Čitajući niz vaših najnovijih radova i vašu knjigu Die
Entstehung der kroatischen Literatursprache (Nastanak
hrvatskoga književnog jezika) koju je 1997. izdala
ugledna naklada Böhlau, zapitao sam se što vas je
potaknulo da se u NjemaÄkoj bavite hrvatskim jezikom.
Kako ste se upustili u pustolovinu njemaÄke kroatistike
i zašto?
- U tu sam
se avanturu upustio sluÄajno, najviÅ¡e zahvaljujući
nekim njemaÄkim slavistima i mome desetniku u JNA.
Desetnik je bio iz Peći, a ja sam u njegovoj postrojbi
bio jedini Hrvat. JeziÄno me htio prekrstiti pa je
npr. tražio da umjesto lijevo kažem levo, a umjesto
mojeg lokalnog gumba i deke htio je Äuti dugme i ćebe.
Pri svojim napucima kako da govorim, isticao je da je
u armiji zvaniÄni jezik srpskohrvatski, pa i GrÄević
treba da govori zvaniÄnim jezikom. Objasnio sam mu da
su gumb i deka hrvatske rijeÄi jer sam s njima
odrastao, a da iza srpski u srpskohrvatski stoji
hrvatski - dakle, da imam pravo ostati pri gumbu i
deki. Na to mi je uzvratio da to ipak nije
srpskohrvatski i prijavio me pretpostavljenom Äasniku,
valjda zbog navodnoga hrvatskog jeziÄnog nacionalizma.
ÄŒasnik me je, istina, pozvao na razgovor, no za mene i
za moje gumbe i deku sve je povoljno završilo.
ÄŒuo sam da su neki drugi iz mojeg
naraÅ¡taja u JNA zbog sliÄnih problema potkraj osamdesetih vrlo loÅ¡e prolazili.
Nakon Å¡to su me u vojsci nauÄili da hrvatski i srpskohrvatski/srpski nisu isti
jezik, doÅ¡ao sam 1988. u NjemaÄku. Ondje sam na jednom predavanju od njemaÄkog
predavaÄa za mleko Äuo da je to srpski, a za mlijeko da je srpskohrvatski.
Senzibiliziran za takva pitanja iz JNA, javio sam se za rijeÄ i pitao za
hrvatski. PredavaÄ se žbrecnuo i nadodao da je mlijeko hrvatski. Kratko nakon
toga ipak je ponovio istu priÄu s drugim parom rijeÄi, a ja sam se opet javio i
opet pitao za hrvatski. VidjevÅ¡i da je predavaÄ iživciran i ÄuvÅ¡i žamor meÄ‘u
studentima, objasnio sam da sam se tek prije nekoliko tjedana doselio iz
Jugoslavije te da ondje nikada nisam Äuo da se hrvatski zove srpskohrvatskim, a
srpski srpskim. Prokomentirao sam da njegova oba naziva zapravo znaÄe srpski.
Moje su izjave bile oÄigledno shvaćene kao odraz navodnoga hrvatskog jeziÄnog
nacionalizma, sliÄno kao u JNA.
Užasno sam se osjećao jer sam osjetio veliku napetost, koju
nisam htio izazvati. Ti i drugi sliÄni doživljaji izrazito su me smetali i bili
mi nerazumljivi pa sam ih htio shvatiti i u budućnosti sprijeÄiti, a u tu sam ih
svrhu poÄeo prouÄavati. ÄŒitajući relevantnu literaturu, nailazio sam na sve veći
broj neistina, poluistina i tendencioznih prikaza o Hrvatima i njihovu jeziku.
Ujedno sam se poÄeo zanimati za pojedine kroatistiÄke teme, ponajprije za
hrvatsku jeziÄnu povijest. Tako je zapoÄeo moj kroatistiÄki rad, a na njegovim
samim poÄecima nalazim se joÅ¡ i danas. Å to se tiÄe one neutemeljene i pauÅ¡alne
zamjerke o hrvatskom jeziÄnom nacionalizmu, ona se i danas primjenjuje u razne
svrhe.
