Sanja Kais, uz smješak: Ako ja tebi još uvijem smijem reći ti, onda vrijedi i obrnuto. Naravno da te se sjećam, upoznali smo se na koncertu Hrvatska priča u Zürichu gdje sam bila jedna od hostesa.
Od kuda dolaziš iz Hrvatske, gdje si se školovala?
Dolazim iz Zagreba i tamo sam naravno pohađala škole. Nakon osnovne, upisala sam se na XV gimnaziju, popularno zvanu MIOC. Oduvijek sam naginjala prirodnim znanostima, pa sam već tada bila član kemijske i biološke grupe. U četvrtom razredu sam počela raditi na projektu iz genetike pod vodstvom prof. Leniceka. Tad sam se “zaljubila” u genetiku i odlučila studirati molekularnu biologiju (čije je genetika dio).
Znači, za tebe nije bilo dvojbe na koji ćeš se fakultet upisati?
Ne, iako sam znala da ću se morati dobro potruditi. 1997. sam upisala studij molekularne biologije na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu u Zagrebu. Na studij se prima svake godine samo 40 studenata, tako da je atmosfera skoro kao u školi. Svi se poznaju, a i veliki dio nastave su praktikumi koji su obavezni, tako da nismo imali klasični studentski život sjedenja po kavama i kampanjskog učenja. Za svaki praktikum se trebalo pripremiti, proći ulazni kolokvij i na kraju u roku od nekoliko dana predati rezultate i analize mjerenja.
Izabrala si težak studij, pa je jasno da nije bilo vremena za društveni život. No, jesu li barem mogućnosti zaposlenja sa takvom diplomom bolje?
Mnogi kažu da je studij molekularne biologije težak. Ne znam, meni se nije tako činilo. Svaki studij je težak ako mu se čovjek želi potpuno posvetiti. Da ne bi zvučalo pretenciozno, i nakon priprema i učenja je bilo sasvim dovoljno vremena za zabavu i društveni život, koji je u Zagrebu uvijek bogat.
Većini mojih kolega je od prvog dana bilo jasno da u Hrvatskoj nećemo naći posla. Unatoč tome što Ministarstvo upisuje po 40 studenata godišnje, realna potreba za molekularnim biolozima je mala. U onome trenutku jedina 2 mjesta na kojima se moglo raditi u istraživanju su bili Fakultet (kao znanstveni novak) ili Pliva d.d. koja je jedina imala pristojne uvjete u istraživanju.
Sada se situacija nešto popravila, iako je razina istraživanja u Hrvatskoj i Švicarskoj ili Americi nemjerljiva. Laboratoriji u Hrvatskoj, u usporedbi sa Švicarskom, su loše opremljeni, sa zastarjelom opremom. Čak i oni koji imaju noviju opremu nemaju dovoljno novca da financiraju reagense i kemikalije za te aparature, pa mašine stoje neiskorištene. Svi reagensi se plaćaju trostruko više (za razliku od Švicarske gdje fakulteti imaju posebne popuste), a dostava iz inozemstva se čeka po mjesec dana. U tih mjesec dana kemikalije, koje trebaju biti smrznute, često stoje na nečijem stolu, na vrućini čekaju da se posebno komplicirana papirologija riješi i kad na kraju stignu do odredišta, nisu više upotrebljivi. Rad u takvim uvjetima je gotovo nemoguć. U tom kontekstu većina nas studenata je planirala nakon studija otići negdje “van” na usavršavanje i tražili smo svaki svoju priliku.
Razumljivo, ali danas ni u Europi nije jednostavno naći posao, posebno za pridošlice vrata nisu širom otvorena.
Moja je prilika došla 2001. sasvim neočekivano. Moja je mama u razgovoru sa svojim klijentima saznala za prof. Igora Štagljara, mladog profesora porijeklom iz Hrvatske koji živi i radi u Zürichu i često poziva studente iz Hrvatske na “razmjenu” u svoj laboratorij. Tako sam dobila Igorovu adresu i javila mu se u nadi da ću moći doći barem na par mjeseci, osjetiti kako izgleda rad u uspješnom laboratoriju. Razmijenili smo nekoliko pisama i kao rezultat te interakcije, bila sam pozvana da provedem 3 mjeseca u njegovom Laboratoriju na Universität Zürich. Po zakonu u Švicarskoj, praktikanti koji još nisu diplomirali nemaju pravo na novčanu naknadu. Ja sam tada bila apsolvent i imala sam još 5 ispita do kraja. Troškovi života čak i u najskromnijim uvjetima u Zürichu su bili nepojmljivi izdatak za moje roditelje, tako da sam aplicirala za nekoliko stipendija u Zagrebu. Nažalost, stipendije se u Hrvatskoj često dodjeljuju po podobnosti i poznanstvima, a ne prema rezultatima i kvaliteti projekta.
