Posljednji pozdrav Miroslavu Mikuljanu
Poštovani i dragi Miro, tužni zbore...
U ovo doba godine smrt grabi tolike
hrvatske umjetnike, da prije proljeća uzme što može,
da osiromaši ovaj narod i otme mu najbolje ljude.
Miroslav Mikuljan jedan je od njih,
umjetnik koji je znao da je sjećanje najbolje
spremište dobara i da mu je Bog dao osjećaj, oko i
ruku kako bi filmskim i televizijskim riječima
ispričao istinite priče o suvremenicima i njihovim
precima, o svojoj domovini, o Hrvatima, o onima
prvenstveno koji su i u miru i u ratu stradali kao
žrtve nemilosrdne povijesti.
Umjetnički životopis redatelja
Miroslava Mikuljana nije bio sigurna i široka cesta,
nego od onih putova u okolici Križevaca koji vijugaju
podno vinograda i šuma, penju se na brda i padaju u
nizinu. Da bi stigao do cilja, probijao se kroz rubne
šikare, sveudilj znajući što mu je pravi posao i prava
radost, te se uspio napokon i profesionalno baviti
onime što je volio. Nenametljiv ali čvrst, ustrajan i
strpljiv u potrazi za ljudima koji će njegovu temu
pretvoriti u sliku i riječ, Miro je razumio svoje
poslanje sućutnoga i kreativnog arhivara hrvatskih
sudbina od kojih je svaka neponovljiva, ali posve
objašnjiva tek u cjelini istoga narodnoga tkanja, u
cjelini nesklone povjesnice.
Mikuljan nije intervenirao, nije
komentirao, tih i zatajan iza kamere mamio je
ispovijesti o pustoši duša, o pustoši žumberačkih sela
gdje u praznim kućama prostrt sol čeka one koji se
nikada ne će vratiti, slušao je potresna svjedočanstva
Hrvata prognanih još u Drugom svjetskom ratu čiji se
potomci ne mogu ni danas vratiti na svoja imanja,
bilježio je slike nove hrvatske drame u vrijeme srpske
agresije devedesetih, slušao je kazivanja proljećara
koji su bili zatočeni u komunističkim kazamatima, i za
svaku od tih priča skladao posebnu vizualnu melodiju,
dajući epskom i tragičnom onu utjehu poetskog izričaja
koja dokument pretvara u umjetnost. A i nit koja je
povezivala njegove igrane filmove bila je tjeskoba i
bolest, nepravda ali i pobuna, žudnja za sretnijim
životom ili za životom samim, kakav bio da bio.
Ta volja za životom bila je i njegov
štiti u dugim godinama teške bolesti kojoj se opirao
stvaralaštvom, te je u posljednjem svome vremenu više
no ikad prije pridobio i publiku i kritiku. Bog mu je
dao i nagradu da desetljećima bude povezan s Marijom,
ženom i suradnicom, čija je književna virtuoznost
predstavljala ne samo podlogu nego i dušu mnogih
njegovih radova.
Autor prvenstveno, redatelj Miroslav
Mikuljan ostavio je dubok trag i po sedam sjajnih
godina na mjestu urednika Povijesno-dokumentarnog
programa Hrvatske televizije, od olujne devedeset pete
do prvih godina novoga stoljeća, u kojemu je razdoblju
kao čovjek upućen u umjetnost, povijest i politiku
stavio na repertoar cjelinu hrvatskoga nacionalnog i
kulturnog identiteta, ozbiljenu u četrnaest stoljeća,
proviđenu burnim zbivanjima, i potvrđenu onom
postojanošću koja nije dopustila da nestanemo iz
povijesti, kao državotvorni narod odan općeljudskim,
kršćanskim vrijednostima. Zastupnik tih vrjednota,
Mikuljan je djelovao kao vlasnik prirodnoga hrvatskog
osjećaja, kao domoljub posvećen istini koju je trebalo
pronaći ispod nakupina konstruiranih krivotvorina.
Nije zato neobično da se morao povući u naletu
zlosilja kojim je popraćena ova nova hrvatska
tragedija, ova žalosna i opasna remisija hrvatske
političke razboritosti, nije neobično da ga je zluradi
protuhrvatski tisak svojedobno ispratio riječima da
odlazi posljednji Tuđmanov urednik, nije neobično ni
da se u nekrolozima ovih dana očitava bezdušna
bešćutnost koja ne zastaje ni pred dostojanstvom
smrti.
No, Miro je našao u zadnjim godinama
života sigurno utočište u krugu hrvatskih
intelektualaca okupljenih u Hrvatsko kulturno vijeće,
koji su znali cijeniti njegove točne prosudbe o
sadašnjosti i njegovu svjesnost povijesti koja se
oblikovala u susretima sa stotinama i stotinama ljudi
koji su u njegovu kameru odlagali krhotine osobnih i
obiteljskih uspomena.
U ime Hrvatskoga kulturnog vijeća, u
ime pokreta Hrast kojemu si se među prvima pridružio,
u ime brojnih prijatelja, opraštam se od tebe, dragi
Miro, dragi prijatelju, s ufanjem da se tamno
tajanstvo smrti dovršava bljeskom Božje milosti. Neka
ti je vječna slava.
Hrvoje Hitrec
Miroslav Mikuljan
rodio se 1943. godine u Raščanima kod Križevaca, a
filmsku i TV montažu diplomirao je na zagrebačkoj
Akademiji dramske umjetnosti 1987. godine.
Umjetničku karijeru Mikuljan je započeo 1962. u
Kino klubu Zagreb gdje je snimio je velik broj
amaterskih filmova kojima je osvojio brojne domaće
i međunarodne nagrade te stekao titulu majstora
amaterskog filma.
Od 1970. do 1990. režirao je
mnoge televizijske portrete, reportaže, emisije,
dokumentarne filmove te serijale i dječje
filmove ('Zanirci dolaze', 'Nemojte me zvati
Robi'), TV drama ('Doktorova noć', 'Obiteljski
album', 'Smrt godišnjih doba'), kratkih igranih
filmova ('Ponedjeljak', 'Nije daleko'), te dva
dugometražna igrana filma ('Hoću živjeti',
'Crveni i crni').
Brojne dokumentarne filmove i
serije snimao je od 1990. za Dokumentarni
program Hrvatske televizije, čiji urednik
postaje 1995.
S
HTV-a odlazi 2002. te se ponovo okreće režiji
autorskih dokumentarnih filmova ('Čuvari mrtvih
sela', 'Sam', 'Ljudi s mliječnog puta', 'Plava
plaža 2'). Njegov film 'Ljudi s mliječnog puta'
dobio je nagradu Oktavijan za najbolji hrvatski
dokumentarac u 2010. te je osvojio nagradu
publike na prošlogodišnjem Zagreb Doxu.
|
|