Više puta doživjeli smo da je
njemaÄkim sugovornicima teÅ¡ko u nekoliko reÄenica
objasniti zašto je potrebno priznati znanstvenu istinu
da su hrvatski i srpski, doduÅ¡e, dva sliÄna, ali ipak
posebna jezika. Kako biste to protumaÄili?
- Mislim da
je rijeÄ ponajprije o dvama glavnim Äimbenicima koji
to uvjetuju, o tradiciji u kojoj se umjesto hrvatskoga
govorilo o srpskohrvatskome i o pitanju kako se
odreÄ‘uju zasebni jezici. Å to se posljednjega tiÄe,
znanost do sada nije pronaÅ¡la jednoznaÄne lingvistiÄke
kriterije prema kojima bi univerzalno mogla
razgraniÄavati pojedine idiome na zasebne jezike.
Konkretne jeziÄne situacije u kojima se pojedini
jezici nalaze izrazito su razliÄite i ne mogu se
međusobno poistovjećivati, a isto tako ni njihove
glotogeneze. Do kakvih sve problema pri
razgraniÄavanju zasebnih jezika može doći, vidi se i
pri sagledavanju graniÄnih govora meÄ‘usobno bliskih
jezika. Sjetimo se samo problematike s hrvatskim
kajkavskim govorima, koje je slavistika vrlo dugo
pokušavala proglasiti dijelom slovenskog jezika, iako
je zapažala da s time nešto nije u redu.
U današnje vrijeme pogotovo laici misle
da se zasebni jezici mogu meÄ‘usobno razgraniÄavati pomoću kriterija sliÄnosti i
međusobne razumljivosti. Vjeruju da svi oni koji se donekle razumiju govore
jednim jezikom, a oni koji se ne razumiju, razliÄitim jezicima. Tako misle i
neki lingvisti koji u obzir uzimaju samo jezike kao Å¡to su npr. francuski,
engleski i njemaÄki. Neki se Nijemci s kojima sam razgovarao o hrvatskome i tzv.
srpskohrvatskome pozivaju na Å¡vicarski njemaÄki idiom i kažu, vidite kako su tu
velike razlike, a ipak je rijeÄ o jednom jeziku. Argument da Hrvati govore
hrvatskim pojedinci odbacuju pozivajući se i na Austrijance, koji nisu Nijemci,
a ipak govore njemaÄkim jezikom. Kad netko znade samo za takve sluÄajeve i kad
srednjojužnoslavensku jeziÄnu situaciju usporeÄ‘uje samo s njima, teÅ¡ko ga je
uvjeriti da nije u pravu. To ne treba Äuditi dok je rijeÄ o laicima, no kad se
navedenim argumentima služe lingvisti, onda je to ipak Äudno. Europa je naime
puna zasebnih jezika koje bismo pomoću navedenih kriterija mogli izbrisati kao
zasebne jezike.
Kad uzmemo npr. u obzir ÄeÅ¡ki i
slovaÄki, makedonski i bugarski i druge meÄ‘usobno sliÄne zasebne i samostalne
jezike, sasvim jasno vidimo da se njihovo postojanje ne može odrediti pomoću
kriterija meÄ‘usobne razumljivosti i da se ne mogu poistovjećivati s njemaÄkom
jeziÄnom situacijom. Naime, govornici ÄeÅ¡koga i slovaÄkoga književnog jezika
sasvim se dobro razumiju, a njihove se književne jezike ipak ne smatra jednim
jezikom, isto vrijedi i za ÄeÅ¡ki i slovaÄki gledano u cjelini.
S druge strane, njemaÄkim neÅ¡vicarskim
govornicima švicarski je idiom vrlo teško razumljiv, a lingvistika ga ipak
smatra dijelom njemaÄkog jezika. Već su ti primjeri dovoljni da bi se vidjelo da
razliÄitost meÄ‘u pojedinim zasebnim jezicima može biti vrlo raznolika. Da su
kulturnopovijesna zbivanja bila drukÄija nego Å¡to su bila, zamislivo je da bi
Å¡vicarski danas bio zasebnim jezikom, a slovaÄki i ÄeÅ¡ki jednim. Takav naÄin
sagledavanja ÄeÅ¡ko-slovaÄkog jeziÄnog pitanja ionako je postojao, a zanimljivo
je i to da su neki jezikoslovci u 19. stoljeću i romanske jezike pokušavali
sagledavati kao jedan jezik s nekakvim varijantama.