Na kraju, sav novac koji sam skupila je došao iz privatnih izvora, prijatelja i poznanika. Iako sam na par mjesta dobila usmeno riješenje da ću dobiti novac, novac nikada nije došao. I opet, pomoć je na kraju došla neočekivano. Dunja i Osvin Gaupp, tada samo poznanici mojih roditelja, su se ponudili da mi pruže smještaj i dom za ta 3 mjeseca. Bez njihove pomoći ja vjerojatno nikad ne bih stigla do Švicarske i zato ću im uvijek biti zahvalna.
Moglo bi se reći da si u Švicarsku došla si sa Hrvatskom pričom? I kako ti se svidio život u Zuerichu i rad u laboratoriju?
A ne, u Švicarsku sam došla prvi puta u studenom 2001. Teta Dunja me dočekala na autobusnom kolodvoru u Zürichu. Nikad to neću zaboraviti. Moj prvi susret sa Zürichom, prvi puta sama, daleko od obitelji i prijatelja, a opet, već tada sam se osjećala kao doma u tom gradu. Topli zagrljaj tete Dunje je svakako tome pomogao. Živjela sam 3 mjeseca u kući Gauppovih u Badenu i putovala svaki dan u Zürich na fakultet gdje sam kao punopravni član Štagljarove grupe radila na jednom od aktualnih istraživanja.
Pomagala sam jednoj od Igorovih doktorandica u istraživanjima i imala sam svoj mali zasebni projekt. Radili smo na posebnoj tehnici koja se sad već standardno koristi za proučavanje proteinskih interakcija. Proteini su glavni sastojci naših stanica. Oni kataliziraju procese, grade i razgrađuju, komuniciraju međusobno, čitaju zapise iz DNA (genetičkog materijala) i prevode ih u procese i građevne dijelove naših stanica. Često proteini međusobno reagiraju po principu ključa i brave. Ako se određene interakcije u stanicama “pokvare” može doći do razvoja mnogih bolesti, od kojih je rak jedna od najpoznatijih. Zbog toga su istraživanja proteinskih interakcija važna. Igor Štagljar je unaprijedio jednu od postojećih metoda i danas, samo 7 godina kasnije, ta je metoda standard u laboratorijima. Imala sam sreću i čast raditi na toj metodi.
Nakon 3 mjeseca morala si natrag u Hrvatsku. Jesi li radila usporedbe između života i rada ovdje i tamo? Što se dalje događalo i kako je došlo do tvoga ponovnog dolaska u Švicarsku?
Da, svakako. Moja 3 mjeseca u Švicarskoj su brzo prošla, atmosfera i razina istraživanja su bili fenomenalni i ja sam naravno poželjela doći u Švicarsku nakon studija. Da bih mogla diplomirati morala sam izraditi diplomski rad, koji se sastoiji od pismenog i praktičnog dijela. Praktični dio traje po godinu dana, zbog loših uvjeta u laboratorijima.
Nakon konzultacije s Igorom, dogovorili smo da ću ostati još 2 mjeseca u Zürichu, što bi trebalo dati dovoljno rezultata za diplomski, a I Igor je bio zadovoljan mojim rezultatima pa je ponudio da će mi pomoći oko smještaja i na kraju je financirao te troškove.
Ta zadnja 2 mjeseca sam provela u studentskom domu i radila po 12 sati dnevno da bih zgotovila sve eksperimente koji su bili potrebni. Na jednom od seminara sam upoznala prof. Schära čija istraživanja iz genetike su me fascinirala. Nakon puno razmišljanja sam ga ipak kontaktirala i upitala da li bih mogla doći kod njega raditi doktorat nakon što diplomiram. Imala sam kratki intervju s prof. Schärom i on mi je ponudio poziciju. Vratila sam se u Zagreb u ožujku 2002. s napravljenim diplomskim i pozicijom koja me čekala. Trebalo je samo položiti zadnje ispite. Mojim roditeljima je taj period dobro došao za navikavanje. Kako sam ja njihovo jedino dijete, bilo im je prilično teško kad sam otišla, ali znali su da ću se vratiti za par mjeseci. Kad je došlo vrijeme da drugi puta odem i to na dulje vrijeme, bilo im je ipak malo lakše.
