- Moj Zvonko jednostavno nije bio za ovaj svijet. Nije
ga prepoznao kad je konačno došao doma. Nije ga razumio.
A na kraju nije mogao više živjeti u njemu. Zbog više
razloga, naravno. To je vrlo složena i kompleksna priča,
počevši s činjenicom da je Zvonko proveo 32 godine u
najstrožim američkim zatvorima, boreći se svaki dan da
ostane živ, nešto što nitko tko to nije prošao ne može
shvatiti. Ni približno! Ni ja to nisam mogla iako sam i
sama bila 13 godina iza rešetaka. Sad se tješim time da
Zvonko više ne pati jer je puno patio. Teško je biti
čisti idealist u svijetu koji se tome smije. Mnogi su mi
rekli da su shvatili njegov čin kao poruku da se u
Hrvatskoj puno toga mora promijeniti, kao upozorenje da
idemo u krivom smjeru. Zvonko je htio biti koristan, to
mu je bio smisao života, ali je vidio da ne može ništa,
bar u ovakvim uvjetima, pa nas je ostavio. Utjeha mi je
da je sada sa svojim roditeljima Pejom i Kendušom, koje
nije vidio od mladosti i odlaska iz Hrvatske, s bratom
Stjepanom, te s drugom dragom rodbinom i prijateljima,
kao i s njegovim Brunom Bušićem. I s Nedom Vegarom. I s
mojim pokojnim bratom s kojim je bio jako blizak.
Želim reći svima koji možda drukčije misle, da mi
ipak nije bilo iznenađenje što se sa Zvonkom dogodilo,
jer smo vrlo često i opširno govorili o životu i
smrti, o smislu života, stalno smo razgovarali o tim
temama. Savršeno smo se razumjeli i to što je učinio
je jednostavno moralo biti tako, imajući na umu njegov
karakter, iako je to velika tragedija. O tome i o
sličnim temama je Zvonko pisao u svojim bilješkama,
dnevnicima koje je godinama vodio, ali i na stranicama
memoara koje nije uspio završiti. Znao je da ću ja
opet imati snage za oboje i završiti sve zadatke koje
sam dobila od njega. Još nije okončana njegova priča,
jer mu je priča bila Hrvatska. Još nije onakva kakvom
ju je zamišljao i kakva ona može biti, ali smo zato mi
tu da promijenimo stanje svojim radom, svojim
glasovima, svojom energijom. To je moja dužnost, želja
i zavjet. Zvonko je posebno veliku nadu polagao u
mlade, jer je to naša budućnost. Bio je stalno s
njima, dijelio mišljenje, iskustvo, ponudio i savjet,
a oni su mu pokazali veliku zahvalnost, čak i poslije
smrti, jer su nastavili tamo gdje je on stao...
Tim je riječima Julienne Bušić odgovorila na moje
pitanje nedostaje li joj suprug Zvonko koji je 1.
rujna prošle godine počinio samoubojstvo u njihovoj
kući u Rovanjskoj pokraj Zadra.
Upoznala ga je 1968. godine u Beču gdje je
studirala. Zvonko Bušić bio je politički emigrant,
pobjegao je iz Jugoslavije. Ona Amerikanka, a on Hrvat
koji sanja vlastitu državu. Neuobičajena kombinacija,
ali od prvog trenutka su se našli kao srodne duše.
Amerikanka po rođenju, ali Hrvatica "po srcu i duši" i
hrvatskom jeziku koji savršeno govori, Julienne je
žena velike duhovne snage, osoba koja se nikad ne žali
ili prigovara, strpljiva je bila poput Penelope
čekajući ljubav svog života pune 32 godine, te i nakon
njegove smrti ostaje odana idealima za koje se borio
njezin Taik. Zadržala je američku otvorenost i
pristupačnost, ali i potpuno prihvatila hrvatski stil
življenja, istinski osjeća da je ovdje njezino mjesto
i domovina.
Lobiranje za slobodu
Zvonko Bušić bio je hrvatski politički emigrant i
disident koji je 1976. godine oteo američki zrakoplov
kako bi privukao pozornost cijelog svijeta na okrutna
ubojstva disidenata u bivšoj diktaturi, zatvaranje
studenata i želju hrvatskog naroda za samostalnom
državom, jer se tada o tome u "slobodnim zapadnim
medijima" nije smjelo pisati. I tada je uz njega bila
Julienne i još tri suborca. U zatvorima u SAD-u proveo
je 32 teške godine, dvije više no što američki zakon
dopušta. I tek nakon brojnih pokušaja hrvatske
politike i udruga, i lobiranja američkih pojedinaca i
ustanova, uključujući čak dva američka kardinala
(George i McCarrick) i jednog bivšeg američkog
veleposlanika, 2008. godine pušten je na slobodu i
deportiran u Hrvatsku bez prava povratka u Ameriku. U
Hrvatskoj ga je čekala supruga Julienne koja je iz
američkog zatvora puštena 1989. godine.
