati Gajev perivoj, što je ispoštovala, a da bi se sačuvao izgled parka, uz puteve su zasađeni drvoredi divljeg kestena, javora, smreka, lipa i drugih stabala, pa je Mirogoj postao jednim od najljepših groblja u zemlji.

Groblje je bilo predano na uporabu 1. studenoga 1876., službeno je otvorenje bilo 6. studenoga 1876. godine, a prvi je "stanovnik" bio Miroslav Singer, nastavnik tjelovježbe i mačevanja, kojem je grad priredio veličanstven sprovod.

Mirogoj je skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti. Prvotno su postojali odvojeni odjeli za različite vjeroispovijesti. Odjel A određen je za sljedbenike katoličke vjeroispovijesti, odjel B za pravoslavne, odjel C za protestante, odjel D za židove. Svakoj je od spomenutih i zakonom priznatih vjeroispovijesti Statutom bilo zajamčeno "potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju". Ubrzo se pokazalo da ta konfesionalna podjela donosi velike poteškoće prvenstveno tehničke naravi. Uprava groblja je s blagonaklonošću i olakšanjem dočekala tzv. Interkonfesionalni zakon 1879. godine temeljem kojeg groblja iz crkvenog prelaze u općinsko (gradsko) vlasništvo što je iznjedrilo vrlo povoljnu mogućnost konfesionalne podjele. Uprava je odmah prihvatila tu odluku i ukinula odjele za pojedine vjeroispovijesti.

Velike arkade

1879. godine graditelj Herman Bollé započima gradnju veličanstvenih arkada koje je dovršio 1917. godine. U tom vremenu dovršene su zapravo arkade, ali ne i portal i kapela koji spajaju južne i sjeverne arkade.
Neispunjena želja graditelja Bolléa bila je ostvariti središnji spoj južnih i sjevernih arkada (portale i kapelu) nakon završetka svih radova na arkadama kao krunu svoga pothvata. Godine 1914. bio je izrađen nacrt portala velikih razmjera, no u ratnim i poratnim godinama nije bilo sredstava za izvedbu takvih zamisli. Bollé nije dočekao ostvarenje svoje zamisli. Umro je 17. travnja 1926., a gradnja je završena 1. studenog 1929.

Arkade su vrlo kvalitetno izgrađene što je potvrđeno 1880. godine kada je Zagreb pogodio snažan potres koji je teško oštetio oko 1700 kuća, uključujući i one kojih su zidovi bili deblji od dva metra. Premda je središte potresa bilo u neposrednoj blizini groblja (na Medvednici) arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje čime su Bolléov projekt, ali i sama izvedba dobile najviše ocjene za solidnost i izdržljivost.

U jednu od prvih arkada pokopan je 14.07.1879. g. velikan hrvatske kulture Petar Preradović. Sve su trgovine i uredi toga dana bili zatvoreni,a svečana je povorka s vojskom i glazbom na početku krenula prema posljednjem počivalištu na Mirogoju. Spomenik na njegovu grobu isklesao je kipar Ivan Rendić.

Dana 15. listopada 1885. godine dovršena je gradnja arkade u koju su, uz prigodnu svečanost, pokopani posmrtni ostaci dr. Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Živka Vukasovića, Vjekoslava Babukića, Frana Kurelca, Vatroslava Lisinskog, Dragutina Seljana i dr. Dimitrija Demetra, a naknadno su ovdje još ukopani Franjo Žigrović, Dragutin Rakovac, Ivan i Antun Mažuranić, Mirko Bogović, Pavao Štoos, grof Janko Drašković, Antun Mihanović, dr. Matija Smodek i drugi. Odluke o osobama koje će biti pokopane u arkadu preporoditelja donosilo je Gradsko poglavarstvo.

Zatvaranjem starih zagrebačkih groblja društva, znanstvene udruge i ustanove, pripadnici svih vjeroispovijesti, nastojali su prenijeti na Mirogoj ostatke svojih zaslužnih članova kao i njihove nadgrobne spomenike. Među mnogim zaslužnicima svoje novo počivalište dobili su na Mirogoju Vatroslav Lisinski, Dragojlo Kušlan i Mijat Sabljar (prenešeni iz Rokova groblja), također Dragutin Rakovac, Šime Balenović i Vatroslav Lichtenegger (iz Petrova groblja) i dr. Dimitrije Demetar (iz Pravoslavnog groblja na Pantovčaku).