ÄŒinjenicu da je situacija s ÄeÅ¡kim i slovaÄkim danas takva kakva
jest nije odredio netko tko je ÄeÅ¡ko-slovaÄku situaciju usporeÄ‘ivao s njemaÄkom,
ili prouÄavajući meÄ‘usobnu razumljivost njihovih govornika, nego je lingvistika
naprosto prihvatila stanje na terenu. To se stanje pak oblikovalo u odnosu na
književnojeziÄne integracije i ono Å¡to neki jezikoslovci zovu povijesno
uvjetovanom samoprocjenom nositelja jezika. Kad se govori o takvim pitanjima,
ponekad se tumaÄi kao da je rijeÄ iskljuÄivo o težnji pojedinih jeziÄnih
zajednica da se odvoje od svojih susjeda. Pri tome se spominju i nekakva plemena
u afriÄkim zemljama i Amazoni koja tvrde da govore razliÄitim jezicima, iako je
lingvistima teško pronaći veće strukturalne razlike između njihovih jezika.
Rekao bih da hrvatsku jeziÄnu situaciju s takvim primjerima ne
treba usporeÄ‘ivati i da oni koji to Äine grijeÅ¡e. Hrvatski su pisci naime
stoljećima pisali onako kao što su pisali, a nisu pri tome uzimali u obzir svoje
srpske susjede, isto kao ni oni njih. Ipak su obje strane do 19. stoljeća imale
jasno odvojene, tipoloÅ¡ki razliÄite književne jezike. Dakle, ne mora uvijek biti
rijeÄ o nekakvim separacijama jeziÄnih zajednica, nego i o specifiÄnim
kulturoloÅ¡kim integracijama kao rezultatu razliÄitih okolnosti u kojima se neka
jeziÄna zajednica nalazi, a pri tome može, naravno, igrati ulogu i jezik
susjeda. Bez obzira na sva ta pitanja, današnje situacije kao što je s hrvatskim
i srpskim, a tu je i boÅ¡njaÄki i crnogorski, vjerojatno nema nigdje na svijetu,
ona je jedinstvena i zbog toga mnogim suvremenicima nejasna, pogotovo onima, kao
Å¡to sam već rekao, koji je pokuÅ¡avaju poistovjetiti s njemaÄkom jeziÄnom
situacijom. Ipak, Å¡to se priznavanja hrvatskoga kao samostalnog jezika tiÄe,
rekao bih da je danas situacija na njemaÄkom govornom podruÄju mnogo bolja nego
prije desetak godina.
Zanimljivo je da Äak i neki
Hrvatskoj skloni njemaÄki publicisti i povjesniÄari
nisu voljni priznati hrvatski kao poseban jezik, nešto
kao Å¡to su slovaÄki ili makedonski. ÄŒak i oni
upotrebljavaju u odnosu na hrvatski gotovo
zaboravljeni pojam varijante, premda ne osporavaju
Hrvatima pravo da svoj jezik nazivaju svojim imenom.
Može li se pojam varijante uopće uzeti ozbiljno?
- Oni koji danas govore o hrvatskome
kao nekakvoj varijanti, Äine to uglavnom bez potrebnih
definicija, imajući na umu samo sliÄnost suvremenoga
hrvatskog i srpskoga književnog jezika, a što ta
sliÄnost znaÄi, već sam rekao. Neki o varijantama
govore zato što se svi srednjojužnoslavenski književni
jezici temelje na Å¡tokavskome narjeÄju, Äime Äine
jednu posebnu cjelinu. Iako je tako, znanost ipak mora
diferencirano sagledavati odnose i zakljuÄke dobivene
na jednoj razini gledanja ne smije paušalno protezati
na druge razine gledanja. Å to se tvrdnje o varijantama
tiÄe, mislim da je problem upravo u tome jer se
zapažanja s jedne razine gledanja paušalno prenose na
druge.