- Zvonko je zaista ostavio oproštajno pismo i
ponovio na jednom mjestu ono što je govorio neko
vrijeme prije smrti o tome da ne može živjeti u
Platonovoj pećini, znači u svijetu zabluda i iluzija,
kratko rečeno. O svemu će biti opširnije u njegovim
memoarima, koje nije uspio završiti. Sve polako
uređujem, dopisujući one dijelove koji nisu dovršeni.
Nije volio govoriti i pisati o sebi, ali sam mu rekla,
kao i mnogi drugi, da ima dužnost podijeliti s ljudima
to što je naučio kroz sve te zatvorske godine. Ipak
ima najveći zatvorski staž u povijesti Hrvatske.
Uspijemo li postići suglasnost, planiramo objaviti
memoare za godišnjicu smrti, najvjerojatnije preko
Večernjeg lista.
Velika mi je radost također što mogu objaviti i da
smo u postupku osnivanja Zaklade Zvonko Bušić-Taik.
Zaklada će promicati projekte koji su mu bili važni,
na primjer stipendiranje studenata, a bavit će se i
nakladničkim, humanitarnim i drugim sličnim
aktivnostima. Već imamo Facebook stranicu za Zakladu,
zahvaljujući mladom studentu s kojim se Zvonko često
družio. Bit će puštena čim Zaklada bude registrirana.
Zaklada je garancija da ostaje živ među nama jer ćemo
nastaviti njegov rad, njegove projekte, njegovu viziju
za bolju, zdravu, ujedinjenu Hrvatsku. U upravljačkom
odboru su, osim mene i Zvonkove sestre Zdravke, Dražen
Budiša, Nikica Valentić, Stojko Vranković, Josip Đerek
i fra Jozo Grbeš. Svi su bili od velike podrške, svi
su Zvonka jako cijenili, ali i on njih. Čast mi je da
su svi oni u odboru Zaklade, velika čast.
Na pitanje je li Zvonko Bušić u Udbini na proslavi
Dana hrvatskih mučenika, dan prije nego što se odlučio
na koban čin, zaista čuo, vidio, spoznao nešto zbog
čega je zaključio da nema više snage za nastavak
života, njegova supruga ovako odgovara:
- Kao što sam već navela, složena je to priča, a
nema samo jedna stvar zbog koje je odlučio sebi uzeti
život. Ali mogu reći da Zvonko nije podnosio
licemjere, niti ljude koji su za osobni politički
probitak spremni izdati sve što život čini vrijednim.
One koji jedan dan govore i rade jedno, drugi dan
potpuno suprotno, a još lažu o tome - pogotovu kada se
radi o gradonačelniku glavnoga grada - što su dan
prije radili, a umjesto da ih ukorimo, mi im plješćemo
i dajemo im ruku. Nije čudo što Zvonko nije prepoznao
takav svijet. Bio je i ostao vjeran svojim principima.
Drugačiji nije mogao biti.
Zvonko Bušić je svečano dočekan u zagrebačkoj
zračnoj luci 24. srpnja 2008. i nakon privremenog
privikavanja na slobodu, politički se angažirao, ali i
ubrzo razočarao, čemu ste svjedočili.
- Nije mogao mirovati, vjerovao je da još može
pomoći Hrvatskoj, ali ubrzo je uvidio da je predugo
izbivao iz domovine i da u njemu ima previše
idealizma, dok ga u mnogim drugima nema, da su se
vremena i ljudi promijenili. Vidio je, kao i svi koji
imaju imalo političke mudrosti, da treba ujediniti
rodoljubnu političku scenu i izgraditi politički
relevantnu frontu. Ovako je rekao u jednoj izjavi:
"Stanje u Hrvatskoj nije dobro i treba ga popravljati,
a to se može učiniti samo postizanjem širokog
povezivanja i umrežavanja iskrenih, čestitih,
nepodmitljivih, neucjenjivih i neustrašivih domoljuba,
bez obzira na stranke i grupacije kojima trenutačno
pripadaju." Njegova je stranka bila Hrvatska, a nikada
nije bio isključiv. Osoba, a ne ideologija, bila mu je
najvažnija. Ali na kraju se razočarao i povukao prvo
iz strančice HSP-AS, a onda i iz sudjelovanja u
hrvatskoj politici općenito, vidjevši da se u njoj
više radi za sebe nego za hrvatske interese i ideale u
koje je on vjerovao.
