Pitanje - što zapravo biramo?
Elektronički su nam mediji već
isprogramirali desetke medijskih predstavljanja,
uniformiranih sukladno zakonu, u kojima će nam
ispričati niz nebitnih stvari o strankama i njihovim
programima, s glavnom porukom kako je svejedno
birali mi ili ne birali, jer sve je to nekako isto.
A kad je već isto, onda je najbolje i ne mijenjati,
zar ne? Cijeli taj sustav trudit će se da saznamo
sve, osim onog najbitnijeg - što mi zapravo ovaj put
biramo. Biramo li između koalicije A i koalicije B,
stranke C i stranke D. Ili je nešto drugo, nešto
veće posrijedi?
Ohrabrujući SDP-ove birače uoči
drugog kruga posljednjih predsjedničkih izbora Zoran
Milanović je izgovorio ono svoje revolucionarno
geslo: Ili oni ili mi.
Mnogi su mu zamjerili suviše borbeni izričaj, koji
unosi podjelu u narod, što navodno nije primjereno
trenutku.
Ja mislim da je u toj jednoj
rečenici aktualni predsjednik Vlade baš precizno
sažeo načelo političkog djelovanja cijele te mreže
neokomunističkih apartčika nove generacije, koje su
u sjeni stvaranja države i rata za slobodu uzgojile
u višestranačko ruho preobučene komunističke
oligarhije, kako bi jednog dana preuzeli vlast i
upravljanje državom, onako kako to oni jedino znaju,
onako kako su to činili od 1945. do 1990. -
eliminacijom svih onih koji nisu mi.
Osobito eliminacijom onih koji su
bolji od njih. A takvi su bili većina. Metode su
bile različite: od fizičke eliminacije u ranim
poslijeratnim godinama do sofistiranijih oblika
marginalizacije i getoizacije nepodobnih u kasnijem
razdoblju. Stara demodirana komunistička ideologija
je pospremljena kao nešto što se ne nosi više, ali
su sadržaj i način upravljanja i vladanja ostali
isti, s partijskom podobnošću kao jedinim
kriterijem. Samo po tom kriteriju stranački uhljebi
bez ikakvih profesionalnih referenci (Maras,
Jakovina, Hajdaš-Dončić, Zmajlović, Opačić,
Vrdoljak...) mogu biti ministri vrlo zahtjevnih
resora.
A osobito je poželjno da
najdelikatnije ideološko - političke poslove za
partiju odrade hiperambiciozni i hipernekompetentni
politički prebjezi za čije ambicije HDZ nije imao
sluha, poput politički univerzalnog karijerista
Freda Matića i politički nerealiziranog
konzervativca Ante Kotromanovića. Prvi je trebao do
kraja razjediniti, difamirati i marginalizirati
braniteljsku populaciju. Drugi je imenovan sa
zadatkom da očisti posljednje primjese generacije
stasale u Domovinskom ratu iz hrvatske vojske i
sustava obrane. Obojica su povjerene im zadatke
uspješno izvršila.
Da bi model bio potpun nedostaje
kontrola nad slikom svoje vladavine, dakle nadzor
nad medijima. I to je Milanovićeva Vlada, uz
presudnu pomoć tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića
odradila ne trepnuvši. Gotovo bez otpora promijenjen
je zakon o HRT-u, prethodno usuglašen s EK u sklopu
pristupnog procesa EU, na način da je državna
televizija dovedena pod izravnu partijsku kontrolu,
nekad više u službi bivšeg predsjednika Josipovića,
danas isključivo u službi Zorana Milanovića i
potpore njegovoj izbornoj kampanji. Uz to, partija
je ovladala regulatornim tijelom svih elektroničkih
medija i učvrstila efektivni nadzor nad većinom
pisanih.
Rezultat: mi iz hrvatskih medija
danas ne možemo vidjeti da se je Hrvatska mentalno,
po modelu upravljanja državom i po načinu
upravljanja gospodarstvom vratila u komunizam, u
sustav kojim se upravlja isključivo načelom
podobnosti, u kojem su kompetencije i rezultati rada
nebitni, u kojem su neuspjesi teže vidljivi, jer
mediji u službi partije produciraju dovoljan broj
potemkinovih sela za prikrivanje bijede, u kojem su
slobode ispod razine kasnih osamdesetih,
kompetitivnost na samom europskom dnu, u kojem je
iseljavanje kompetentnih postalo naša sadašnjica.
A useljavanje anacionalnog biračkog
tijela, kako bi se dugoročno osigurala vlast, u tom
neokomunističkom modelu postaje izvjesna budućnost.
Bez obzira radilo se o stručnjacima
iz susjednih istočnih zemalja, ili bliskoistočnoj
demografskoj ispomoći, kako je to već navijestila
visoka dužnosnica Ministarstva unutarnjih poslova.
No nesporno je da taj neokomunistički sustav ima
demokratski legitimitet, dobiven na prošlim
parlamentarnim izborima. Vanjskopolitička
orijentacija te politike je nužno proistočna, jer
neokomunistički supstrat je iskonski suprotan
temeljnim vrijednostima stare Europe, koje počivaju
na pravnoj državi i slobodnomislećim ljudima.
Premijer Milanović i bivši
predsjednik Josipović mnogo su se lakše razumijevali
s Rusijom ili Kinom, nego s Njemačkom, a o SAD-u da
i ne govorimo. Lex Perković je bio tek
najeklatantniji primjer sukoba Zorana Milanovića s
Njemačkom i sa stečevinama europske demokracije i
pravne države, u kojem je nastojao obraniti ne samo
dvojicu članova bivše komunističke tajne policije od
kaznenog progona, već i cijeli bivši komunistički
sustav od demokratskog propitivanja njegova
totalitarnog karaktera. I to pod cijenu sankcija
EU-a.
Samo zahvaljujući prethodnom
članstvu u NATO-savezu i EU i izravnim
intervencijama američke administracije spriječeno je
svrstavanje Milanovićeve vlade u ruski energetski
blok, što u perspektivi za sobom povlači i političko
svrstavanje. Mnogo im je bliži bio zapadnobalkanski
region po čijoj je mjeri proizveden i regionalni
kulturni prostor, negoli srednjoeuropska kultura,
kojoj su čvrsto zatvorena vrata. Zato s velikim
neprijateljstvom gledaju inicijativu predsjednice
Kolinde Grabar - Kitarović 'Jadran - Baltik - Crno
more', koja ima američku potporu i koja vraća
Hrvatskoj njezinu srednjoeuropsku dimenziju,
naprasno prekinutu različitim jugoslavenskim i nikad
demokratskim državnim savezima od 1918. do 1991.
Zoran Milanović je vanjskopolitički
započeo i završio svoj mandat u Londonu, čija je
politička konstanta slabljenje hrvatske države u
njezino balkansko uvezivanje. U razdoblju kada se
(i) na Balkanu ponovno postavljaju granice između
Istoka i Zapada, uz sve agresivnijeg Putina i sve
ambicioznijeg Erdogana, parlamentarni izbor
vladajuće političke opcije u Hrvatskoj za sljedeće
četiri godine nije tek izbor između različitih
stranaka i različitih koalicija, između različitih
PR - koncepata i različitih predizbornih obećanja.
To postaje izbor između Istoka i
Zapada, između betoniranja neokomunističkog
upravaljanja državom i demokratske tranzicije.
Birači doduše o tome neće moći saznati iz mainstream
medija. Ali niti 1990. iz medija nisu mogli doznati
da biraju između Hrvatske i Jugoslavije.
Višnja
Starešina, Slobodna Dalmacija |