Pismo i zapisnik o ovim i drugim strašnim zločinima
nekoliko suhopoljskih partizana su 29. srpnja 1945.
godine poslali tadašnjem ministru jugoslavenske vlade
Andriji Hebrangu:
"Dragi druže
Andrija!
..... Pred oko mjesec dana bilo je dotjerano u
Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika koje su
otpremili u šumu i tamo sve potukli. Iste su najprije
isprebijali, pa su onda klali. To su izvršili drugovi
iz 4. bataljuna V. Proleterske crnogorske brigade koji
su onda bili u Suhopolju, a kad su se vraćali u
Suhopolje govorili su narodu kako su ih potukli.
Ovi drugovi koji su bili u V. Crnogorskoj proleterskoj
brigadi govorili su narodu da su ranije bili četnici,
a sada su prešli u partizane. Iz toga se može
zaključiti da ovi Srbi, sada kao četnici pod drugom
firmom (maskom) ubijaju nevine Hrvate.
Na ovo narod ne
gleda dobro (.) nezadovoljan zbog masovnog ubistva
koji su vršeni oko Suhopolja, jer su viđeni mrtvi
kojima je vađeno srce i razni dijelovi tijela".
Izjave nekih svjedoka 1993. godine:
- "Marija Pleša priča da je nekoliko
dana bio jauk ali se nitko nije usudio ići tamo osim
djece. Srbi su tu ubijali dva-tri dana. Kaže Pleša da
je tu ubijeno jako puno ljudi oko 700."
- Kutija kaže da je bilo "oko 30
Nijemaca koji su kopali kanal dug 30 metara i tu su ih
dopremili s jedne i druge strane jame-kanala i tukli
sa šarcem i automatima, tako su padali u jamu svi
povezani jedan za drugim. Tu je bila vika i jauk
dva-tri dana ali nitko se nije usudio ići da vidi.
Poslije toga za dan-dva Kutija je išao gledati dok su
ih polijevali krečom. Sve su ih skinuli do gola a robu
su nekuda odvezli."
- Josip Grbac kaže da su zarobljenici
"po livadama ostavljali svoje adrese na komadićima
papira kako bi netko javio njihovim kućama da ih više
neće biti jer će biti pogubljeni pa da se zna gdje im
je grob, ali nitko nije smio ništa da poduzme. Svatko
se bojao da ako se dozna da je tko javio i njega bi
ubili. Grbac kaže da je tu poubijano 600 ljudi".
Svećenik
Božo Vukoja je u Suhopolje došao 5. srpnja 1945.
godine i u svojoj knjizi "Hrvat žive vatre" piše:
"Jedne sam nedjelje (mislim da je bila prva nedjelja
poslije blagdana Velike gospe) išao u mjesto Rodin
Potok, gdje sam trebao imati misu. Usput sam navratio
u Veliku Trapinsku k dobroj katoličkoj obitelji
Biondić. Gospođa je prala posuđe, ali je bila uplakana
i silno uzbuđena.
Što se dogodilo? - upitao sam zabrinuto.
Što mislite,
noćas su ti partizani poklali 176 zarobljenika, i tu
su, kod nas, prali noževe - odgovorila je žena i
zaplakala još jače."
Vlatko Ljubičić
|