Ovo je rekao
kad se povukao, u svom stilu: "Idealist sam bio, jesam
i ostat ću, jer mislim da život bez ideala nije
vrijedan da se živi; terorist za neke jesam, za neke
nisam, sam za sebe znam da sam bio i ostao borac za
Hrvatsku. Lutka ni u čijim rukama nikada nisam bio, a
rušitelj hrvatskoga jedinstva nisam i ne želim nikada
biti! Stoga se povlačim iz hrvatskoga političkog
života jer ne želim ni na koji način pridonijeti
daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u
Hrvatskoj." Ali tada je još jednom apelirao na sve one
koji Hrvatskoj žele dobro da nadvladaju vlastite
egoizme i međusobne animozitete i pokušaju zajedno
preoteti Hrvatsku iz šaka onih koji je ne vole. Kao
što danas vidimo, to se nije dogodilo. Bojim se
nabrajati koliko se povećao broj političkih stranaka
od kada je Zvonko umro, umjesto da se spajaju - kaže
Julienne.
Utjecaj Platona
Često naglašavate da Zvonko i vi nikad niste
požalili što ste živote posvetili borbi za hrvatsku
slobodu?
- Zvonko je tvrdio da je cilj, a to je samostalna
Hrvatska, bio vrijedan svake žrtve. Ponavljao je da u
nekoliko kvadrata zatvorske ćelije nema puno prostora
za kretanje, ali ima vremena za razmišljanje i
putovanje prostranstvima intelektualnoga. Na Zvonkovo
shvaćanje života i smisla presudno su utjecali stari
filozofi, posebno Platon, ali i mnogi drugi, kao što
su Epiktet, Marko Aurelije, te suvremeniji, Heidegger,
Pierre Hadot i John Cottingham. Svi smo mi smrtnici,
govorio je, to je neupitna istina i neizbježna
činjenica koju treba ukalkulirati u svako promišljanje
vlastita života. Stoga je i glavna težnja svakog
čovjeka da nadvlada činjenicu vlastite smrtnosti.
On je to
ovako objasnio u jednom intervju, a u tome možemo
bolje razumjeti kako je razmišljao: "Po Platonu, to je
moguće postići na dva načina: kroz djecu, dakle
biološko potomstvo, i kroz svoja djela. Važnost ovog
prvog, biološkog načina je da se kroz njega realizira
zajednica, osjećaj pripadnosti, svetost naroda. Što se
tiče drugog načina, Platon navodi Homerov primjer.
Kaže, ne znamo je li Homer imao bioloških potomaka,
ali ga se sjećamo kroz njegova djela, na neki ga način
tako prizivamo u život. Mislim, zapravo uvjeren sam da
čovjek po svojoj naravi želi služiti dobru. Ali život
je stalna borba i ostati na ispravnom putu nije lako.
Čovjek je često slab, lako se prepušta užicima, boji
se napora, udaraca života, boli, patnje. Međutim, živi
li više onaj tko pati ili onaj tko uživa? To je, po
meni, pravo pitanje! Smatram da je istinski život
križ, da, život je patnja i patnja je život! Koliko
god želim mladim generacijama da izbjegnu patnju i
tamnu stranu života koju smo mi stariji imali prilike
upoznati u burnim vremenima prošlog stoljeća, mislim
da će tako ostati na neki način uskraćeni ako i oni ne
prođu kroz kušnje. Kierkegaard ispravno zaključuje da
je onaj tko nije osjetio gorčinu života promašio
njegov smisao. Dostojevski također drži da su patnje i
stradanja jedini pravi izvor dubokih spoznaja. U tom
smislu, koliko god se strašnom činila moja kazna, ja
sam čovjek sudbini i Bogu zahvalan što sam je imao
priliku doživjeti i nadživjeti."
Poruke mladih Riječana
Plodovi mog teškog životnog puta nemjerljivi su
aršinima rutiniranog građanskog života. U zatvoru sam
nadvladao svoje slabosti, strahove, pobijedio vlastiti
ego, a upravo je ego glavni razlog naših
nezadovoljstava. Mi smo ljudi tako slabi, krhki i
ranjivi, kako u duhovnom tako i u fizičkom smislu, u
usporedbi s drugim živim bićima čovjek je najslabiji i
od prirode najneopremljeniji za život, a treba mu i
najviše vremena da odraste, dosegne snagu i zrelost. I
tada kada smo u naponu snage, umislimo da smo nešto,
zaboravimo svoje ranjive početke, a naročito
zaboravimo da za neko vrijeme opet od nas neće ostati
ništa ako se odreknemo besmrtnosti duše. Zato bi
svakom čovjeku dobro došlo da ga život prizemlji i
podsjeti ga na njegovu ranjivost, i u toj novoj
spoznaji samoga sebe da pročisti vlastitu dušu, te da
u svjetlu tih novih spoznaja ponovno izgradi vlastiti
ego jedne druge vrste. Samo oni ljudi koji prođu ovaj
proces spremni su sretno i uistinu slobodno živjeti.
