Prošetajmo se malo kroz povijest. Europsku uljudbu
povijesno tvore tri stupa, grčki, rimski i
judeo-kršćanski.Tu je grčka baština znanstvene,
intelektualne znatiželje, baština grčke "paideje" i
grčkoga "polisa", u čijim se zametcima nalazi naše
poimanje politike, kao - prema Aristotelu - znanosti o
dobrome životu. Tu je, nadalje, rimska baština označena
pojmovima "lex", "ordo", "res publica" i "humanitas",
baština rimskog ideala državnika; on je čovjek ("vir")
koga rese krepost ("virtus") i briga za zajedničko dobro
("bonum commune"). Tu je, napokon, i kršćanska baština
koja naglašava jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo
svake ljudske osobe, bez obzira na spol, rasu,
izobrazbu, imovno stanje i dob .
Na ovoj se baštini kršćanskoga
personalizma i humanizma temelje ideali o neotuđivim
individualnim i kolektivnim ljudskim pravima, ideal o
čovjeku kao osobi koja je vrjednija od cijeloga
materijalnog svijeta, prema onoj Kristovoj : "Što
vrijedi čovjeku da cijeli svijet dobije, ako izgubi
svoju dušu".
Ova europska baština rađa tijekom
povijesti, kroz nadopunu ili suprotstavljanje,
specifičnu srednjovjekovnu kršćansku kulturu,
reformaciju, prosvjetiteljstvo, renesansu ili
preporod, romantizam, racionalizam, liberalizam,
sekularizaciju, sve do postmodernog etičkog
relativizma. To je ono specifično europsko što obično
označujemo pojmom "Zapad", koji se ne smije
poistovjetiti sa zemljopisnim zapadom Europe, jer ni
Grčka, ni Rim, ni Palestina to nisu. Odatle nastaju
one odlike Zapada, odvajanje duhovne od svjetovne
vlasti, pravna država ili vladavina prava, društveni
pluralizam, personalizam. Na ovoj duhovnoj potki
stoljećima se veze kulturalni tepih Europe, one
Europe, koja je usprkos svojoj unutarnjoj različitosti
tvorila temeljno jedinstvo, ili - kako reče Alberto
Moravia - sag, s jedne strane šarolik, a s druge
duboko jednobojan.
I upravo radi ovog povijesnog
temeljnog jedinstva Europe treba naglasiti, da se u
naše doba ne može graditi duh europskoga zajedništva
ni isključivo, ni pretežno, na gospodarskim,
financijskim ili vojno-sigurnosnim interesima. Ako smo
naučili lekciju povijesti onda nam mora biti jasno, da
su za stvaranje europskoga zajedništva potrebni drugi
integrirajući čimbenici, kao što su vizija zajedničke
budućnosti, zajedničke sudbine, zajednički etički
kodeks osobnog i skupnog ponašanja,kodeks - kako reče
papa Benedikt XVI. prilikom svoje posjete Hrvatskoj -
koji se zasniva na apsolutnim etičkim vrijednostima
koje doznajemo kroz savjest, bez čega se vrijednosni
pluralizam pretvara u anarhiju, koja, kako nas nedavno
iskustvo uči, brzo prelazi u autokraciju, diktaturu i
totalitarizam. Upravo su radi negiranja ovih
nepromjenjivih naravnih etičkih vrijednosti propali u
moru krvi pokušaji da se Europa ujedini na
marksističko-komunističkim, ili fašističko-nacističkim
temeljima.
Što je Europska Unija?
Iskonska
vizija europskog ujedinjenja bila je u okvirima
zajednice koja bi očuvala nacionalni identitet svojih
članica, zajednice, koja bi izvršila integraciju
svojih država članica, ali ne njihovu asimilaciju. Od
Pariškog ugovora iz 1951.,kojim je stvorena Europska
zajednica ugljena i čelika, preko Rimskih ugovora iz
1957., kojima je osnovana Europska ekonomska zajednica
i Europska zajednica za atomsku energiju, preko
Ugovora iz Maastrichta iz 1992., koji je uveo
zajedničko europsko građanstvo i europski novac "EMU",
pa Amsterdamskog ugovora iz 1997., kojim su dogovorene
mjere za jačanje političke integracije i za širenje
prema istoku, zatim preko ugovora u Nici iz 2001.,
koji je definirao institucijsku strukturu tijela EU,
Unija se od početno zamišljene zajednice ravnopravnih
država pretvarala sve više u naddržavu.
