Teško je reći kada će se i hoće li se uopće doznati puna istina o bivšemu hrvatskom, desetogodišnjem, predsjedniku Stjepanu Mesiću. Možda jednom za njegova života, možda tek poslije, ali u svakom slučaju dok god on može telefonom nazvati glavnoga državnog odvjetnika ili Uskok i reći im kako nema nikakve veze s aferama o kojima se piše ili pak dok bude uspješno sve one koji ga prozivaju svrstavao u odiozni ideološki diskurs, nema ništa od njegova punoga razotkrivanja.

Mesić je i najnovije priče koje dolaze od finskog tužitelja, a koje govore o indicijama da je podmićen u aferi Patria, protumačio tako da mu podmeće obavještajno podzemlje, što god to značilo. Uvijek je istom demagogijom odbacivao sve prozivke i kritike i ostajao izvan dometa istražnih organa, čak i u situacijama kada je bilo bjelodano da krši određene zakone i Ustav.

I danas laže svaki dan kao i dok je bio predsjednik. Uzalud je, recimo, svima dostupan videomaterijal kad on stranome novinaru širom otvara predsjedničku arhivu i daje mu dokumentaciju koja vidljivo nosi pečat "državne tajne" - nitko se od silnih čuvara zakona nije sjetio pozvati ga na odgovornost. Uzalud su različiti, neuvjerljivi i nesuvisli njegovi odgovori na pitanje odakle mu novac za kupnju dvaju stanova po odlasku s predsjedničke dužnosti - nije bilo onih koji bi provjerili tijek novca na njegovim računima. Uzalud snimka kako stavlja čekove dijaspore u svoj džep koji nikad nisu došli do krajnjega korisnika (on kaže da ih je izgubio), uzalud papir koji dokazuje da je neovlašteno 90-ih uzimao novac iz hrvatskoga konzulata u Njemačkoj, uzalud flagrantno rušenje pravnog sustava kada je slao savjetnika Sašu Perkovića da ponudi pogodbu generalu Zagorcu u Beču - nitko se nikada nije usudio postaviti pitanje njegove odgovornosti.

Odmah nakon 2000., u jeku revolucionarnoga antituđmanovskog transa, Račanova je vlast za glavnoga državnog odvjetnika imenovala Radovana Ortynskoga. On je intenzivno nastavio istraživati slučaj tzv. zločinačke organizacije, odnosno petnaestak uhićenih pripadnika zagrebačkoga podzemlja koje je strpao u tamnicu prijašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Penić. Ortynski je nakon obrade, a na temelju saslušanja uhićenih pripadnika te organizacije, sastavio piramidu prave zločinačke organizacije. Na vrhu te piramide bio je upravo Stjepan Mesić. I sam dobrano zaprepašten, Ortynski je o "otkriću" prvo obavijestio Dražena Budišu, tada ključnoga Račanova koalicijskog partnera. Budiša je informirao Račana, ali umjesto da Račan ohrabri glavnoga državnog odvjetnika da nastavi istragu, on je sve rekao Mesiću, a rezultat je bio žurna smjena Radovana Ortynskoga s dužnosti glavnoga državnog odvjetnika.

Vidjevši da je uzalud sve rekao Račanu, Budiša je piramidu Radovana Ortynskoga odnio i pohranio u jedan odvjetnički ured u Zagrebu gdje se i danas nalazi. Istina o Mesiću nije moguće otkriti bez slobodne i nezavisne istrage, a ona, čini se, u pokorenome hrvatskom pravosuđu nije moguća. Sanaderu se sudi zato što je zapovjedio direktorima javnih poduzeća da se oglašavaju preko marketinške agencije Fimi medija, što on uporno negira. Mesić, pak, priznaje da je nazvao direktora Hrvatske poštanske banke da dade kredit tvrtki iz rodne mu Orahovice. Banka je dala kredit, novac propao i nikada nije vraćen. Mesić za svoju intervenciju, za razliku od Sanadera, nije ni pozvan na obavijesni razgovor pred istražna tijela. To je najbolja ilustracija selektivnoga djelovanja pravne države u Hrvatskoj. Neki su jednaki, a neki jednakiji, rekao je svojedobno Damir Polančec, aludirajući upravo na Mesića.

Prvih deset godina hrvatske samostalnosti bilo je najblistavije u našoj povijesti. Takva ocjena ne znači da treba prešutjeti neke krupne negativnosti koje su se događale, a poglavito je riječ o privatizacijskoj pljački. No čini se da se tek u drugih deset godina, od 2000. pa nadalje, otvorila Pandorina kutija iz koje su prokuljale sve društvene opačine u punome zamahu. Ako jest istina ponešto od kriminala koji se pripisuje Stjepanu Mesiću u bezbrojnim aferama, to nije najveće zlo koje se može vezati uz njegovu pojavu.

Njegovim dolaskom srušen je ionako krhak sustav vrijednosti na kojima je uspostavljena hrvatska država, sustav vrijednosti na kojemu počiva svako društvo. On je svjedočio u Haagu protiv RH, potjerao je pobjedničke ratne zapovjednike, a doveo u svoj krug ljude osvjedočene borce protiv samostalne RH, svojim lažnim interpretacijama davnih i novijih događaja izvrnuo povijest i logiku, rehabilitirao komunističku ideologiju, opravdavao masovne komunističke zločine nad Hrvatima, veličao komunističke ubojice, inaugurirao licemjerstvo i prijetvornost kao načelo, primitivni hedonizam kao stil života, svoju glupost i neznanje kao mjerilo inteligencije, laganje kao legitimni oblik javne komunikacije, kadrovske čistke svih nacionalno orijentiranih ljudi kao ustupak stručnosti, a državu i instituciju predsjednika pretvorio u karikaturu.

Vidjevši isplativost takva shvaćanja i prakticiranja politike, njegovim su putem krenuli Ivica Račan, a kasnije i Ivo Sanader, s kojim se uspješno dogovarao u izbornome inženjeringu. Da nije bilo Mesića i njegove destrukcije, teško bi bilo Račana i Sanadera kao takvih, kao i mnogih drugih njihovih klonova na nižim razinama. To je zapravo istinska tragedija Mesićeve pojave, čije posljedice Hrvatska i danas osjeća i trpi, samo što mnogi toga nisu svjesni, posebno ne oni koji su ga birali. Mesić je najodgovorniji za agoniju u koju je Hrvatska danas dospjela, Pitanje je, međutim, mogu li i koliko Hrvati, koji su ga dva puta birali za predsjednika, podnijeti istine o Mesiću s obzirom da je istina o njemu ujedno i istina o njima samima?

Piše: Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

10.10.2013.