Oni koji su se u njemaÄkoj slavistici intenzivnije bavili
modelima varijantnih odnosa među zasebnim jezicima, kao što je npr. Roland
Marti, ustanovili su da model varijanata nije prikladan za sagledavanje
hrvatskoga i srpskoga jezika. No, neki se pojedinci tvrdnjom o varijantama
koriste tek kao odskoÄnom daskom za daljnje zakljuÄke. Naime, ako nekoga
uvjerite u to da hrvatski treba smatrati varijantom, nije ga više potrebno
posebno uvjeravati da hrvatski nije samostalan jezik, nego da je tek dio drugoga
jezika, a o kojem je rijeÄ, nije potrebno objaÅ¡njavati. Na takvim se shvaćanjima
temelje daljnji neprihvatljivi zakljuÄci, npr. da nema dovoljno sredstava za
pokrivanje svih varijanata bivšeg srpskohrvatskoga. Kao navodno prihvatljiva
zamjena predlaže se zatim ustroj nekakve integralne istoÄnoeuropske discipline,
koja se naposljetku, Å¡to se nas tiÄe, opet svodi na jedno, na neki oblik bivÅ¡e
serbokroatistike.
U njemaÄkim slavistiÄkim
publikacijama Äesto nalazimo tvrdnju kako je Vuk
Karadžić stvorio jezik Srba i Hrvata, dok se malo
znade o Bartolu Kašiću, koji je bio zagovornik onoga
što je propagirao Karadžić mnogo prije nego što je to
Äinio stvarni otac modernog srpskog jezika. Odakle ta
vukovÅ¡tina u njemaÄkoj slavistici?
- Situacija
danas ni u tom pogledu više nije onakva kakva je bila
još prije desetak godina. Pregledni radovi o
hrvatskome objavljeni proteklih godina na njemaÄkome
diferencirano sagledavaju ulogu Vuka Karadžića u
hrvatskim i srpskim književnojeziÄnim zbivanjima u 19.
stoljeću. Ne bih tvrdio da je njegov mit sasvim
sruÅ¡en, već da se njemaÄki slavisti trude
diferencirano sagledavati pitanja o kojima se
donedavno Äesto povrÅ¡no pisalo.
Å to se tiÄe onoga Å¡to
ste nazvali vukovštinom, treba znati da je ona programski i sustavno znanstvenoj
svijesti bila nametana barem sto pedeset godina pa ne možemo oÄekivati da preko
noći nestane. Da bismo shvatili dubinu i širinu mita o Vuku, moramo uzeti u
obzir da je on bio srediÅ¡nja figura u jeziÄnopolitiÄkom projektu austrougarske
monarhije koji je vodio Jernej Kopitar, svojevremeno vrlo moćna i utjecajna
osoba. Sergio Bonazza Karadžića je stoga dobro okarakterizirao kao izvršitelja
programa Jerneja Kopitara. Glavni je cilj njegova projekta bio Srbe
kulturnopolitiÄki odvojiti od Rusa, a u tu im je svrhu odluÄio nametnuti
književni jezik koji ne bi bio s ruskim u onoj vezi kao što je bio
slavenosrpski, preko kojega su u Srbiju dolazile i knjige i kulturni djelatnici.
Kopitar je prepoznao
dostignuća hrvatskoga dopreporodnog književnog jezika i odluÄio pomoću Karadžića
na njegovim temeljima izgraditi novi srpski književni jezik. Preko tog
književnog jezika namjeravao je Srbe ujediniti s Hrvatima i time proširiti
utjecaj Monarhije. Tek kad uzmemo u obzir da je Karadžić bio glavni djelatnik na
tom projektu, shvatit ćemo kako i zašto je preko noći mogao ući u najviše
krugove ondašnje Europe. Kampanja koju je vodio Kopitar ne samo da je
naposljetku u proÄišćenome i prilagoÄ‘enome obliku u slavistiÄke udžbenike uÅ¡la
kao znanstvena istina, nego se dojmila i Karadžićevih hrvatskih suvremenika.