Konačno, Lisabonskim sporazumom, koji je
stupio na snagu 2009. EU se pretvorila u neoliberalnu federalnu diktaturu koja
pogoduje interesima velikih gospodarskih korporacija, u saveznu državu s velikim
manjkom demokratičnosti.Recimo par riječi o tomu Lisabonskom sporazumu ili
ugovoru. Taj je zamršeni i nečitak dokument od 150 stranica donesen zapravo da
se izbjegne donošenje Ustava, jer je za Ustav potreban referendum u zemljama
članicama, dok ugovor ili sporazum prolazi i ratifikacijom u nacionalnim
parlamentima (osim u Irskoj). Drugim riječima, Lisabonski sporazum je
zaobilaženje referenduma, instrument o sudbini naroda bez dopuštenja tomu narodu
da izrazi svoju volju. Stvaranjem mnogih obilježja naddržave, EU se sada
razotkriva,po riječima profesora Tomca, ne samo kao koncepcija postnacionalne
budućnosti, nego kao jedna verzija stare komunističke ideje internacionalizma i
ograničene suverenosti (Z. Tomac, "Hrvatski list" 22.3.2007.). Ulaskom u EU
Hrvatska bi postala jedna od manjih provincija u toj golemoj multinacionalnoj
naddržavi.
Deficit demokratičnosti se očituje i u ustroju i funkcioniranju
institucija EU. Institucije EU su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće
EU (nazvano i Vijeće ministara), Europska komisija, Europski sud, Europska
središnja banka i Revizijski sud. Predsjednika Europskog vijeća , koje
sačinjavaju predsjednici država ili vlada članica EU, postavljaju članovi
Europskog vijeća. On predstavlja Uniju u međunarodnim odnosima. Dakle, čovjeka,
koji predstavlja pola milijarde stanovnika, ne bira narod, nego ga postavlja
Europsko vijeće.
Usput spomenimo, da je prema dostupnim informacijama sadašnja
mjesečna plaća tog europskog predsjednika 234.480,-- kuna. Što se pak tiče
Europskog parlamenta koji sada broji 736 zastupnika, a u kojemu bi Hrvatska
imala vjerojatno 12 zastupnika, on može samo raspravljati i davati svoje
mišljenje o zakonima koje predlaže izvršno tijelo, Europska komisija. Zastupnici
u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države članice, nego su
organizirani u europskim političkim strankama. Europska komisija, kao izvršno
tijelo, predlaže zakone i podnosi te prijedloge Parlamentu na prvo čitanje, koji
te prijedloge sa svojim mišljenjem dostavlja Vijeću ministara. Ako Vijeće
ministara njih ne usvoji, napravi tzv. "zajedničku poziciju" i sve to dostavi na
drugo čitanje Parlamentu, koji može prihvatiti "zajedničku poziciju", ili dati
na nju daljnje amandmane, ili nju odbaciti. Konačno usvaja prijedloge Vijeće
ministara i tada oni postaju zakon.
Spomenuta Europska komisija ima vrlo značajnu ulogu. Ona
priprema i predlaže pravne akte, sastavlja nacrt proračuna, provodi usvojene
pravne akte i zastupa EU u međunarodnim pregovorima. Europska komisija se
sastoji od 27 komesara imenovanih na razdoblje od 5 godina, a osim njih
zapošljava preko 23.000 djelatnika i oko 10.000 vanjskih suradnika. Vijeće
ministara (poznato i kao Vijeće EU) čine 27 ministara vlada. Ono odobrava
zakone, te ima temeljnu ulogu u gospodarskoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici
EU, iako njegovi članovi nisu birani na demokratskim izborima, nego postavljeni.
Da bi prijedlog zakona prošao u Vijeću ministara mora za njega glasovati 55 %
država članica putem svojih ministara u tome vijeću, što predstavlja najmanje 65
% stanovnika EU. Dakle, ministri "malih" članica u Vijeću ministara nemaju
nikakvu obranu protiv nadglasavanja. Što se, pak, tiče Europskog suda njegova je
bitna uloga proširenje i ojačanje nadnacionalne vlasti Europske komisije. Sud se
sastoji od 27 sudaca i 8 tzv. "advocates general", što se obično prevodi kao
"pravobranitelji". Od ovih pravobranitelja 5 "velikih" zemalja daju stalne, a 3
"manje" zemlje daju na 6 godina svoje predstavnike. Možemo se zapitati, svako
koliko godina će predstavnici 22 "manjih" zemalja doći na red da daju svoga
pravobranitelja?
