Zašto sam ja ustaša?

Rođen sam 1969. godine u Vukovaru, od oca Pave i majke Franjke koji su rođeni 1933. godine, oboje. Oni su bili djeca za vrijeme Drugog svjetskog rata. Svejedno dobivam žig svojim rođenjem koji se zove „Ustaša“.

Ove godine ću napuniti 50 godina, a još nisam odgonetnuo zašto nosim taj žig koji su mi drugi utisnuli, a ne vidi se okom. Tješi me samo spoznaja da nisam sam, čak iskreno mislim da većina nosi taj pečat utisnut od manjine.

Sjećam se kao danas, a prošlo je točno 40 godina kada se prvi put susrećem sa strašnom riječju ustaša. Bilo je to u četvrtom razredu osnovne škole kada su se pod odmorom porječkala dva učenika iz mog razreda. Čučković i Vukičević, obojica srpske nacionalnosti da apsurd bude veći. Čučković je bio bez oca koji je preminuo dok je on bio mali, živio je s majkom i bratom. Njih dvojica su se pod odmorom nešto gurkali i svađali kad Vukičević kao iz topa ispali „tvoj tata je Ustaša“. Čučković je počeo plakati i potukli su se da ih nismo uspjeli razdvojiti dok nije došao nastavnik. Bili su obojica odlični učenici i mirni pa je to bio još veći šok za nastavnika da su njih dvojica akteri tuče. Počinje s ispitivanjem tko je što rekao i isplivava da je razlog to mitsko biće „ustaša“.

Naravno brzo se zataškava, jer su obojica Srbi i nije bilo na nacionalnoj osnovi, to je onda bilo dovoljno. Ali ja zbunjen odlazim doma i pitam roditelje što je to ustaša. Nisam baš dobio odgovor koji bi tada desetogodišnjaka, radoznalog, zadovoljio. Imao sam osjećaj kao da se i oni pomalo boje tog mitskog bića po imenu ustaša.

Od tada pa do danas to mitsko biće me prati u stopu, nikad ga nisam vidio svojim očima. Odlazim na odsluženje vojnog roka 1988. godine u Tuzlu, odlazim u JNA protiv koje ću ratovati tri godine kasnije. Zapovjednik tuzlanskog korpusa je general Milutin Kukanjac koji će razarati Sarajevo par godina kasnije. Nakon mjesec dana zove me neki kapetan koji nije iz moje jedinice da dođem kod njega na razgovor. Sjećam mu se i danas imena, kapetan Petkov Risto, bezbednjak kako bi oni rekli. To da je bezbednjak, tj. KOS, saznajem nakon sat vremena kod njega na ispiranju mozga.

Nisam znao zašto me je pozvao, jer sam bio dobar vojnik i nisam pravio nikakve probleme od kad sam u vojsci. Ali tu je pečat s kojim sam obilježen da nisam niti znao, a on je ipak bezbednjak i posao mu je da zna. Prvo je okolišao, odakle sam i kako sam se snašao u vojsci a onda počinje polako otvarati karte. Majka mi je rodom iz Livna pa ga zanima koliko često idemo tamo i tko od rodbine tamo živi. Onda prelazi na mog oca i pita kada je doselio u Vukovar, da li imamo imovine u Skočaju, odlazim li tamo u posjetu, da li znam gdje mi je djed s očeve strane poginuo i gdje mu je grob. Zanimljiv sam mu jer me nije othranila niti partizanska niti komunistička žlica. Moje prijatelje iz čete isto zove kapetan Risto, ali zanimljivo sve Hrvate. Moga prijatelja Tomislava Županjca, koji mi je zemljak iz Županje, isto tlači kapetan Risto, izgleda da svi Hrvati u JNA imaju pačati slova „U“ .

Stipe Mlinarić - lijevo

Tih godina počinje da buja srpski ekstremizam u bivšoj državi, ali to kapetana Ristu ne brine, njemu smo zanimljivi mi Hrvati. Kako smo čuli uspio je jednom mlađem vodniku koji je bio starija klasa od nas, a iz Splita, smjestiti da je širio nacionalizam i skidaju mu čin. Ubrzo kada skidam čizme JNA oblačim druge, samo ljepše boje, zenge, ali pečat ostaje i dalje sa mnom.

