Izlaganje o knjizi prof. dr. Miroslava Tuđmana
"Informacijsko ratište i informacijska znanost" počet ću
pričom o jednom našem poznatom (i kontroverznom) glumcu,
pričom koja iz ugla prikazivačke umjetnosti, kazališta,
filma, može približiti informacijsku znanost kojom se
bavi prof. Tuđman, učiniti je razumljivom i važnom za
svijet u kojem danas živimo, pokazati koliko će
informatika glumci utjecati na našu budućnost. Promjena
u odnosu prema tom glumcu ponajbolje pokazuje koje su se
promjene dogodile u prostoru hrvatskoga javnog znanja,
koje informacije po mjeri svojih (osobnih, općih,
javnih, političkih) interesa dominiraju, što je istina,
a što laž i kako informacija i dezinformacija, kao
glumci pod maskama u kazalištu, danas mogu zamijeniti
svoja mjesta.
Ovih dana, točnije prošle subote,
objavljen je u "Večernjem listu", u subotnjem prilogu
"Obzor", intervju s Radom Šerbedžijom, glumcem koji je
u bivšoj državi držan za jednog od ponajboljih
jugoslavenskih glumaca. Ne ću govoriti o njegovoj
glumačkoj darovitosti, neki ga jako cijene, drugi ne,
već ću spomenuti njegovu lijevu ideološku
opredijeljenost koja ga je u vremenu raspada
Jugoslavije vodila od Beograda do Sarajeva i Ljubljane
u bezuspješnom pokušaju zaustavljanja neizbježnoga
raspada države s kojom se identificirao, promatrao
Dubrovnik iz okupiranog Cavtata i u najgore vrijeme
rata zaobilazio Hrvatsku, svoju domovinu, "jer se nije
slagao s Tuđmanom".
Kad je trebalo da kao poznata javna
osoba i glumac kojeg su obožavale tisuće gledatelja,
javno podrži samostalnost i slobodu svoje domovine,
koja je bila u smrtnoj opasnosti on se od nje
distancirao, nije poput Jean Gabina u trenutku
agresije na njegovu Francusku obukao vojnu odoru i
šest godina se borio protiv nacista. Nije trebao uzeti
oružje u ruke, ali se trebao boriti onim što najbolje
umije, njegove riječi potpore hrvatskoj neovisnosti i
samostalnosti, riječi kazališnog i filmskog prvaka,
pripadnika srpske manjine, mogla je u vremenu agresije
imati ogroman utjecaj na hrvatske Srbe, mogla je mnoge
odvratiti od pobune i napada na domovini. On te riječi
je nije izrekao.
Iako je bilo mnogih koji nisu odobravali njegovo
odmicanje od Hrvatske nitko mu nije zabranio dolazak u
Zagreb, Zlatko Vitez i pokojni predsjednik Tuđman nisu
mu zapriječili povratak i glumu. Ranih devedesetih na
televiziji je slobodno nastupio, čak je u jednom
intervjuu izjavio kako Hrvatska nije njegova domovine,
niti je hrvatska zastava njegova zastava i ništa mu se
nije dogodilo. Osim što ga je nakon toga intervjua
jedan revoltirani filmski kaskader - hrvatski
branitelj - ošamario.
Otišao je i otada se u Zagrebu rijetko
pojavljivao, da bi 2000. s Račanom dočekao svoj veliki
povratak na Brijune i Hrvatsku. U intervju pred neki
dan niječe da je govorio protiv Hrvatske, ističe
stalnost veze sa svojom domovinom, proglašava
zlonamjernim izjave da je bio protiv Hrvatske,
demantira da se udaljio od svoje domovine ... pretvara
laž u istinu, dezinformira javnost, stvara javno
znanje po mjeri ne samo svog osobnog već i političkog,
ideološkog interesa.
On je tek jedan od mnogih koji danas
modelira svoj javni imidž, jedan je od mnogih
dobitnika promijenjenog javnog znanja koje se u
Hrvatskoj dogodilo nakon 2000. Danas je malo onih koji
se sijećaju ili znaju kako su se ponašali on i mnogi
drugi pred jedva dva desetljeća. Modernom tehnologijom
svijet 21. stoljeća stvara svoja javna znanja kroz
globalne mreže za prijenos i organizaciju informacija,
briše i preoblikuje po mjeri svog interesa informacije
o nedavnoj prošlosti. Tako je od 2000. nadalje
preoblikovana novija povijest Hrvatske, pravedan
obrambeni rat postao je zločin, branitelji zločinci,
pokojni predsjednik Tuđman i njegovi suradnici
kriminalci, pripadnici udruženoga zločinačkog
pothvata....
O tim mijenama javnog znanja u svoj
knjizi piše prof. Tuđman, on uspješno primjenjuje
informacijsku znanost u analizi mnogih pojava koje nas
okružuju, određuju i sile na promišljanea, često i na
djelovanje, javno, društvene, političko. Svojom
znanstvenom raščlambom nam bjelodano pokazuje kako
onaj koji danas dominira informacijama osigurava
informacijsku superiornost po mjeri svog interesa.