Diplomirala sam u listopadu 2002. i već u prosincu 2002. preselila u Švicarsku.
U Švicarsku znači dolaziš po drugi puta kako bi napravila doktorsku dizertaciju u Zürichu. Je li bilo teško?
Prvih godinu dana sam radila u Zürichu, a zatim je prof. Schär dobio premještaj na Universität Basel i cijela se grupa morala preseliti s njim. Ta mi je promjena teško pala. U Zürichu sam taman našla nove prijatelje, snašla se, navikla i onda sam morala u Basel, jer putovanje po sat vremena u jednom smjeru svaki dan nije bilo opcija za mene. Prvenstveno zbog nezgodnih radnih sati u laboratoriju. Kad čovjek radi sa živim organizmima, a ja sam radila s kvascima, onda se moj ritam mora podrediti njihovom ritmu. Ako su stanice spremne za ekperiment (znači u određenom su stupnju rasta i razvoja i u određenom broju) u nedjelju u 8 ujutro ili u srijedu u ponoć, onda tada moram biti tamo da ih obradim. U 70 % slučajeva, eksperimenti se daju isplanirati tako da stanice budu spremne u “pristojno vrijeme”, ali ponekad su radni dani dugi.
Basel mi se u prvom periodu nije sviđao. Nedostajalo mi je jezero i bio mi je premali (u usporedbi sa Zagrebom i Zürichom). S vremenom sam se ipak navikla, našla prijatelje, otkrila čari noćnog života i mogućnosti jeftinije kupovine u Njemačkoj. Sada se i u Baselu osjećam kao doma. Čak i kad dođem roditeljima u Zagreb, uvijek pričam o događanjima “doma u Baselu”, gdje živim već 4 godine. U međuvremenu sam doktorirala (krajem 2007).
Radinost i upornost urodili su plodom, čestitam! No reci nam, kakvi su ti planovi za budućnost?
Hvala lijepo. Dugo sam razmišljala što želim raditi poslije doktorata. S jedne strane srce me vuklo u znanost i bazična istraživanja na fakultetu, s druge strane, način života tipičnog znanstvenika me nije previše veselio. Za moju karijeru kao mladog znanstvenika bilo bi najbolje ponovno spakirati kovčege i otići u Englesku ili Ameriku na daljne usavršavanje, ali put do profesorske pozicije je uglavnom spor i mukotrpan. Na to nisam bila spremna, iako sam imala poziv iz jednog od najboljih svjetskih laboratorija u Engleskoj.
U jednom trenutku mi je postalo jasno da ne želim napustiti Švicarsku. Ovdje se odlično osjećam, imam dobar standard života i realne šanse za dobru budućnost. Moje želje i vrijednosti se poklapaju sa onime što Švicarska nudi. Sigurno ti ne moram reći da se u Švicarskoj puno radi, da nema toliko praznika kao u Hrvatskoj, izostanaka s posla zbog navodne prehlade i slično!
Dok jednima smeta “red, rad i disciplina”, meni baš to odgovara. Trebam određenu količinu mira i tišine, i super mi je kad točno znam što moram napraviti i na koji način, bilo da tražim novi stan ili unaprijeđenje na poslu. Uz to kvaliteta zraka i vode u gradovima i prekrasna priroda su nešto što se ne dobije svuda. Zato sam odlučila ostati u Švicarskoj “za uvijek”. Naravno čovjek nikad ne zna što se može dogoditi i kakve mogućnosti još leže ispred nas, ali za sad nemam namjeru ići negdje drugdje. U Hrvatsku se ne mislim vraćati jer uvjeti za rad i život bi mi bili puno manji, da ne govorimo o padu standarda. Dok god se to ne popravi, nisam se spremna žrtvovati i vratiti.
Nisi jedina koja tako misli. Puno je visoko kvalificiranih mladih ljudi napustilo Hrvatsku. To je žalosno, ali život je prekratak da bi čekali na bolju budućnost koja će se možda pojaviti za 10 ili više godina. Imaš li kontakta sa hrvatskim znanstvenicima u inozemstvu?
