Nedavno objavljeni službeni i konačni, ali nepotpuni,
rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali su da u
Vukovaru, od ukupno 27.683 stanovnika, živi 9.654
pripadnika srpske nacionalne manjine, što znači da Srbi
u ukupnom stanovništvu Grada sudjeluju sa 34,87% (Hrvati
čine 57,37%, a ostali, uključujući neizjašnjene i
nepoznate, 7,76%). Na taj su način formalno ispunjene
(demografske) zakonske pretpostavke za primjenu čl. 12.
Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN
155/2002), koji u stavku 1. određuje: "Ravnopravna
službena upotreba jezika i pisma kojim se služe
pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području
jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine
nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika
takve jedinice."
Ubrzo po objavljivanju rezultata popisa, u prosincu 2012,
započela je žustra rasprava o tome - treba li, kada i na koji način primijeniti
odredbe Ustavnog zakona te na području Grada Vukovara uvesti u službenu uporabu
srpski jezik i ćirilično pismo, koje podrazumijeva primjenu dvojezičnosti u
nazivima mjesta, ulica, trgova, gradskih i javnih ustanova i institucija,
osobnim ispravama, upravnim i sudskim aktima i slično. S jedne strane
predstavnici vlasti, poput hrvatskog ministra uprave Arsena Bauka, inzistiraju
da "pripadnici srpske manjine u gradu Vukovaru ostvaruju pravo na ravnopravnu
službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma na području grada po sili
zakona."
S druge strane, predstavnici udruga
proisteklih iz Domovinskog rata na području Grada Vukovara, kao i nekih
političkih stranaka, upozoravaju da uvođenje ćirilice predstavlja "novu vrst
agresije na Vukovar" te da se ne smije dopustiti "omalovažavanje patnje i žrtve
Vukovara". U tom se kontekstu već neko vrijeme u Vukovaru prikupljaju potpisi na
peticiju kojom se predlaže desetogodišnji moratorij na uvođenje dvojezičnosti u
Grad Vukovar, što ni kao mogućnost ne prihvaća hrvatska Vlada. Politički
predstavnici Srba, kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, ističu kako
očekuju ostvarenje prava iz Ustavnog zakona i uvođenje u službenu uporabu
srpskog jezika i ćiriličnog pisma i za područje Grada Vukovara, ali "da cijeli
postupak treba odraditi sa što manje emocija i politizacije" te da će "pokušati
izbjeći tenzije vezane za uvođenje dvojezičnosti", odnosno da će na uvođenju
dvojezičnosti raditi na način "da se izbjegnu i trijumfalizam i zapjenjene
negativne reakcije" (Milorad Pupovac).
Slovo i duh Zakona
No mogu li se nakon svega što se u Vukovaru dogodilo 1991, neovisno o
pozitivnim zakonskim propisima pa i želji da se svim nacionalnim manjinama u
Hrvatskoj, što znači i srpskoj manjini, osiguraju najviši standardi zaštite
manjinskih prava, uključujući pritom i pravo na službenu uporabu svojega jezika
i pisma, izbjeći emotivni, društveni i politički kontekst i smije li se,
odnosno, može li se o tom pitanju pozivati samo na slovo, a ne i na duh zakona
koji regulira tu tematiku? Naime, u istom Ustavnom zakonu, u članku 8,
zakonodavac je odredio da se odredbe Zakona moraju "tumačiti i primjenjivati sa
svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja
razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima."
Ako uvođenje dvojezičnosti, tj. srpskog jezika i ćiriličnog
pisma u službenu uporabu u Gradu Vukovaru u ovom trenutku ne pridonosi
razvijanju "razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga" između srpske
nacionalne manjine i hrvatskog naroda kao većinskog naroda u Gradu (a to se
svakako može iščitati na temelju većine dosad iskazanih javnih reakcija), onda
doslovna primjena članka 12. jest - treba to priznati - poštivanje slova Zakona,
ali nije sigurno da je i u duhu toga Zakona i može realno stvoriti neželjene
društvene i političke posljedice, koje nas onda mogu vratiti na početak cijele
vukovarske priče, tj. na 1990. i 1991. godinu.
