Početak jednog zlatnog doba za izgubljenog čovjeka koji
se ne može suprostaviti sudbini koja mu je nametnuta,
čovjeka koji će vjerovatno i umrijeti kao plemenit i
pravedan u nepravednom svijetu. Obično "izgubljenom
generacijom" nazivaju generaciju koja je posredno ili
neposredno pogođena ratom ili u najmanju ruku aktivno
pamti ratni život i jednim dijelom teret oslobođenja
iznijela na svojim leđima. Ništa od toga, preponosni da
bi se uvlačili u guzicu tim posljeratnim guzonjama koji
su odlučivali o svemu, moja generacija je počela bježati
po EUropi.
Odgajana po načelima bratstva i
jedinstva, bijegom gubi identitet, a dobija vječnu
ulogu dvostrukog stranca. Ovaj osjećaj dvostruke
pripadnosti je opasan, jer razum nervozno i požudno
leti iz jednog osjećaja pripadnosti u drugi,
neprestano progonjen da čini dobro i samo dobro,
međutim neće naći spokoja ni zadovoljstva ni u jednom
osjećaju. Na kraju biti će frustriran tom neprestanom
prinudom da bude dobar, tako da će u njemu rasti sve
veće stajalište prema životu "Kakva je moja korist od
toga".
Sve češćim mijenjanjem osjećaja i
većom potrebom dokazivanja svoje dobrote, čovjek
izgubljene generacije postaje tjeskobniji, frustriran
je i sve više traži svoju sreću u razonodama
(kockanje, alkohol) i ostvarenju lažnih skupih
zadovoljstava (skupi auti, kuće, stanovi). Izgubljena
generacija nije krdo budala nego mnoštvo prosječno
pametnih ljudi koji su shvatili da je u ovom vremenu
glupo biti mudar, samo su u dubini svoga uma svjesni
nemoći da promijene svoju životnu filozofiju, pa se
tako svim svojim duhom posvećuju materijalnom
ostvarenju lažnih skupih zadovoljstava.
Kao drogirani pokušavamo ostvariti što
je moguće više tih skuph zadovoljstava i to što je
moguće u kraćem vremenu. Čak smo dali i ime tom
praznom i besmislenom rasipanju života, nazvali smo ga
"standard", kao jednu nevidljivu pravu liniju ispod
koje nije vrijedno živjeti i iznad koje je život
vrijedan življenja. Smatram da je naša generacijska
zajednička pogreška vjerovanje što nam je veći
"standard" da smo srećniji i ispunjeniji u svom
životu. Stvorili smo nekakav svoj svijet, a posljedica
istog je da smo zastrašeni i duboko iznenađeni ako se
događaji ne uklapaju u naš isplanirani svijet. Što si
više pokušavamo objasniti ispravnost svijeta kojeg smo
si stvorili, osjećamo se više izoliranima i
usamljenima, a svu životnu radost i sreću sve češće
zamjenjujemo sigurnošću (na radnom mjestu, stanovanja,
ostanka u državi).
Čitav svoj život izgubljena generacija
gladuje za nekakvom sigurnošću, s prekomjernom željom
ostvariti tu sigurnost sa starošću, što znači da živi
za budućnost, u stvari izgubljena generacija je trajno
promašila bit samog života. Mnogi od te generacije
bijeg traže u religiji, jer ona želi osigurati
budućnost i nakon smrti, dok nam naš zdrav razum želi
osigurati budućnost do trenutka smrti, te što je
moguće duže odgoditi smrt. Nismo li mnogo puta za
ljude iz te iste igubljene generacije i svoje
neposredne sredine rekli "smrt mu je došla sad kad je
mogao lijepo živjeti".
Taj vječni sukob između života - tj.
stvarnosti, koji je jedino moguć u sadašnjosti i
nekakve lijepo isplanirane sigurne budućnosti, može
nas dovesti samo do svojevrsnog privremenog sloma
živaca. Sva tehnološka otkrića imaju namjenu olakšati
nam svakodnevnicu, međutim onanaš životni kotač okreću
samo brže i brže, po ugledu na mašine pokušavamo se
ravnati samo po satu. Sve bržem proganjanju vlastitih
iluzija biti ćemo sve izluđenijima i razdraženijima do
potpunog udaljivanja od predivnih karakternih ljudskih
osobina.
Na kraju se
postavlja pitanje u čemu je mudrost života, a rekli
smo da je u ovom vremenu glupo biti mudar. Moram
priznati malo sam se izgubio u svome razmišljanju, na
početku sam govorio o određenoj skupini ljudi i
koristio sam naziv "izgubljena generacija", međutim na
kraju uviđam da sam nesvjesno počeo koristiti pojmove
kao život ili svijet, što je nevjerovatno složen pojam
koji zahtijeva nevjerovatnu mudrost, a niti posjedujem
niti želim biti mudar.
Čini mi se da je ona životna bit, što je u samoj
ljudskoj naravi izgubljene generacije, da neometa
sopstveni tijek života da ne sapleće samu sebe prije
nego se posve izgubi. Na kraju čovjek je stvoren da
biološki funkcionira bez vanjskih uplitanja i
korekcija. Srce kuca zato što je to tako, dišemo zato
što je to tako, a ne zato što smo svjesni da nam je to
neophodno za život. Zato GENERACIJO, možda bi nam bilo
bolje da ne pokušavamo sve promijeniti "na bolje",
možda i jeste sva ta mudrost u umjerenosti i shvaćanju
naše postojanosti bez kamuflaže.
Moja "izgubljena generacijo", nemojte pokušavati
voljeti, biti čestiti ili iskreni, vi zapravo
razmišljate o tome da budete takvi, a Vi to niste, to
nije ništa drugo nego samo pokušaj da budete nešto što
već niste. Generacijo, ako sve biološki funkcionira
"samo po sebi", pružite priliku i svome razumu da
funkcionira "sam po sebi", možda ćemo biti mudriji
nego što to jesmo.
Za sve ljude jedne generacije koja život ne smatra
kao zamku od meda, niti sebe vide kao mušice u tom
medu, da se bore samo za golo preživljavanje.
Pozdravlja Vas, vaš Boris B. Iko
|