Spomenimo još i to, da Lisabonski sporazum normira i izlazak iz
EU.Izlazi se iz Unije pregovorima s Vijećem koje o tome odlučuje kvalificiranom
većinom, bez članice koja izlazi, uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta.
Ako se sporazum o tomu ne postigne, ugovorne obveze članice prestaju dvije
godine nakon njezina zahtjeva za izlazak.
Dakle, možemo ukratko reći, da
sadašnju "postlisabonsku" strukturu EU karakteriziraju
nedemokratičnost u izboru članova političkih
institucija, i utjecaj izvršne vlasti na zakonodavne
postupke, što je pretvaranje liberalne demokracije u
diktaturu.
Interes velikih korporacija: osvajanje tržišta
Pogledajmo sada vrlo kratko utjecaj ovako strukturirane EU na
gospodarski život njezinih članica, s posebnim osvrtom na eventualni ulazak
Hrvatske u EU. Jedno od temeljnih načela EU je sloboda kretanja ljudi, robe,
usluga i kapitala. To omogućuje da kapital bogatijih članica pokupi i prisvoji
nacionalna dobra gospodarski siromašnijih članica.
Što se tiče Hrvatske, taj nesmetan ulazak stranog kapitala u
Hrvatsku otvorio bi vrata rasprodaji nacionalnog bogatstva Hrvatske, osobito
vode, šuma, slavonskih ravnica, zemljišta na otocima i jadranskoj obali. Zar smo
zaboravili ucjenjivanje Hrvatske već kod pregovora za njezin ulazak u EU:
zabrana proglašenja gospodarskog pojasa na moru, iako taj pojas normira i
dopušta međunarodna Konvencija o pravu pora (1982.), te iako su ga proglasile
preko 132 priobalne zemlje, te suspendiranje važenja prema Sloveniji i Italiji
čak i onog pravnog hibrida nazvanog ZERP koji Konvencija ne poznaje, što sve ima
za posljedicu golemu pljačku ribljeg fonda u tomu dijelu hrvatskoga mora? Ili
smo zaboravili izuzimanje hrvatsko-slovenskog spora oko granice na moru iz
nadležnosti Međunarodnoga suda pravde? Vidjet ćete koje će sve moguće i nemoguće
uvjete eurokrati postavljati Hrvatskoj sada tijekom razdoblja tzv. monitoringa.
Ne će se zadovoljiti s potpuno nedužnim generalom Gotovinom,
kojega je hrvatska politička elita žrtvovala kao ulaznicu za svoje sinekure u
EU. Dodajmo još i to, da će po ulasku u EU tržište gospodarski slabijih članica
biti preplavljeno proizvodima gospodarski jačih, što će imati za posljedicu
smanjenje BDP-a onih prvih, nezaposlenost u njima, a time i pad kupovne moći
njihovih građana. Ne zaboravimo, da je EU tvorevina koja favorizira velike
gospodarske korporacije. Neoliberalna načela kojima se EU rukovodi jesu:
deregulacija, liberalizacija slobodnog tržišta, rezanje javnih troškova,
uvođenje tzv. mjera strogoće ("austerity measures") prilikom reprogramiranja
nacionalnih financijskih obveza svojih članica (Grčka, Irska, Portugal,
Španjolska itd.), što ne pogoduje zaštiti radnika.
Ovdje moramo reći istinu , pa makar ona rušila iluzije. "Stara
Europska Zajednica" od 15 članica je bila gospodarska i vojna organizacija
protiv nadmoćnijeg neprijatelja Rusije i Kine, dok je "Nova Europska Unija"
organizacija snažnijih europskih država protiv slabijih, s glavnim ciljem
osvajanja novih tržišta. To često isticano jedinstvo EU je fikcija, jer je EU u
sebi podijeljena na stare, bogatije, razvijenije, i nove, siromašnije članice.
Prve tvore tzv. "heartland", a druge "rimland". Možemo postaviti pitanje, što će
biti kada se zasiti interno tržište EU, kada se ukaže potreba za novim
tržištima? Tada će početi prava europska kriza. Upravo radi toga, zbog nužnosti
osvajanja novog tržišta od 70 milijuna potrošača, nastoji se primiti u EU
civilizacijski, kulturalno i vjerski sasvim neeuropsku Tursku.