MeÄ‘utim, kao Å¡to sam već naznaÄio, za
suvremenu njemaÄku slavistiku ne može se tvrditi da gaji nekakvu vukovÅ¡tinu, a
to Å¡to je donekle joÅ¡ ima ne mora nas Äuditi kad uzmemo u obzir na kakvim je
temeljima nastala i koliko je energije uloženo u njezino stvaranje. O Bartolu
KaÅ¡iću treba raspravljati u drugom surjeÄju jer pripada drugom vremenu, a
njegovo književnojeziÄno djelovanje ionako ima važnost samo unutar hrvatskoga
kulturnog prostora, iako se to ne odražava u svim njegovim proklamativnim
izjavama.
Više ste puta istaknuli da danas
situacija u njemaÄkoj slavistici viÅ¡e nije onakva
kakva je bila prije desetak godina. Ipak, hrvatski se
pod svojim imenom predaje samo na rijetkim njemaÄkim
slavistiÄkim katedrama, a kroatistike kao punopravnog
studijskog predmeta još nema. Zar se ne bi moglo reći
da mnogi hrvatski priznaju samo proklamativno, a da
zapravo traže naÄine kako da ga opet strpaju u nekakav
srpskohrvatski koš?
- Kad
danaÅ¡nju situaciju na njemaÄkim slavistiÄkim katedrama
usporedimo sa situacijom prije 1991, oÄigledno je da
su se dogodile velike promjene i da još nisu završene.
Prije 1991. na mnogim se njemaÄkim slavistiÄkim
lektoratima hrvatski nazivao srpskohrvatskim, a danas
već imamo lektorate na kojima se hrvatski predaje samo
pod hrvatskim imenom. Lektorati na kojima se hrvatski
još naziva srpskohrvatskim postaju sve malobrojniji.
To je u skladu sa Äinjenicom da se broj jezikoslovaca
što smatraju da hrvatski književni jezik kao zasebna i
samosvojna cjelina ne postoji, u posljednje vrijeme,
nakon raspada Jugoslavije, drastiÄno smanjio. Iako
moramo biti strpljivi, ujedno moramo podupirati ideju
uvođenja kroatistike kao studijske predmetne skupine
na pojedinim njemaÄkim slavistiÄkim katedrama. Tek
tada hrvatski će zauzeti ono mjesto koje mu pripada.
Ipak, možda ste u pravu s vašim pitanjem
o proklamativnosti, barem Å¡to se pojedinaca tiÄe. U tom je smislu zanimljivo
podsjetiti na Komisiju 2000. RijeÄ je o komisiji Saveza visokoÅ¡kolskih uÄitelja
za slavistiku na visokim uÄiliÅ¡tima u SR NjemaÄkoj, koja je objavila izvješće o
ustroju njemaÄke slavistike u budućnosti. U njemu se izjaÅ¡njava za model opće
slavenske filologije, a to se na prvome mjestu obrazlaže time da on navodno
jamÄi "posebnu mjeru rezistencije prema nacionalno ideoloÅ¡kim
instrumentalizacijama". Budući da kroatistike do sada u NjemaÄkoj nema u onom
obliku u kojem postoje neke druge slavenske nacionalne filologije, možda se
navedene rijeÄi Komisije odnose upravo na kroatistiku. Ako se odnose, svakako
možemo oÄekivati da će takvih shvaćanja uskoro nestati, jer naprosto nije rijeÄ
o znanstvenom sagledavanju pitanja, nego o neÄem drugom. Ipak, danas vjerojatno
ipak nitko neće otvoreno reći "hrvatski ne priznajemo, a kroatistiku kao
punopravnu slavensku filologiju smatramo nepoželjnom u našoj sredini". Da
postoje pojedinci koji tako misle, možemo tek pretpostavljati.
Zar se takva stajaliÅ¡ta njemaÄkih
slavista ne protive i Sporazumu o kulturnoj suradnji
Savezne Republike NjemaÄke i Republike Hrvatske, gdje
se izriÄito govori o tome kako u meÄ‘usobnim odnosima
valja njegovati njemaÄki i hrvatski jezik?