Za vrijeme doktorata sam privatno surađivala sa hrvatskim znanstvenicima u iseljeništvu. Dobra sam prijateljica s Borisom Lenhardom koji ima svoju istraživaču grupu u Norveškoj. Na jednom projektu sam surađivala s prof. Ivanom Đikićem. Boris, Ivan, ja i još nekolicina entuzijasta smo se borili za MedILS (Mediteranski institut za istraživanje života) koji je Miroslav Radman osnivao u Splitu. Bila sam jedan od suorganizatora prve ljetne škole na MedILSu. Hrvatska Vlada i MZOS nisu pružili potrebnu potporu osnivanju internacionalnog instituta koji bi svjetsku znanost doveo u Hrvatsku. Usprkos tome mladi znanstvenici su se uspjeli izboriti za MedILS. Unatoč sporim početcima, danas se MedILS razvija u jedan od priznatih svjetskih centara za molekularnu biologiju i nadam se da će pokrenuti daljnje promjene u hrvatskoj znanosti.
Gdje danas živiš i što radiš?
Danas još uvijek živim u Baselu. Zaposlena sam u jednom velikom poduzeću u Baselu i trenutno radim kao marketing analitičar, istražujem tržište.
Što jedan doktor molekularne biologije radi u marketingu?
Radim u kompaniji koje se bavi proizvodnjom lijekova. Današnji lijekovi su rezultat istraživanja molekularnih biologa, biokemičara i kemičara od prije 15-tak godina. Da bi se dobro razumjelo tržište lijekova i predvidjeli trendovi kretanja razvoja lijekova u slijedećih 10 godina, potrebno je razumjeti što se događa u istraživačkim laboratorijima i to kombinirati sa zakonima tržišta. Iako radim tek nekoliko mjeseci, jako sam sretna na novom poslu. Atmosfera i dinamika posla mi puno više odgovara nego rad u laboratoriju. Naravno, trebam još puno toga naučiti, ali to mi je veselje.
Imaš li kontakte sa Hrvatima u koji nisu dio tvog znanstvenog svijeta?
S obitelji Gaupp sam ostala u kontaktu, oni su moja “Švicarska obitelj”. Preko njih sam se upoznala sa radom Hrvatske kulturne zajednice. Kao što znaš, bila sam hostesa na koncertu “Hrvatska prića” u Zurichu, a kada mi vrijeme dopusti prisustvujem nekim događanjima, na pr. Hrvatskom balu.
Fascinira me koliko puno Hrvata živi u Švicarskoj i mislim da je divno što HKZ promovira našu kulturu, običaje i jezik. Mislim da je to posebno bitno za one koji su rođeni u Švicarskoj.
A Hrvatska, patiš li za njom, za roditeljima, prijateljima...?
Da li mi nedostaje Hrvatska? Naravno, ponekad mi nedostaje, a načešće roditelji i prijatelji, pa i moj Zagreb (Zrinjevac, kava na špici subotom, ljetni koncerti na Šalati) i more, sir i vrhnje, čokolino i napolitanke. Ostalo imam ovdje. Sretna sam, zadovoljna i mislim da sam uspješna. Imam sređeni život i znam da mi u Hrvatskoj ne bi bilo ovako dobro. Moji prijatelji u Zagrebu žive na kredit i samo ponekad si mogu priuštiti skijanje ili kakvo dalje putovanje. S roditeljima se čujem telefonom, vidimo se 2-3 puta godišnje, a sigurno za Božić.
Najteže je kad stvari ne idu dobro, kad je netko bolestan ili u nevolji, tada je teško biti 900 km udaljeno i nemati mogućnost pomoći ili zagrliti dragu osobu. U svim ostalim trenutcima skoro da i ne primjetim da živimo u različitim državama. Nekad u Zagrebu u dućanu pozdravim sa “Grüetzi” i već mi pokoji put ne padaju hrvatske riječi na pamet. Možda je to znak da “postajem Švicarac”.
Hvala što si odvojila toliko vremena za naš razgovor. Želimo ti i dalje puno uspjeha u svemu što započneš.
Razgovarao Tomislav Kukalj
Intervju je objavljen u Društvenim obavijestima broj 101, 2008. godine
|