EU je skupa
Proračun EU pune 4 vrste prihoda,
(a) poljoprivredne
pristojbe (oko 2% ukupnih proračunskih prihoda), koje se prikupljaju od carina
na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice EU,
(b) carine (oko 13%
ukupnih proračunskih prihoda), koje se prikupljaju na uvoz iz zemalja nečlanica
EU,
(c) udio u prihodima od
PDV-a (oko 35% ukupnih proračunskih prihoda), te
(d) uplate razmjernog dijela BNP , koje
čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU.
Nacrt proračuna sastavlja Europska komisija, a usvaja ga Vijeće
ministara. No gle čuda! Tu postoji i nešto što se naziva "korekcija za
Ujedinjeno Kraljevstvo" ("UK-correction"). Naime britanska "iron lady" Margaret
Thatcher je 1985. izborila posebnu povlasticu za Ujedinjeno Kraljevstvo
opetovanom izrekom : "I want my money back!" (svoje novce hoću natrag). Prema
tim pogodnostima britanski bi se doprinos svake godine umanjivao za dogovoreni
iznos, koji se u EU proračunu vodi kao "UK-correction". Taj nedostatak
nadoknađuju sve ostale zemlje članice EU uplatom dodatnog iznosa za Ujedinjeno
Kraljevstvo. Tako u proračunu Unije za 2011. godinu kao "UK-korekciju" Slovenija
mora uplatiti dodatnih 14,3 milijuna eura, Njemačka 182,2 milijuna eura, Italija
635,5 milijuna eura, a Mađarska 39,8 milijuna eura.
Ponekad se čuje tvrdnja, da bi Hrvatska pristupanjem EU mogla
"izvući" velik novac iz fondova EU i pokriti svoj rastući inozemni dug. No za
"izvlačenje" novca su potrebni komplicirana procedura i stručnost, a kako je
iskustvo sa pretpristupnim fondovima EU pokazalo, Hrvatska se nije pokazala
vještom u ovome.. Što se pak tiče saniranja duga pogledajmo primjer Grčke, koja
je od središnjice EU dobivala više nego što je davala. No usprkos tomu ona je
upala u tešku financijsku krizu. EU će joj pomoći da reprogramira svoj dug, ali
pod uvjetom da Grčka vrati sve ono što joj je dužna. U međuvremenu zbog straha
od platežne nesposobnosti i stečaja (tzv. "default") mnogi će investitori povući
svoja ulaganja i ostaviti grčko gospodarstvo u velikoj nezaposlenosti i sa
velikim gubitkom prihoda.
Regionalizacija i deetatizacija
U postupku brisanja državnih granica
i ujednačavanja nacionalnog identiteta svojih članica EU provodi postupak mikro
i makro regionalizacije. EU ne briše samo vanjske granice među svojim državama
članicama, nego kao federacija sa tendencijom prema unitarnoj naddržavi ona
usitnjava ili okrupnjava svoje članice u provincije ili regije. Za priznanje
jedne države međunarodno pravo traži jasno određeno područje s vanjskim
granicama, jasno određeno stanovništvo, i učinkovitost vlasti na tome području.
Politikom regionalizacije EU pokušava oslabiti nacionalnu posebnost i
cjelovitost nacionalnog identiteta svojih članica.
U EU se stvaraju okrupnjene
makro-regije, i usitnjene mikro-regije. Uzmimo kao primjer tzv. "Jadransku
euroregiju" koja ima svoju zastavu, skupštinu i predsjednika, i koju netko nazva
Mletačkom republikom 21. stoljeća. Ili tzv. Zapadni Balkan, ili Jugosferu. No
ovaj je pokušaj u krajnjoj liniji uzaludan, je ni u doba globalizacije
nacionalna država nije zastarjela. Pažljiv promatrač međunarodne scene zapaziti
će, da i u naše doba tzv. "difuzije identiteta", njegova rasplinjavanja i
gubitka, kako osobnog, tako i nacionalnog, istodobno raste i duboka nostalgija
za onim što nas kao pojedince i narode međusobno razlikuje. Narodi sve češće
sebe određuju prema svojoj tradiciji, vjeri, povijesti, kulturi, običajima,
institucijama.