- U naÄelu je tako, no taj je sporazum
za nas mrtvo slovo na papiru, bez ikakvih konkretnih
uÄinaka. Treba najprije znati da su sveuÄiliÅ¡ta i u
NjemaÄkoj autonomne institucije, kojima ne možete
odozgora nareÄ‘ivati Å¡to se sadržajnih pitanja tiÄe, a
i dobro je da je tako. S druge strane morate uzeti u
obzir da se u spomenutom sporazumu o kroatistici i
hrvatskom jeziku ništa konkretno ne kaže, pa ni u
nekakvu hipotetiÄkom obliku. O njemu bi imalo smisla
raspravljati tek onda da je u njemu kao znak dobre
volje spomenuto npr. osnivanje nekog kroatistiÄkog
instituta u NjemaÄkoj. Da se njemaÄkoj strani pokazao
dovoljan interes za tako neÄim, vjerojatno ga ne bi
odbila. Bilo bi i drugih alternativa, no ništa od toga
u tom sporazumu nije uzeto u obzir. Hrvatski
potpisnici oÄigledno su takva pitanja potpuno
zaboravili, možda misleći da je rijeÄ o nevažnim
stvarima ili neostvarivim predodžbama.
Bi li se na temelju toga moglo
reći da se u Hrvatskoj premalo Äini za ispravljanje
pogrešnih pristupa hrvatskomu jeziku i književnosti u
inozemstvu?
- Možda samo u pojedinim krugovima. Da
se u spomenutom smislu u Hrvatskoj ipak mnogo Äini,
pokazuju mnogi noviji radovi hrvatskih znanstvenika,
spomenuo bih samo Radoslava KatiÄića, a i Mirka
Tomasovića. Na njemaÄkome je pored toga u posljednjih
godina objavljen niz knjiga koje uopće omogućuju
ozbiljniji ustroj njemaÄke kroatistike, a pri tome su
važan prilog dali i kroatisti iz Hrvatske. Prošle je
godine npr. objavljen njemaÄki prijevod knjige prof.
Milana Moguša Povijest hrvatskoga književnoga jezika
(Geschichte der kroatischen Literatursprache). Od
najnovijih radova njemaÄkih kroatista najzapaženija je
knjiga Leopolda Auburgera Hrvatski jezik i
serbokroatizam, objavljena 1999. To su sve djela koja
onemogućuju hod starim serbokroatistiÄkim stazama.
Međutim, treba reći i to da postoje hrvatski pojedinci
koji su prije nekoliko godina iz Hrvatske došli u
NjemaÄku i koji se ondje zalažu za ponovno
uspostavljanje serbokroatistiÄkih odnosa. RijeÄ je
oÄigledno o tome da su ti pojedinci pogreÅ¡no shvatili
interese i težnje sredine u koju su pristigli, pa
pokušavaju skupljati poene ispunjavajući želje i
oÄekivanja za koje pretpostavljaju da postoje i
prevladavaju. Ja bih pak rekao da ih u tom
pretpostavljenom obliku uglavnom nema.
Ako je tako, zaÅ¡to neki njemaÄki
slavisti koji u svojim znanstvenim radovima priznaju
hrvatski književni jezik kao poseban jezik, na svojim
katedrama lektore iz Hrvatske prisiljavaju da taj
jezik predaju pod srpskohrvatskim i drugim sliÄnim
imenima?