Ustupci srpskoj manjini
Tijekom
provedbe procesa mirne reintegracije Hrvatskoga
Podunavlja tadašnja hrvatska politika omogućila je
srpskoj manjini s toga područja (pa tako i Srbima u
Vukovaru), mimo važećih hrvatskih nastavnih planova i
programa, petogodišnji moratorij na učenje suvremene
hrvatske povijesti. Također, srpskoj nacionalnoj
manjini iz Hrvatskoga Podunavlja bio je omogućen i
dvogodišnji moratorij na služenje vojnog roka u
Hrvatskim oružanim snagama, i to u godinama kada je
vojni rok bio obvezatan za sve hrvatske građane, pa i
za Srbe izvan Hrvatskoga Podunavlja. Oba su moratorija
uvedena tada na zahtjev podunavskih Srba i bila su
prinos mirnoj reintegraciji, ne samo teritorija nego i
srpske nacionalne manjine s toga područja, iako se
većina hrvatskih građana, empirijska su istraživanja
pokazala, nije slagala s takvom opcijom reintegracije
najistočnijih okupiranih područja Hrvatske.
Možemo li, dakle, na tragu prethodnoga, danas očekivati ili se barem nadati da
će i predstavnici srpske manjine, kako u Gradu Vukovaru, tako i na nacionalnoj
razini, sami potaknuti ili poduprijeti legitiman prijedlog da se uvede
svojevrsni moratorij na primjenu članka 12. Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina za područje Grada Vukovara? Bi li oni u tom slučaju,
također, pokazali dobru volju koja bi bila usmjerena prema razvijanju međusobnog
uvažavanja, razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga?
Dani sjećanja bez srpskih
predstavnika
Posve opravdano predstavnici udruga
proisteklih iz Domovinskog rata upozoravaju da još
mnoga pitanja vezana uz događaje iz 1991, osobito uz
sudbine zatočenih, nasilno odvedenih i nestalih osoba,
silovanja, pljačku, ubijanja ili (ne)kažnjavanja
ratnih zločina i zločinaca nad Vukovarom i
Vukovarcima, nisu razriješena. Osim toga, predstavnici
srpske manjine ne sudjeluju u obilježavanjima Dana
sjećanja na žrtvu Vukovara te na taj način ne
pridonose postizanju više razine razumijevanja i
međusobnog, odnosno, međuetničkog povjerenja i
uvažavanja. Na koji bismo način mogli protumačiti
"trijumfalizam" koji bi se, prema riječima srpskih
predstavnika (M. Pupovac), pojavio uvođenjem srpskog
jezika i ćiriličnog pisma u službenu uporabu u Gradu
Vukovaru? Kao, možda, pobjedu u miru, kojom se briše
poraz u ratu? Pozivanje samo na prava, a odricanje od
odgovornosti i obveza nije u demokratskom duhu i ne
donosi dobra.
Demokratska
politička kultura podrazumijeva da se o svim pitanjima
treba staloženo i objektivno razgovarati, pa čak i
onda kada su ona zakonskim rješenjima regulirana. Ako
se neki zakon, poglavito iz područja zaštite ljudskih
i nacionalnih prava, mora provoditi "na silu", onda
nešto s tim zakonom ili zakonima nije u redu.
Nacionalna prava srpske manjine, kao i drugih manjina,
regulirana su hrvatskim Ustavom i odgovarajućim
zakonskim aktima, ali očekuje se da i pripadnici
manjina, u ovom slučaju srpske, pokažu osjetljivost na
pojedina rješenja, napose u odnosu prema većinskom
hrvatskom narodu.
Na kraju, a nije manje važno, postavlja se pitanje: Jesu li rezultati popisa
2011. dovoljno pouzdani i reprezentativni da bi se na temelju njih iznosili
objektivni zaključci o stvarnom narodnosnom sastavu stanovništva grada Vukovara?
Ako jesu, a imamo određenih razloga sumnjati u to, kako onda protumačiti podatak
da je od ukupnog stanovništva u Gradu Vukovaru (27.683) srpski kao materinski
jezik navelo 6.109 osoba ili 22,07% te iz toga izvući prilično utemeljenu
pretpostavku da je manje od 2/3 Srba u Vukovaru navelo srpski jezik kao
materinski? A to je mnogo manje od trećine njegova stanovništva.
Autor:
Dražen Živić
Vijenac broj 492
10. siječanj 2013. |