Ovaj je dinamizam vidljiv i u
europskim državama. Stabilno se europsko zajedništvo može uspostaviti jedino
integracijom nacionalnih država. Već sama različitost jezika ne dopušta utapanje
u zajednički EU lonac, jer jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i
specifičnost zapažanja, mišljenja i asocijacija. Osoba koja određeni predmet
naziva "stablo" ima lingvističko-povijesne, literarne, i podsvjesne asocijacije
različite od onih osobe koja taj predmet naziva "baum".
Mi nosimo u sebi svoje genetske
arhetipe, koji nas potpuno ne preodređuju, jer je čovjek slobodan, ali koji
utječu na naše mišljenje i ponašanje. Taj osobni i nacionalni identitet ne može
potpuno izbrisati ni globalizacija, ni provincijalizacija. No sam pokušaj
brisanja toga identiteta u EU znak je nepoštivanja specifičnosti svakog ljudskog
bića i svakog naroda.
Superdržava, na koju EU sve više sliči, velika je opasnost za
demokraciju. Neoliberalistički trgovci bez granica žele pretvoriti cijelu Europu
u svoju farmu, i za to im smetaju nacionalni identiteti, tradicija naroda i
država, državne granice. Superdržava je to opasnija, što je njezin totalitarizam
manje transparentan. Stoga jedino ona međunarodna suradnja znači uzajamno
obogaćenje, gdje su narodi zadržali svoj identitet, svoju posebnost, svoju
kulturu. Protivnici su ovog etnopluralizma, s jedne strane, šovinizam, koji u
uskogrudnoj samosvijesti ponižava druge narode i traži vladavinu nad njima, i ,
s druge strane, etnocidni i kulturocidni globalizam, koji je ideologija
globalizacije.
Jer prema divnim riječima Aleksandra Solženjicina: "Nacije su
bogatstvo čovječanstva, njegova poopćena osobnost. I najmanja među njima ima
svoje posebne boje i utjelovljuje jedinstveni dragulj Božjega plana, pa bi nas
nestanak nacija isto tako osiromašio, kao kad bi svi ljudi bili jednaki, imali
jednaku narav i izgled".
Euroskepticizam ili EU-skepticizam?
Budući da Europa nije isto što i EU ni po političkim i
socijalnim strukturama, a ni po motivima i faktoru integracije, bilo bi točnije
skeptičnost prema EU nazvati EU-skepticizmom, nego euroskepticizmom. EU-skeptici
bi bile osobe, koje možda i podupiru opću ideju o europskoj integraciji, ali
koje sumnjaju da EU provodi integraciju koja čuva identitet svake države
članice. EU-skeptici smatraju EU devijacijom temeljnih ideja o suradnji između
europskih država i naroda, i oni nisu oduševljeni povećanjem ovlasti EU.
Centar za politološka istraživanja u Zagrebu izdao je 2007.
godine zbornik pod nazivom "Euroskepticizam", u kojemu analizira razloge
EU-skepticizma u pojedinim europskim državama. Pogledajmo vrlo kratko te
razloge. To su: opasnost za nacionalni identitet, strah od proširenja EU
članstva, strah od pogoršanja socijalnog položaja i životnog standarda (plaće i
zapošljavanje), gubitak kulturalnog identiteta (npr. u Švedskoj zaštita
"nordijskih vrijednosti"), strah od nametanja zemljama kandidatkinjama ne samo
170.000 stranica tzv. "pravne stečevine" ("acquis communautaire"), nego i mnogih
drugih uvjeta koji se jedva spominju u odnosu na postojeće članice,
neravnopravni međusobni položaj pregovarajućih strana, gubitak nacionalne
neovisnosti teško stečene nakon pada komunizma u Europi, strah od
kapitalističkog globalizma nakon oslobođenja od komunističkog internacionalizma
(Češka), strah od "drugorazrednog" članstva (Poljska), ograničenje narodne
suverenosti komuna i kantona prijenosom te suverenosti na bruxellesku
birokraciju, prijetnja od stranog kapitala i strane radne snage zbog slobode
kretanja radne snage i kapitala, što može dovesti u opasnost plaće, socijalnu
sigurnost, radna mjesta i vlasništvo nad nekretninama, tako da bi vlastiti
građani postali stranci u svojoj zemlji (Švicarska).
