Svakodnevno nam naši roditelji i stariji govore kako je baš ta njihova mladost, baš to vrijeme njihovog sazrijevanja, tjeranje gusaka štapom po prašnjavome seoskom šoru bilo daleko ljepše i humanije od ovog danas kako mladi žive. Seoska idila nekadašnjeg života, danas većini nezamisliva kao ideal življenja. Život bez struje, pravljenje kruha svojim rukama, seoska okupljanja mladih prošlog doba objasnit će nam i opravdavati socijalizacijom mladih tog vremena. Svakom čovjeku je svoje vrijeme uvijek najljepše i bolje od bilo kog drugog nebitno iz koje epohe bilo.

Kretanjem svijeta i napretka danas slanjem mailova, SMSova i međusobnim lajkanjem fotografija mi smo taj čin društvene socijalizacije ispunili u par minuta iz svoje sobe još uvijek krmeljivi i neočešljani bez višesatnih priprema odjeće, šlingeraja, te čekanja ispred crkve kraj mise i višekilometarskih štrapacirunga da bi međusobno prodivanili koju riječ. Nakon tolikih prijeđenih kilometara i divana ipak je dosta stvari ostalo nedorečeno. Ako je prošlost bila toliko lijepa i dobra zašto je sadašnjost ovako ruinirana, a budućnost mračna?!

Patriotizam na baterije

Već je jasan trend smanjenja i nestajanja hrvatske zajednice u Vojvodini, što slabim priraštajem, a što zbog političkog progona, asimilacije i migracije. Što je točno razlog bježanja Hrvata i asimilacije u drugu narodnost? Jesu li ti famozni ekonomski razlozi? Opće politički, kada vam i sam predsjednik republike kaže kako se ubuduće trebate deklarirati i tko ste u stvari i kome pripadate a da to do sada niste ni znali? Ili lokalne politike kada ti neki novodošli đilkoš, obično na nekoj maloj državnoj funkciji (na koju je postavljen zbog toga što je ugrožen), objasni zašto ti nije mjesto ovdje, jer su tvoji otjerali njega, i još obično nekoliko budalaština o svetim zemljama kao prilog iznijetoj disertaciji.

Kako mladi Hrvati u Vojvodini danas organiziraju svoj život i prilagođavaju se svojim vršnjacima drugih narodnosti, postoji li još uvijek među narodima ta čuvena vojvođanska tolerancija ili su se javile druge alternative? Kroz cijelu povijest Vojvodine postojale su udruge različitog karaktera koje su okupljale i poticale djelovanje Hrvata u Vojvodini.

Danas te udruge diljem Vojvodine djeluju sa prefiksom kulturne organizacije. Gotovo sve udruge podijeljene su u sekcije, svaka ima horsku, pjesničku, folklornu, kazališnu, književnu, a one razvijenije i aktivnije čak i sportsku (naravno samo nogometnu). Nudi se mladim Hrvatima niz aktivnosti pod uvjetom da imaju neki od traženih talenata, a za one koji ne znaju pjevati i glumiti postoji opcija političkog angažiranja gdje se do beskraja mogu žaliti na svoj položaj i odnos matične države prema njima i kriviti ih što se i njihovi stihovi nisu našli u kakvom godišnjem izdanju pučanske lirike.

Promatrajući sve ove aktivnosti i mogućnosti date svakom mladom Hrvatu u Vojvodini možemo se ponositi tim sklopom talenata kojim je ova mladež nadahnuta, svim tim pobjedama lokalnog karaktera, a nerijetko i međusobnog samoodlikovanja. Ukoliko bi član kulturno umjetničkog društva htio prezentirati svoj talent južnije od Subotice za taj pothvat bi mu ipak trebao kakav pancir ispod narodne nošnje ako taj događaj nije u zatvorenom prostoru za koji se sazna tri dana poslije da je održan. Unatoč što na prvi pogled sve vrvi od mladih obično se njihovo mišljenje i ne čuje često, najglasnije su već formirane osobe, osobe u zrelijim godinama koji žele nešto promijeniti dok ovi mladi tancuju u nekoj mjesnoj zajednici ili domu, i onih kojima vrištanje po medijima za ostvarivanje prava predstavlja hobi.

Zašto mladog, zdravog i nadasve talentiranog ne interesira aktivnije sudjelovanje u unaprjeđenju svoje zajednice? Možda zato što nema volje ni snage boriti se i gurati sa starom "elitom" koja ipak najbolje radi svoj posao i koja mlade uvjerava da ovdje ipak dobro žive i kako je status Hrvata zadovoljavajuću (samo nije jasno je li "zadovoljavajuće" to ako je elita od pet ljudi koji vise o državnoj sisi zadovoljna, a onih ostalih četrdeset tisuća nitko i ne pita). Možda kad se izigra i shvati da je Hrvatska dosta šira od dva salaša u Bačkoj, dobije stipendiju i ode u maticu, jer mu onda u Hrvatskoj isto dođe bio zadovoljan ili ne, nitko više i ne ferma.

Izgleda je bezbolnije biti i u nezavidnom položaju u Hrvatskoj nego da ti u Vojvodini neka baba govori kako je tebi ipak ovdje dobro, a da to sam i ne znaš jer joj u nekom njezinom uvrnutom univerzumu ipak i trebaš kao podatak i broj da bi nastavila ne raditi za dvije plaće, jer Bože, pa kako će braniti interese Hrvata ako ta interesna grupa ode sva za Hrvatsku ?! Naravno i nakon svakog prebrojavanja, kad svi tjedan dana žive u šoku kako smo se uspjeli za nekoliko godina toliko oduzeti, ta frapantna elitna baba će suze liti kako su mladi otišli trbuhom za kruhom iz svoje kuće šuteći kako im je baš ona elitno taj kruh i otela iz ruku sve lupajući po prstima!

Nisu svi obdareni, dovoljno inteligentni i dovoljno sretni okrenuti se i pobjeći od te hrvatske elitne dogme u Vojvodini. Što će čovjek, običan čovjek koji već galopira od svoje mladosti uraditi? Živjeti i dalje u toj svojoj "tolerantnoj" Vojvodini? Vjerojatno će sa svojim srpskim susjedom piti pivo pred seoskom oronulom trgovinom i divaniti o toleranciji u Vojvodini i kako se tu uvijek susjed poštivao i volio. Kako je tu uvijek postojao suživot i razumijevanje unatoč tome što su malo jedni druge bacali u Dunav, pa onda imali delux logore za švapske susjede, te podjela lunch paketa serije "sendvič devedesete" Hrvatima. Pored svih povijesnih činjenica moglo bi se pomisliti da se netko baš morbidno zabavljao kada je sve narode spojio u Vojvodini gdje i dalje ljudi vjeruju da žive u nekoj dobrosusjedskoj mazohističkoj ljubavi.

Možda se najbolje isključiti od svih izvora političko društvenih informatora, jer jeftinije su nekoliko tura pića pred dućanom od liječenja post efekata nacionalnog informiranja.

Mihael Ilić, Hrvatske novine, Vojvodina

(glasilo udruge Hrvatska nezavisna lista)