SAD su prepoznale važnost informacija,
onaj koji kontrolira znanost kontrolirat će svijet
budućnosti. SAD ima ministra za Cyberspace, budući
ratovi će se voditi u virtualnom prostoru,
informacijama će se dobivati ratovi. Važnost vladanja
informacijama prepoznaje i široka javnost, već skoro
svaka starleta ima svog "public relation stručnjaka",
najvažniji je privid, prividna realnost - u politici,
ratu, gospodarstvu pa i u prikazivačkoj umjetnosti kao
što sam pokazao na primjeru gorespomenutog glumca.
Prof. dr. Tuđman vrhunski je
znastvenik, stručnjak za infomacijsku znanost koji
značajan dio svoje knjige "Informacijsko ratište i
informacijska znanost" posvećuje stručnoznanstvenoj
raščlambi, postavlja pitanja i na njih pokušava
odgovoriti. U uvodnim djelovima svoje knjige ističe
ulogu prof. dr. Bože Težaka za razvoj hrvatske
informacijske znanosti i njegovo inzistiranje na
moralnim načelima koja se mora odnositi i na
informacijske znanosti.
Prof. Tuđman se dalje bavi znanjem i sudbinom
knjige, u zadnjem dijelu tog članka navodi primjere
kako su se razni režimi odnosili prema knjizi, na
primje, kakao su se komunisti u bivšoj Jugoslaviji
odnosili prema nepoćudnim knjigama (priča o Hrvatskom
biografskom leksikonu). Analizira odnos prema
memorijalnim spomenicima i javnom znanju, objašnjava
nastanak i ulogu dezinformacija u
informacijsko/dezinformacijskom ratu s primjerima iz
vremena Domovinskog rata, pojašnjava kako se proizvodi
pamćenje, određuje se prema dvojbi suverenitet ili
izolacija, propituje odnos Haške doktrine o
zajedničkom zločinačkom pothvatu i univerzalnih
vrijednosti, te odnos novih europskih vrijednosti i
malih naroda (parafrazirajući knjigu svog oca, dr.
Franje Tuđmana "Velike ideje i mali narodi").
Baveći se znanošću prof. Tuđman
raščlanjuje sve značajne društvene i političke procese
i mijene koje su se događale i događaju u Hrvatskoj u
posljednjih dvadeset godina i znanstvenim
instrumentarijom otkriva skrivene i naizgled zamršene
društvene, političke, moralne i duhovne pocese koji se
strelovito događaju i mijenjaju naš svijet-naše
vrijednosti, istine i moralne osnove.
U raspravi: Je li informacijska
znanost još uvijek društvena znanost? zaključuje da
smo danas u digitalnom svijetu "koji je projekt,
simulacija i reprodukcija, čovjek nema kontrolu nad
tim svijetom", prevrednuju se univerzalne vrijednosti,
sloboda, ljudska prava, kultura, demokracija.
Globalizacija donosi nove vrijednosti: tehnologiju,
tržište, turizam, informaciju.
Citiram dio tog članka: "Suvremeni čovjek danas živi
u tom procjepu: čini se da su globalne vrijednosti
ireverzibilne, a univerzalne su vrijednosti na
odlasku. I informacijska je znanost zapela u tom
procijepu između univerzalnih i globalnih vrijednosti.
Ako bude inzistirala na istini kao univerzalnoj
vrijednosti, bit će zastarjela znanost, a ako se
opredijeli za globalne vrijednosti ne će biti
društvena znanost relevantna za moralnu i duhovnu
sudbinu čovjeka i društvene zajednice."
Iako se čini da je zadnjom rečenicom
pred informacijsku znanost postavio tešku dvoumicu, iz
ove knjige je jasno koji odgovor zastupa prof. Tuđman
- on svojom cijelom knjigom dokazuje da je zapitan i
odgovaran za moralnu i duhovnu sudbinu čovjeka i
društvene zajednice. To dokazuje kako je znanstvenik
prof. dr. Tuđman istovremeno i čovjek koji brine za
svoju zajednicu, on je "homo politicus", političar
koji dobro razumije i procijenjuje politički i
društveni razvoj Hrvatske u njihovoj zbiljnosti, ne u
prividu poput glumca s početka mog izlaganja. Kroz
znanost prof.dr. Tuđman pokušava razumjeti i objasniti
ozbiljnost u kojoj se danas nalazimo i mi i naša
domovina Hrvatska. Zato me raduje što se prof. dr.
Tuđman kandidirao za budućeg predsjednika Republike
Hrvatske, jer njegova darovitost znanstvenika i
osjetljivost, senzibilitet običnog čovjeka jamči da će
znati razumjeti naš suvremeni svijet u njegovoj
zbiljnosti i cijelosti, kroz njegove vrijednosti i
vrline, ne kroz kazališni privid, imidž i laž.
Dr. sc. Miroslav Međimorec
Zurich, 6. lipnja 2009., www.hkz-kkv.ch
|