Posebno je interesantno pogledati motive ne samo EU-skepticizma,
nego i euroskepticizma u Velikoj Britaniji, ili preciznije kod Engleza, čiji je
veleposlanik u Hrvatskoj ovih dana održao predavanje u Splitu potičući Hrvate da
uđu u EU. Kod engleskih političara i medija možemo naići na tvrdnje, da je EU
prerušeni Treći Reich, da Njemačka, bivši agresor, sada dobiva poziciju lidera u
EU, da su Britanci različiti od Europljana i slično. Izgleda da se britanski
imperijalni identitet ni danas ne može pomiriti gubitkom carstva kojemu je
pjesnik ushićeno pjevao "rule Britannia, Britannia shall rule the waves", niti
britanskim srozavanjem od svjetske sile do skoro beznačajne države na
marginalnom europskom otoku. Bilo bi interesantno zapitati spomenutoga
britanskog poticatelja, zašto se sve više širi rezerviranost prema EU na
njegovom otoku, i zašto Ujedinjeno Kraljevstvo nije pristupilo monetarnoj
euro-zoni?
Duhovo-kulturalne posljedice ulaska u EU
Hrvati su od svoga dolaska na ove prostore i pokrštenja bili i
ostali dio duhovne i kulturalne Europe. Već samo putovanje jadranskom obalom od
hrvatske Istre do Dubrovnika i južnije, predstavlja šetnju kroz arheološke,
arhitektonske i umjetničke slojeve europske kulture i povijesti. To je slučaj i
s hrvatskom književnošću, od one srednjovjekovne do današnje. Stoga je
razumljivo da Hrvatska želi ostati u toj Europi u koju je ukorijenjena, i u njoj
zadržati svoju specifičnost, svoj nacionalni identitet.
No Europa nije isto što i EU. Već smo spomenuli, da se tradicija
Europe temelji na starogrčkoj, rimskopravnoj i judeokršćanskoj baštini. Ova je
europska specifičnost danas ugrožena u EU koju potresa duboka kriza moralnih
vrijednosti, vrijednosni relativizam. Današnjoj EU nedostaje onaj integracijski
faktor koji je u stanju uspostaviti i očuvati europsko zajedništvo usprkos
povremenim međusobnim neslaganjima država članica. Taj integracijski cement ne
može biti ni jedino, ni prvenstveno ekonomsko-financijske i vojno-obrambene
naravi. On mora biti mnogo dublji: zajedništvo u temeljnim moralnim i duhovnim
vrjednotama.
Najveće jedinstvo Europe u njezinoj različitosti bilo je u
vrijeme kršćanske Europe, a današnja se Europska Unija odriče toga i prihvaća
vrijednosni relativizam, koji se očituje, među ostalim, u potpunoj
liberalizaciji pobačaja (prema izvješću Europske komisije iz 2008. u EU se
godišnje prekine život u majčinoj utrobi 1.200.000 djece), u ozakonjenju tzv.
asistiranog samoubojstva, u eksperimentiranju ljudskim embrijem, u ljudskom
kloniranju, u istospolnim brakovima, u sve većoj liberalizaciji droge, u
ozakonjenju sodomije tj.spolnog odnosa među istospolnim partnerima, u agresivnim
i izazovnim paradama homoseksualaca, što je teror manjine nad većinom novcem ove
većine, koja kao porezni obveznik plaća falange zaštitnih policajaca.
Iza ovog raširenog moralnog relativizma krije se globalizirana
opasnost moralnog nihilizma. Čovjek potpuno subjektivizirane i psihologizirane
savjesti nema odgovornosti pred svojom slobodom. On je uvjeren da mu je sve
dopušteno. Stoga ne čudi, što piše njemački "Der Spiegel", da središnjica EU
svakog dana pokrade građanima oko milijun eura, i da su članice EU 2006. godine
prijavile središnjici u Bruxellesu 12.926 prijestupa, od čega je nastala šteta
od 1 milijarde i 155 milijuna eura, a od toga je otpalo na prijevare 323
milijuna eura (vidi Gojko Borić, "EU je korumpiranija od Hrvatske", "Hrvatski
list" od 30.8.2007.).