Mnoge seobe spomenika i posmrtnih ostataka bile su povodom i političkim demonstracijama. Tako je bilo i pri preseljenju posmrtnih ostataka srpanjskih žrtava koja se pretvorila u višestruku protumađaronsku demonstraciju. U zagrebačkoj povijesti zabilježena je 1845. godine tiha, ali krvava protumađaronska demonstracija kada su na licu mjesta poginula devetorica, 27 građana je ozlijeđeno, dok su sedmorica umrla kasnije od zadobivenih rana. Posmrtni ostaci srpanjskih žrtava prenešeni su na Mirogoj s Jurjevskog groblja u zajedničku grobnicu. I danas njihovo posljednje počivalište resi spomenik prenijet s Jurjevskog groblja.

Nekada se običavalo pokojnika kod kuće postaviti na odar, a potom skolkom prevozilo na groblje. Skolku je izmislio zagrebački obrtnik, tapetar Dragutin Hirc. Bio je to odar od četiri dijela, presvučen crnim lakom, a stajao je na zlatnim nogama. Skolke su se mogle voziti, pa je dovitljivi obrtnik unajmio slugu koji je mrtvace prevozio od kuće do groblja. Kažu da nije bilo imućnijeg Zagrepčana kojega Hirc u vremenu od 1850 do 1876. nije postavio na svoje skolke. Zagrepčani su ga prozvali "Totenvogel"(ćuk, ptica smrti) i sklanjali mu se s puta. Onima koji su mu se izdaleka grozili i rugali, Hirc je hladnokrvno govorio: "Nek se samo groziju, nebudu mi vušli. I oni buju došli vu moje ruke".

1885. je donešen "Naredbenik za obću mrtvačnicu u Mirogoju i pogrebni red", a u travnju 1886., nakon 3 godine gradnje, bila je dovršena gradnja mrtvačnice. Prvi pokojnik koji je ležao u mrtvačnici bio je gosp. Ivan Mischinger 15. siječnja 1866. g.

Netko 'cipelzugom', a netko fijakerom

Na Mirogoj se uglavnom išlo pješice, dok su imućniji građani koristili fijaker. Naime, tramvajem s konjskom zapregom koji je prometovao Zagrebom od 1811. godine nije bilo mogućnosti dovesti se do "grada mrtvih" zbog strmine Mirogojske ceste (tadašnjeg Gajevog obronka). Uvođenjem tramvaja na električni pogon 1910. godine položene su i tračnice Bakačevom ulicom, preko Kaptola i Nove vesi na Mirogoj. Godine 1931. ukinuta je izravna pruga do Mirogoja i uvedeno presjedanje na Gupčevoj zvijezdi do koje se dolazilo novom prugom preko ulice Medveščak. Tramvaj je na Mirogoj vozio do 1954. godine kada se dogodila teška prometna nesreća nakon koje je pruga bila ukinuta.

Nakon 52 godine, 1928. godine Mirogoj je prešao graničnu brojku od 100'000 pokopanih. Godine 1934. Mirogoj se počeo širiti i izvan arkada i to prema sjeveru, u okolicu današnjeg poštanskog tornja. Tu su se nalazili vinogradi Duhovnog stola Kaptola i zemljište obitelji Majcen, praktički nasljednih upravitelja groblja koji su na tom prostoru imali vrtlariju za potrebe uređivanja groblja. Dalje se nije širilo do današnjih dana kada je otvorilo nove prostore poginulim ratnicima i ostalim stradalnicima Domovinskog rata.

Sve do 1962. godine Mirogoj je bio prepušten sâm sebi. Unutarnji zidovi arkada su uništeni od prokišnjavanja. Tada se pristupa izradi plana uređenja i održavanja groblja, generalno se popravljaju arkade, obnavljaju zidovi, uređuju krovišta. U iduće četiri godine restaurirano je 77 velikih i 69 malih arkada, 12 kupola na velikim i 5 na malim arkadama te spojevi između Kapele i velikih arkada. Uređuju se parkovi, putevi, ceste, vodovod, kanalizacija. Preuređuju se čitava polja, grade grobnice tamo gdje je nemoguć klasičan ukop.

Godina 1967. na svaki je način posebno značajna za Mirogoj - od 7. siječnja 1967. godine najveće zagrebačko groblje ima vlastitu profesionalnu glazbu. Uređuju se kiosci za prodaju cvijeća i svijeća, vrtlarija je značajno proširena i obogaćena novim sadržajima. Građevno-klesarska radna grupa osnovana je 1972. godine, opremljena posebnim strojevima za izradbu nadgrobnih spomenika od raznolikog materijala, a 1973. godine sagrađena je i primjereno uređena Zajednička grobnica posmrtnih ostataka ekshumiranih iz grobova na Mirogoju.

(Tekst i fotografije D. Gaupp)

Pokoj vječni daruj im Gospodine!

01.11.2010.