- RijeÄ je tek o pojedinim
sluÄajevima, koji se ne mogu generalizirati. Problem
je vjerojatno uvjetovan tradicijom i navikama, a svaku
je naviku, pa i onu lošu, teško mijenjati. Te su
navike danas poduprte vjerojatno i psihološkim
razlozima. Na pojedinim se lektoratima naime i dalje
predaje uglavnom hrvatski ili srpski književni jezik,
ovisno o podrijetlu lektora. Tako je bilo i prije
raspada SFRJ, s time da se je tada predmet lektorske
nastave službeno zvao uglavnom srpskohrvatski. Danas
se predmet nastave uglavnom više ne zove
srpskohrvatski, već postoji niz dvoÄlanih i troÄlanih
naziva, npr. boÅ¡njaÄki/hrvatski/srpski. Naravno, ni iz
takvih se naziva nastavnih jedinica ne može razabrati
o kojem je književnom jeziku rijeÄ, a nazivi inaÄe
imaju razlikovnu funkciju. Rekao bih da je glavni
Äimbenik koji uvjetuje odabir takva nazivlja
vjerovanje da bi se na temelju toÄnih imena nastavnih
jedinica moglo izvesti zakljuÄke o neÄijoj politiÄkoj
pristranosti. Kad k tomu još uzmete u obzir onaj strah
od navodnih prijetećih "nacionalno-ideoloških
instrumentalizacija", odnosi postaju jasniji. U tome
se svemu u srži nalazi pogreÅ¡an naÄin sagledavanja, no
i on nam pokazuje u kojoj mjeri imamo posla s dokraja
ispolitiziranim gledanjima. No, ne treba problematiku
hrvatskih lektora koji u inozemstvu hrvatski moraju
predavati pod srpskohrvatskim imenom jednostrano
sagledavati. Nije mi npr. poznato jesu li hrvatske
institucije koje šalju svoje namještenike na lektorski
rad dosad napisale koje pismo katedrama s kojima
surađuju i zamolile ih da dopuste dolazećim lektorima
jezik svoje nastave nazivati njegovim imenom. Naravno,
hrvatske institucije ne mogu nekoga u inozemstvu
prisiliti da promijeni svoje ponašanje, no svatko će
ih sigurno saslušati ako uljudno iznesu i obrazlože
svoje mišljenje. Bilo bi, mislim, sasvim normalno da
te hrvatske institucije vani i na taj naÄin zastupaju
hrvatske interese, to im sigurno nitko ne bi zamjerio.
Pisali ste nedavno u Äasopisu
"Jezik" o Dubrovniku i nekim slavistima koji bi ga
jeziÄno proglasili povijesno srpskim gradom.
- Da, no i pri tome je rijeÄ o
pojedincima i o njihovim pojedinaÄnim istupima.
Vjerujem da su ti pojedinci ono Å¡to su izrekli izrekli
u nekoj vrsti afekta, pa njihovim izjavama ne treba
pripisivati preveliku važnost, a isto tako njih osobno
ne treba paušalno osuđivati. Ipak, kad uzmemo u obzir
da se tvrdnje o srpskosti Dubrovnika odnosno njegova
jezika danas još uvijek sustavno iznose na srpskoj
strani, te da su one jedan od razloga zbog kojih je
srpska vojska nedavno pokušala osvojiti Dubrovnik,
onda vidimo da ih treba shvaćati ozbiljno i da na njih
treba reagirati. Dakle, pojedincima u tradicionalnoj
slavistici mora napokon postati jasno da stariju
hrvatsku književnost i njezin jezik, bez obzira da li
je rijeÄ o onoj dubrovaÄkoj ili bosanskoj, nema smisla
dekroatizirati i posrbljivati. Ako netko misli da
treba jer je to u skladu sa starijom slavistiÄkom
tradicijom, onda mora raÄunati sa struÄnim reakcijama
svojih kolega. Međutim, pisanje takvih reakcija
nezahvalan je posao pa ih nema u dovoljnom broju.
Objavili ste nedavno studiju o
pitanju u kojoj raÅ¡Älanjujete poglede inozemne
slavistike o hrvatskim jeziÄnim promjenama u proteklih
desetak godina. Nije li tako da se može govoriti o
stanovitim pretjerivanjima u hrvatskoj jeziÄnoj
politici? Kako njemaÄka slavistika gleda na njih?