Licemjerje te i takve Europe osjetio
je hrvatski narod kad je ginuo za nacionalno oslobođenje od Jugoslavije i
ideološko oslobođenje od komunizma, dok mu je Europa umjesto pomoćnike slala
promatrače. I Ratka Mladića je ta Europa tolerirala dok ga je trebala , a sada
kad ga više ne treba ona mu sudi, iako su njezine vojne postrojbe njemu
omogućile genocid u Srebrenici. Uostalom, složenije društvene i državne
tvorevine u povijesti vrlo često nisu uspijevale riješiti probleme i eliminirati
zla manje složenih tvorevina, nego su ih pokazivale na višoj i složenijoj
razini.
Nema spasa u promjeni struktura, nego u
promjeni čovjekova mentaliteta, a promjenom struktura ne mijenja se automatski i
osobni mentalitet. Stoga ovakva EU utemeljena na interesu velikih gospodarskih
korporacija ne će eliminirati stare europske antagonizme, nego će ih samo
transponirati i transformirati. U brisanju nacionalnih i kulturalnih identiteta,
široke integracije globalnih tvorevina pretvaraju društvo u apstrakciju, a
čovjeka kao osobu iskorjenjuju, pretvaraju ga u atomizirani individuum kojim se
u hrpi kozmopolitske mase lako manipulira.U svezi s temom ove tribine ne želim
otvarati vrlo interesantan problem, djeluju li i u EU snage koje imaju za cilj
centraliziranu vladavinu svijetom, koje su usmjerene prema jednoj svjetskoj
vladi i novom svjetskom poretku. Tu vrlo sudbonosnu i interesantnu problematiku
ostavimo za neku drugu prigodu.
Nažalost, u Hrvatskoj se širi poruka, da je ovakva EU naša
sudbina, da mi nemamo alternative. Među hrvatskim narodom se namjerno širi
beznađe, kako bi ga se sve više umrtvilo, a onda porobilo. Otuđene, nesposobne i
servilne partitokratske političke elite u Hrvatskoj misle da će ulazak u ovako
strukturiranu i pravno uređenu EU biti lijek za današnje zanemareno socijalno
pitanje, za sve veće siromaštvo, glad i nezaposlenost u Hrvatskoj, i da će njih
taj ulazak amnestirati od odgovornosti za takvo stanje. No ovo su iluzije kojima
oni zavaravaju sebe i narod Stoga, pred sudbinskim odlukama o EU danas Hrvatskoj
nužno trebaju odgovorni i hrabri politički, vjerski i idejni vođe, koji će
narodu govoriti istinu. Za to je također potrebno, da intelektualci u Hrvatskoj
prekinu svoju hudu povijesno poznatu šutnju, i da dijele s narodom svoja
saznanja, makar ih to koštalo u njihovoj karijeri. Oni ne smiju reći, da se ne
žele baviti politikom , jer se politika bavi općim dobrom, i jedan je od
najčasnijih poziva čovjeka. Intelektualci bi u ovom malobrojnom hrvatskom narodu
morali biti savjest društva, i kad progovore morali bi izbjegavati kako onaj
ekstrem, da zbog karijere povlađuju nepoštenim političarima, tako i onaj drugi,
da oponiraju radi samog oponiranja.
Zaključak
Iz iznesenoga možemo izvesti nekoliko zaključaka:
1. Prije nego li on odluči o pristupu
u EU potrebno je hrvatski narod objektivno i svestrano
informirati o strukturi i funkcioniranju institucija
EU. To se do sada nije dogodilo putem bilo kojeg
medija u Hrvatskoj. Dapače, svakim danom slušamo samo
hvalospjeve EU kroz medije koji su u velikoj većini u
rukama stranih centara moći. Otuđene političke
strukture u Hrvatskoj govore o pristupanju Hrvatske EU
kao o svršenom činu, što koriste i kao argument u
svoju korist u izbornoj godini.
2. Odluka o pristupanju ili
nepristupanju EU toliko je sudbonosna za budućnost
hrvatskih građana, da se ona mora donijeti jedino
referendumom i to većinom svih upisanih birača, a ne
samo onih koji su izašli na referendum.Potrebno je da
svaki upisani birač izađe na referendum , jer bi svaki
neizlazak na glasovanje doprinio, da se odluka donese
nerepresentativnim postotkom birača, kao što je to bio
slučaj s izborima za predsjednika Hrvatske.
