Kreativno djelovanje trajalo je gotovo 30 godina, ali nije mu donijelo bogatstvo. To se objašnjava niskim društvenim statusom glazbenika koji su živjeli u 18. stoljeću. Situacija se promijenila tek u sljedećem stoljeću, kada su skladatelji postali istinski bogati ljudi. Mozartova smrt u tako mladoj dobi izazvala je mnogo pogrešnih tumačenja i glasina, budući da je bolest koja je prethodila njegovoj smrti bila prilično čudna. Isprva su glazbeniku počele oticati ruke i stopala, nakon čega su uslijedili napadi povraćanja. Liječnici su pregledali pacijenta i rekli da se radi o akutnoj osipnoj groznici. Ova dijagnoza upisana je u matičnu knjigu u kojoj su upisani svi umrli u gradu Beču.
Postoji mišljenje da ga je Antonio Salieri (1750-1825) patološki mrzio. Bio je dobar skladatelj i glazbenik. Od 1774. bio je naveden kao dvorski skladatelj na dvoru Josipa II., cara Svetog Rimskog Carstva. Među bečkim aristokratima smatran je najboljim glazbenikom. To je trajalo 7 godina, sve dok mladi Wolfgang Amadeus nije stigao u grad. Salieri je u njemu odmah razabrao veliki talent s kojim se nije mogao usporediti. S vremenom su u glazbenim krugovima govorili da je Antonio ljubomoran na Mozarta i zavidan. U romanu Gustava Nicolaija (1825.) Salieri je rekao: “Da, šteta što nas je napustio takav genij. Ali zapravo su glazbenici imali sreće. Da je još živ, nitko nas sve ne bi nagradio ni komadom kruha za naše skladbe." S obzirom na ove činjenice, može se pretpostaviti da je Salieri bio vrlo zlokobni trovač.
Pred smrt, Salieri se zakleo da nije trovatelj velikog skladatelja i glazbenika. Danas službena verzija kaže da Salieri nije bio trovač. Štoviše, 1997. godine u Milanu je održano suđenje protiv Antonija, okončavši slučaj oslobađajućom presudom. No, zavidni Talijan nije bio jedini osumnjičeni za smrt velikog skladatelja. Osumnjićen je bio i Franz Hofdemel, skladatelj i član masonske lože. Zanimljivo je da je njegova supruga Magdalena, lijepa mlada žena, pohađala satove glazbe kod Wolfganga Amadeusa Mozarta.
Za voljene, Mozartova smrt bila je prava tragedija. Tužnu situaciju pogoršao je potpuni nedostatak novca. Stoga je jedan od najvećih ljudi civilizacije pokopan u 3. kategoriji Bečkog groblja. 7. prosinca 1791. lijes s tijelom pokojnika dopremljen je u katedralu svetog Stjepana. Tamo se okupilo tek nekoliko ljudi bliskih pokojniku. Kažu da je među njima bio i Salieri. Svećenik je održao misu zadušnicu. Pred njim nije stajao jedan lijes, nego čak njih šest. Već u sumrak lijes su ukrcali u mrtvačka kola i odvezli na groblje svetog Marka koje se nalazilo oko 5 km od katedrale. Ožalošćeni nisu išli za mrtvačkim kolima, jer je bio mrak, hladno, vlažno i susnježica. Svi lijesovi su spušteni u jednu zajedničku grobnicu i zatrpani zemljom.
Nacionalni ponos Austrije, glazbeni genij, carski i kraljevski dirigent i komorni skladatelj nije dobio zaseban grob ni križ. Pokoj je pronašao u zajedničkoj grobnici na bečkom groblju Svetog Marka. Kada je supruga skladatelja Constancea, 18 godina kasnije, odlučila prvi put posjetiti njegov grob, jedini svjedok koji je mogao naznačiti približno mjesto ukopa - grobar - više nije bio među živima. Nacrt groblja sv. Marka pronađen je 1859. godine, a na navodnom Mozartovom groblju podignut je mramorni spomenik, 'Anđeo koji plače'. Danas je nemoguće točno odrediti mjesto gdje je spušten u jamu s dvadesetak nesretnih skitnica, beskućnika prosjaka, siromaha bez obitelji i plemena.
Priredila D. Gaupp
|