Da, zahvalan sam sudbini za zatvor." Zaista je bio
zahvalan iako je to mnogima bilo teško razumjeti.
Jeste li bili iznenađeni reakcijama prijatelja i
javnosti na Zvonkovu odluku da počini suicid?
- Pa nisam i jesam. Prvo, mnogi su ljudi bili
šokirani, jer je Zvonko uvijek zračio optimizmom. To
mu je bio način komuniciranja, želio je ljudima dati
energiju, snagu, iako se sam, u svojoj glavi, osjećao
često suprotno. Nikada nije ljude želio obeshrabriti,
uvijek bi tvrdio da se može bolje, da možemo uspjeti
promijeniti stanje na bolje. Zato su mnogi bili u
nevjerici kad su čuli za njegovu smrt, ali moram
priznati da ja nisam, jer je sve sa mnom dijelio. S
druge strane, bila sam donekle iznenađena koliko mi se
ljudi javilo, iz cijeloga svijeta, s izrazima velikog
poštovanja prema Zvonku, pogotovu je bilo puno
reakcija od mladih ljudi. Želim ovom prigodom
zahvaliti svima koji su poslali pisma sućuti, pjesme,
slike, i posebno onima koji su bili i ostali od velike
podrške u preteškim trenucima, koji su imali
razumijevanja za Zvonka, a oni znaju tko su.
Smetale su
mi, naravno, neke reakcije, ili bolje rečeno analize i
komentari nekih novinara koji nemaju pojma o čemu
govore, ali je to ljudska narav, iako manje
osviještena, narav onih koji imaju potrebu mudrovati o
stvarima koje ne razumiju. Ali i mi moramo razumjeti
te ljude, jer vjerujem da nitko namjerno ne radi zlo
ako nije sociopat. Trebamo takvima pomoći, fali im
ljudska empatija, to što čovjeka čini čovjekom, a ne
životinjom. Ali ne smijemo zaboraviti da nije dovoljno
samo nešto poučavati takve ljude. Oni moraju imati i
sposobnost slušanja i shvaćanja. Ako im ne možemo
pomoći da se prosvijetle, trebamo se od njih skloniti
i jednostavno ih ignorirati. Tako se ja ponašam!
Što su vam pisali ljudi?
- Primila sam prekrasna pisma baš od mladih ljudi.
Znate, mislimo ponekad da naša mladež voli sve što je
površno, da je apatična, da nema ideale, da je od
svega odustala, da se predala materijalizmu i
trivijalnostima, ali nije tako. Primila sam jednu
predivnu knjigu od grupe mladih iz Rijeke, u kojoj su
mi pisali što smo im mi, Zvonko i ja kao par, značili
u životu, iako ih nikada nismo ni vidjeli ni čuli.
Prepoznali su vjerojatno u nama neke vrijednosti
kojima su i oni težili - pravoj ljubavi, odanosti,
prijateljstvu - kao da su shvatili da ima i drugi
svijet od onoga koji nam je serviran u medijima,
drukčiji od, kako kažemo u Americi, seksa, droga i
rock'n' rolla.
Je li istina da je jedna mlada žena nakon razgovora
i druženja sa Zvonkom odlučila život posvetiti
redovništvu i otići u časne sestre?
- Da, to je točno. Nina je krasna, prekrasna osoba.
Bila je novinarka, kazališna glumica, a sada je
studentica prava. Radila je na radiju gdje su imali
intervju sa Zvonkom, dugo su razgovarali. Mislim da je
najbolje da sama govori o promjenama u svom životu.
Nevjerojatna utjeha
Često naglašavate da vam je Zvonko stalno u blizini,
da vam šalje znakove. O čemu se radi?
- Mi smo si obećali da onaj tko prvi umre, ako ne
umremo zajedno, šalje onom drugom znakove, ali
nedvojbene, kao utjehu. A Zvonko je održao riječ,
stalno mi ih šalje, ali ne samo meni nego i
prijateljima. Nedavno je utješio našu dobru
prijateljicu Nadu koja je taj dan bila tužna zbog
Zvonka. Bila je ispred naše kuće u Rovanjskoj i pitala
se zašto je moralo tako biti sa Zvonkom. Odjednom je
pogledala u nebo i vidjela oblake u obliku slova Z i B
i onda pomislila da se Zvonko s njom ruga, da joj
govori da ne treba cmizdriti, da je on tu i sve gleda.
Meni stalno šalje poruke i znakove koje samo ja mogu
razumjeti. Dakle, održao je riječ, upravo kako smo se
jedno drugom zakleli. A to mi je nevjerojatna
utjeha...
Autor:
Jadranka Jureško Kero
Foto: Boris Scitar/Večernji list
|