- Iako je
postalo moderno, ne bih rekao da je opravdano govoriti
ponajprije o pretjerivanjima kad god se spomenu
hrvatske jeziÄne promjene. To Å¡to se devedesetih
godina u Hrvatskoj podržavalo one hrvatske rijeÄi koje
su u SFRJ jeziÄnopolitiÄki bile negativno obilježene i
zabranjivane, zbog kojih su neki zavrÅ¡avali Äak u
zatvoru, nije odraz hrvatskoga pretjerivanja, nego
odraz hrvatske slobode. ÄŒinjenica da se danas u
hrvatskoj vojsci i administraciji rabi nazivlje
oslonjeno na hrvatsku tradiciju također nije nikakva
anomalija, nego sasvim razumljiva pojava. JeziÄnih je
promjena i izvan navedenih okvira svakako bilo, bilo
je pri tome možda i nekih pretjerivanja, no ta su
pretjerivanja bila rubne pojave, a ne stožerne u
cjelokupnom procesu. Stožernima ih se tek pokušava
prikazati u nekim serbokroatistiÄki usmjerenim
publikacijama. Njima idu u prilog i pojedini radovi
hrvatskih suvremenika, koji o tim pojavama govore
sliÄno, no iz drugog kuta gledanja i s drugim
motivima. Rezultat je ipak taj da se njihove izjave u
inozemstvu uzimaju kao dokaz za nekakvu organiziranu
radikalnost i ekstremnost hrvatske jeziÄne politike,
koje zapravo nije bilo.
Jedna od glavnih poruka
koja se u spornim radovima upućuje Äitateljima glasi da se u Hrvatskoj prema
politiÄkome nalogu i u suradnji s domaćom ekstremnom i radikalnom kroatistikom
razorilo srpskohrvatski i da danas hrvatski zbog toga treba priznavati kao
poseban jeziÄni sustav. Zanimanje za hrvatski i njegov razvoj sužava se pri tome
na odnos hrvatskoga prema srpskome, a hrvatska jeziÄna samostalnost obraÄ‘uje se
kao neÅ¡to komiÄno. U skladu s time izriÄu se pauÅ¡alne obezvrjede i
dezinformacije o hrvatskim jeziÄnim promjenama, a ujedno se pokazuje slabo
razvijen interes da ih se lingvistiÄki ozbiljno i utemeljeno prouÄava. Hrvatske
jeziÄne promjene pružaju sociolingvistici odliÄnu mogućnost da proÅ¡iri svoje
spoznaje o jeziÄnim mijenama i njihovim usvajanjima, a naprosto je nerazumljivo
da im se do sada u slavistici pristupalo prvenstveno jeziÄnopolitiÄki i
jednostrano.
Na takve i druge pogrešne pristupe i
dezinformacije treba upozoravati i ispravljati ih. Najbolje Å¡to je u Hrvatskoj
poduzeto za ispravljanje raznih zabluda o hrvatskim jeziÄnim promjenama
mogućnost je da svatko na Internetu besplatno može postavljati propite u
Hrvatskome nacionalnom korpusu. Zahvaljujući tom korpusu i njegovoj dostupnosti,
ne mogu se o odreÄ‘enim jeziÄnim promjenama iznositi pauÅ¡alne tvrdnje i neistine
i nadati se da ih nitko ne može opovrgnuti. Rekao bih stoga da je Hrvatski
nacionalni korpus iznimno vrijedna stvar i da autori moraju ustrajati pri daljem
poslu, iako je težak i kratkoroÄno nezahvalan. Da hrvatske jeziÄne promjene nisu
onakve kakvima ih se prikazuje u pojedinim publikacijama, pokazuje i Mannheimski
korpus hrvatskih novina, koji obuhvaća oko 18,5 milijuna pojavnica. Rezultati
propita relevantnih jedinica u tom korpusu odudaraju u nekim toÄkama, ne znatno,
no ipak sustavno, od onih u Hrvatskom nacionalnom korpusu. O Äemu je rijeÄ,
jedno je od pitanja koje se prouÄava na projektu koji u Mannheimu vodi prof.
Jadranka Gvozdanović. Hrvatskim jeziÄnim promjenama trebalo bi i drugdje
pristupati onako kao Å¡to se to Äini u sliÄnim sluÄajevima, a ne prvenstveno s
ciljem da se izvode nekakvi jednostrani jeziÄnopolitiÄki zakljuÄci.
Razgovarao Gojko Borić, Vijenac |