Cijela 1990. i 1991. godina prolazi tako da srbijanski mediji izvještavaju kako su u Hrvatskoj Ustaše na vlasti i da su posvuda njihovi bojovnici. Počinje krvavi rat u Vukovaru kojeg napadaju crvena zvijezda i kokarda zajedno, a ja ne vidjeh niti jednog Ustašu. Brat i ja uključujemo se od prvih dana, a to je od 10.03.1991. godine u obranu grada. Bio sam svjedok te fašističke propagande koja se širila iz srbijanskih medija da su u Vukovaru strani plaćenici i ustaše. Poznavao sam skoro sve branitelje koji su došli u pomoć Vukovaru ali nisam vidio niti crnu uniformu niti je itko imao slovo „U“ na kapi. Zapravo nama je to izgledalo pomalo smiješno što šire taku jeftinu propagandu preko svojih medija.

Nažalost na kraju će se pokazati da će ta propaganda i njihovi akteri napraviti strahoviti zločin nad nama. Pred kraj krvavog rata pozivaju nas preko zvučnika na transporteru „Ustaše predajte se“. Mi iz Turbo voda dobili smo i etiketu „Turbo Ustaše“, jer kao bacamo ručne bombe dvjesto metara. Taj moj pečat, a zapravo i svih branitelja, dobiva u punini svog značenja na padu grada.

Crvena zvijezda i kokarda kada zauzima razrušeni Vukovar počinje krvavi pir, koji traje tri dana, da se obračuna s mitskim bićem kojeg oni progone pedeset godina. Samo to nisu nikakve Ustaše već obični pošteni Hrvati na koje su oni stavili pečat Ustaše. Nitko nakon predaje grada nije nas oslovio drugim imenom osim Ustaše. Brata su mi ubili na Ovčari uz uzvike “ubij Ustašu“, nažalost ne samo njega već 262 ranjenika. Sva ubojstva koja su počinili bio je uzvik „Ubij Ustaše“. Nas koji smo završili po srpskim logorima nisu oslovljavali drugim imenom osim Ustaše. Sve silne batine koje smo dobili po logorima bio je uzvik “udri Ustaše“. Sve do razmjene, sve dok nismo prešli na našu stranu, čak i ruski unproforci su nas gledali kao Ustaše. Da nas nisu tako gledali ne bi nas i oni tukli dok smo prolazili kroz crtu razgraničenja.

Napokon dolazim u slobodnu državu Hrvatsku i pomalo zaboravljam svoj žig koji su mi drugi utisnuli mojim rođenjem. Moram biti iskren poslije toliko puta izgovorene riječi koju su mi nametnuli, nekako sam je i zavolio ali i zaboravio. Vrag nikada ne spava, pa se i danas u mojoj voljenoj državi malo, malo, može se čuti ta riječ koja me progoni od malena. Sada od političara, ono kada im zatreba. Svi vole tu riječ i lijevi i desni, kako kome i u kojem trenutku paše. Ta riječ „Ustaše” čuda čini i danas.

Kad je izgovore srpske stranke koje su u RH i počnu tražiti ta mitska bića, odmah znam da im zapravo treba par milijuna kuna ili neka mjesta u ministarstvima. Čim to dobiju odmah mitsko biće po imenu „Ustaša“ nestaje na neko vrijeme. Kada „desna” politika krene spominjati mitsko biće, e to je već opasno, onda su milijarde kuna u opasnosti. Jer dok se mediji bave bićem koji u stvari niti ne postoji, a mediji kao i 1991. godine mrze to biće i ne vide ništa drugo osim pronalaska tog bića, desni uspiju zamračiti što su naumili.

Lijevi dio politike mislim da ima traume od tog mitskog bića, jer su ih plašili njihovi najbliži kao što se djeca plaše babarogom. Njih nitko više niti ne shvaća ozbiljno.

Znam sigurno da u Golgoti Vukovara nisam niti jednog branitelja vidio u ustaškoj odori i kapom sa slovom „U“. Isto tako znam da oni što su ubijali po mom gradu i činili zastrašujuće zločine nosili su kokardu i crvenu petokraku na glavi. Vidjeh svojim očima. Jesam li ja onda Ustaša?

Stipo Mlinarić, narod.hr

www.hkz-kkv.ch