3. Iz iznesenoga je razvidno, da je
EU, onako kako je ona sada strukturirana ,
neoliberalna federalna diktatura koja pogoduje krupnom
kapitalu i političko-gospodarskoj eliti. No u doba
interneta, facebooka, youtubea, twittera i drugih
suvremenih oblika elektroničke komunikacije, problemi
se ne mogu rješavati unutar zatvorenih elitnih grupa.
Financijska nestabilnost, nezaposlenost, masovne
migracije radne snage brzo poprimaju globalne
razmjere, pa nas ne smije iznenaditi revolucija iz
baze protiv začahurenog elitizma, kao što se to sada
događa na bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Ni
europski gospodarski i politički elitizam,ako se ne
demokratizira, ne će biti toga pošteđen.
4. Iluzija je da bi se Hrvatska
ulaskom u EU oslobodila svojih političkih, društvenih
i gospodarskih slabosti. EU ne će rješavati umjesto
nas i za nas naše probleme, nego ćemo ih mi i unutar
EU morati sami rješavati. Ako i uskoče privremeno kao
pomoć europske financijske institucije kao uslugu će
tražiti privatizaciju nacionalnog bogatstva i mjere
restrikcije ("austerity measures"), što će imati
katastrofalne posljedice na standard i zaposlenost u
Hrvatskoj Ulaskom u EU kako je ona danas strukturirana
Hrvatska bi uskoro postala dijelom europske
periferije, jedna od onih "rimlands", izložena na
milost i nemilost velikih zapadnoeuropskih
korporacija.
5. Nakon dugog vremena hrvatski se
narod teško izborio za svoju državnu samostalnost,
plativši krvav danak u mrtvima i ranjenima, kao žrtva
etnocida i kulturocida agresivnog susjeda. Zar smo
voljni sve to zaboraviti i odmah sve to poništiti? Zar
nas te naše žrtve ne obvezuju da ih poštujemo i da
čuvamo ono za što su oni dali život ili zdravlje?
6. Ne zagovaramo izolaciju Hrvatske.
Hrvatska je bila i ostala dio kulturalne i duhovne
Europe, što su, među ostalim, posvjedočili i nedavni
veličanstveni doček pape Benedikta XVI. u Hrvatskoj,
kao i njegova poruka hrvatskome narodu. No Europa nije
isto što i EU. Hrvatska će ostati otvorena prema
pristupu i institucionaliziranoj zajednici Europe, ako
bi ta zajednica bila udruženje država koje čuvaju svoj
nacionalni identitet, a ne ukidanje tih država i
gubitak njihova identiteta. Hrvatska ostaje i dalje
privržena viziji Europe otvorene prema pluralizmu
vrijednosti ,ali one Europe koja njeguje i učvršćuje
svoj temeljni kršćansko-humanistički duhovni humus,
koja ne prešućuje u svom ustavu Svemogućega Boga.
Jedino duhovne vrijednosti mogu stvoriti i održati
duboko zajedništvo među europskim narodima.
Završimo jednim stvarnim događajem kao
ilustracijom ove tvrdnje. Za vrijeme 1. svjetskoga
rata, na jednom dijelu europskog fronta, iz rovova
ozeblih i izmučenih neprijatelja, na Božić, dan
Kristova rođenja, čuli su se povici "frohe
Weihnachten" i "merry Christmas". Pucnjava je
utihnula, a Britanci i Nijemci su izašli iz svojih
rovova, sreli se na pola puta i pružili ruku jedni
drugima. Toj Europi, koja se ne odriče svoga
povijesnog identiteta, nego koja na bogatoj i
slojevitoj prošlosti gradi svoju sadašnjost i zacrtava
svoju budućnost, toj Europi, koja nije jedina
vrijednost u svijetu, ali koja je jedinstvena i
nezamjenjiva vrijednost u svijetu, poželimo sretan
život. Toj Europi je oduvijek pripadala i pripada
Hrvatska. I neka nam tu vječno mladu princezu Europu
više nitko ne otme, ni bik koji bi je odveo preko
Atlantika prema zapadu, ni bik koji bi je odveo prema
istoku, a ni onaj koji bi je učinio glasnogovornicom
moralno osiromašenog europskog doma.
Prof.
Branimir Lukšić
drbranimir@net.hr
P.s. Na pitaje jednoga sudionika
tribine - Što će biti s nama ako Hrvatska ne uđe u Europsku uniju? Prof. Lukšić
je odgovorio - Spasit ćemo se!
(A. Jurun) |