Sjetimo se samo prodaje hrvatskih banaka strancima u
bescijenje, odmah nakon što su sanirane novcem hrvatskih
poreznih obveznika. Danas smo jedina država u Europi
koja nema u vlasništvu niti jednu jedinu svoju banku.
Vlastito bankarstvo je dio atributa - državnosti.
Sjetimo se prodaje Telekoma, kad je novi njemački
vlasnik, odmah uduplao visinu tarife i već u prvoj
godini vratio sav uloženi novac u njegovu kupnju.
Sjetimo se jedne INE, koja je bila na južnoeuropskim
prostorima energetski div, a sada je postala tek mala
ispostava mađarskog MOL-a, a prodana je samo zato da
bi netko osobno mogao dobiti šnicl, po sustavu
žrtvovati cijelog vola zbog jednog šnicla koji ide u
privatni džep.
Sjetimo se prodaje farmaceutskog diva PLIVE koja je
prodana jednoj nepoznatoj i maloj američkoj
farmaceutskoj kući za sitniš, da bi za kratko vrijeme
kasnije bila preprodana za nekoliko puta veći iznos.
Dan prije prodaje američkom farmaceutskom patuljku
Barr Pharmaceuticusu, kumovi su se sastali u Padovi da
podijele kolač. Tom prodajom brojni su postali
bogataši, a koliko je poznato da DORH ništa još nije
poduzeo (ili barem to nije poznato u široj javnosti)
da se ti kumovi priupitaju odakle im odjednom toliko
bogatstvo.
Sjetimo se prodaje Croatia osiguranja za jednu
trećinu njegove stvarne vrijednosti. Javno se nije
smjelo niti čuti da iznos prodajne cijene nije mogao
pokriti niti blizu samo vrijednost nekretnina (zgrade
i sl.) koje je Croatia osiguranje imalo po cijeloj
Hrvatskoj i susjednim državama. Danas smo jedina
država u Europi koja u svome vlasništvu nema niti
jedno svoje osiguravajuće društvo.
Sjetimo se samo potajne prodaje naftne perspektivne
kompanije Bijele noći u Sibiru u hrvatskom vlasništvu
za sitniš, a koja je danas postala velika naftna
kompanija koja vrijedi desetke milijardi.
Potencijalna velika nalazišta nafte i plina u
hrvatskom dijelu Jadrana već se velikodušno nude
stranim kompanijama, umjesto da se domaće kompanije
formiraju koje bi ta prirodna bogatstva vadile i
prodavale samo u korist hrvatske države i njenog
naroda.
Sjetimo se još otprije tajno prodanih zlatnih
rezervi iz Narodne banke (zlatne poluge i sl.) tako da
smo danas vjerojatno jedina država na svijetu bez
zlatnih rezervi.
Dalo bi se ovako nabrajati u nedogled. Hrvatska je
uništena, ona je uništena gospodarski, moralno i u
svakom drugom pogledu. Uništile su je političke
garniture na vlasti i gramzljivi menadžeri, koji ne
biraju sredstva da bi se osobno dočepali ničim
zarađenog bogatstva na uštrb domovine. Na uštrb naše
povijesno iskrvarene Hrvatske, Hrvatske s tisućama
masovnih grobnica, Hrvatske koja nema sreće sa svojim
političarima, političarima koji ne žele imati
domoljubnu i nacionalnu svijest.
Ova država je ludnica, u njoj su mudri samo oni koji
kradu. Filozofija "Tko je jamio, jamio" nije i ne može
biti naša budućnost.
Monetizacija naših autocesta je čin bezumlja, ali u
politički nezainteresiranom narodu za svoju budućnost,
i čin bezumlja može se tumačiti kao politički interes
Hrvatske, kao pozitivni politički potez koji nema
alternative. Takva politička mudrost se može prodavati
samo politički nepismenom narodu. Svi naši problemi
imaju korijene u nama samima, dok se kao narod sami ne
promijenimo bit će uzaludan svaki pokušaj
stabilizacije Hrvatske i njenog gospodarstva. Vlast se
ne boji naroda, ruga mu se i smije u lice, i radi što
hoće. Sprda se s narodom i njegovim referendumima,
ukida ustavnu kategoriju da - vlast pripada samo
narodu i izvire iz naroda.
Pokradene su, i oduzeta im je budućnost, trenutno
živuće generacije hrvatskih ljudi, ali monetizacija
autocesta na 50 ili ne znam koliko godina je dodatna
krađa naših budućih, još nerođenih generacija. Svako
naše novorođeno dijete prije nego prvim plačom pokaže
da ne želi doći na ovaj svijet, (a još manje u
Hrvatsku) ušlo je u društvo gdje će činom svog rođena
odmah postati dužnički rob u vlastitoj domovini.
Monetizacija autocesta je naredni potez daljnjeg
namjernog sustavnog uništenja Hrvatske i njene
budućnosti. Mi, kao narod, nismo dostojni slobode.
Sloboda pripada samo narodima koji drže do svog
dostojanstva i do svog ponosa. Hrvatski narod je u
ratu pokazao da ima dostojanstvo, ali ga je izgubio u
miru. On nije sposoban demonstrirati, nije sposoban
suprostaviti se protunarodnoj vlasti i njenim gotovo
na svakom koraku antihrvatskim potezima.
Monetizacija autocesta je prodaja na pedeset godina
naših žila kucavica o kojima smo generacijama sanjali.
Tim cestama se naši ljudi neće moći voziti, već danas
mnogi zbog izrazito visoke cestarine to ne mogu
činiti. Cestarina od Zagreba do Splita je veća nego
utrošak benzina prosječnog automobila na toj relaciji,
što je apsurd. A što će tek biti kad njima bude
gospodario stranac. Kako to da stranac može imati
poslovni interes od zarade na autocestama, a mi ne
možemo imati takav interes koji smo u njihovu
izgradnju uložili milijarde i zadužili nekoliko
generacija. Sad to dragocijeno blago dugogodišnjim
koncesijama praktično prodajemo strancima ne misleći
pri tom da time prodajemo i dio suvereniteta.
A hrvatski narod samo spava i spava, ničemu se ne
protivi, kao da sve prešutno odobrava. On nema svoju
inteligenciju koja bi ga povela u bitku za boljitak,
on nema svoje znanstvene i kulturne institucije koje
bi dignule glas prosvjeda. On nema ni političku oporbu
koja bi graknula i odmah ga pokrenula. Kao da svi
čekaju da im padne mana s neba. Samo ti narode spavaj,
a kad se probudiš bit ćeš u dužničkom ropstvu od kojeg
se više nikad nećeš osloboditi.
Što se to s nama događa, nestajemo kao narod, nemamo
potomstvo, nama vladaju oni koji nisu dostojni biti
niti sluge. Živimo u vremenu kad opstojnost na vlasti
postaje smisao politike. Rijeka naše vlasti je mutna u
izvoru. I zato ne očekujmo ništa dobro, dok se sami ne
promijenimo i dok ne budemo sposobni sami zaštititi
narodne i nacionalne državne interese.
Sloboda pripada samo onima koji se za nju bore.
Slobodu nije dovoljno samo sanjati.
Narod koji želi biti slobodan mora se svakodnevno za
slobodu boriti i žrtvovati. Sloboda se dobiva samo na
jedan način - prolijevanjem ljudske krvi, a na stotine
načina se može izgubiti.
Autor: Mile
Prpa
www.hkz-kkv.ch
|