Što bi se dogodilo kad bi se otkrilo da su Mile Budak i
Josip Broz Tito pokopani u istom grobu? Zvuči nadrealno,
ali takav simbolični scenarij moguć je u Španjolskoj.
Naime, Madridom kruži bizarna priča da se pronađeni
posmrtni ostaci pjesnika Federica Garcíje Lorce nalaze,
ne kako se dosad službeno mislilo u jami između sela
Viznar i Alfacar, nego pokraj sama groba caudilla
Francisca Franca. Riječ je o novoj tezi španjolskog
istraživača i povjesničara Miguela Caballerama, koji je
još 2007. istaknuo kako su Lorcini posmrtni ostaci
premješteni u monumentalnu grobnicu El Valle de los
Caídos (Dolina palih) tijekom ilegalnih ekshumacija
između 1945. i 1982. Franco je osobno želio da faraonsko
groblje smješteno 50 km sjeverozapadno od Madrida
postane simbolično mjesto nacionalnoga pomirenja i
zapovjedio da se tamo sahrane tijela nacionalističkih,
ali i republikanskih boraca palih tijekom građanskog
rata 1936-1939.
Treba podsjetiti da se razne
aproksimativne informacije odavno šire u vezi s
Lorcinom smrti. Službena i općeprihvaćena verzija jest
da su pjesnika ubile frankističke grupacije, no nikada
nisu utvrđene točne okolnosti stradanja. Republikanski
simpatizeri nemilice su tražili u Lorcinim spisima
trag njegova prorepublikanskoga političkog angažmana,
ali bez uspjeha, iako su mu prijatelji većinom bili
ljevičari. Lorcu su prisvajali i španjolski
nacionalisti, a bilo je zamisli da Lorca redigira
falangističku himnu Cara al Sol. Lorca je jako cijenio
falangističkoga karizmatičnog vođu Josea Antonija,
koji je bio veliki obožavatelj Lorcine poezije. Kada
frankisti osvajaju Granadu, Lorca se skriva kod svojih
nacionalističkih prijatelja, braće Rosales (Luis
Rosales poslije će postati jedan od najpoznatijih
španjolskih pjesnika). Prema raznim svjedočenjima tada
je u Lorcinu mjestu djelovala grupa Escuadra negra,
katoličko-konzervativna integralistička struja kojom
je zapovijedao bivši zastupnik CEDA (Španjolska
konfederacija autonomnih desnica) Ramón Ruiz Alonso,
koji osobno uhićuje Lorcu dok u pidžami čita jutarnje
novine. Nakon što je doveden na mjesto Viznar,
hladnokrvno je ubijen zajedno s dvojicom anarhista,
Joaquínom Arcollasom i Franciscom Galadíjem. Ruiz
Alons, koji je zapovjedio Lorcinu egzekuciju, mirno je
doživio duboku starost.
Druga pak verzija Lorcine smrti govori
o mogućem obiteljskom obračunu i osveti nakon sukoba
klanova García, Alba i Roldan, jer je Lorcin ubojica
Juan Luis Trescastros Medina bio oženjen pjesnikovom
rođakinjom. Takav bi scenarij pjesnikova ubojstva
svakako demistificirao Lorcinu auru mučenika
frankističkoga terora.
Od kraja građanskoga rata i dolaska
demokracije španjolske su vlasti zabranjivale
ekshumiranje tijela nacionalističkih i republikanskih
boraca građanskoga rata smatrajući da bi to moglo
poremetiti teško stečeni političko-društveni konsenzus
oko prošlosti i ugroziti nacionalno jedinstvo. No
Lorcini posmrtni ostaci mogli bi biti ekshumirani
provedbom zakona o povijesnom sjećanju koji je 2006.
predložila španjolska ljevica, držeći da bi takav
zakon omogućio bolje suočavanje s prošlošću i žrtvama
"nacionalističkog i frankističkog terora". Španjolska
desnica smatra kako je takav prijedlog zakona donesen
u svrhu sijanja ideoloških podjela u španjolskom
društvu. U tom smislu Lorcina nećakinja Laura García
Lorca izjavila je za El Pais da se povijesno pamćenje
ne nalazi ni u kostima niti u pepelu.
Španjolska, od crvenog terora do
Francove diktature
Treba reći da je od sama početka
španjolska Druga republika (1931-1939) bila vrlo
nestabilna i kaotična te da je nikada nije prihvatio
čitav španjolski narod, pogotovo ne ruralni,
klerikalni i konzervativni segmenti društva. Nakon
vojnog udara generala Mole i Sanjurja 17. i 18. srpnja
1936. središnja je vlast prestala postojati, a
službenu vladu narodne fronte preuzimaju nasilne
socijalističke, komunističke i anarhističke grupacije
koje će se sukobiti s nacionalističkim snagama i
profrankističkom vojskom. Sovjetski Savez, snažno
prisutan u Španjolskoj od sama osnutka Republike,
šalje 25.000 vojnika s opremom, koji se ne samo bore
protiv nacionalista nego i protiv republikanskih
disidenata POUM-a i republikanskih anarhista.
Eskalacija nasilja započinje u ljeto 1936. i proljeće
1937, kada republikanske snage pokreću brojne nasilne
akcije i masakre poznate pod imenom "crveni teror"
koji izazivaju odmazdu i zločine nacionalističkih
snaga.
Zanimljivo je u tom kontekstu i
spomenuti, kako to navodi povjesničar i beogradski
publicist Pero Simić, da je prema jednoj od
mnogobrojnih legenda i mitova oko romantičarskih
izleta internacionalnih brigada sam Josip Broz Tito
sudjelovao u građanskom ratu, ali ne u ulozi
antifašističkoga revolucionara i "španskog borca",
nego u svojstvu šefa, koordinatora i kontrolora
stožera za likvidacije NKVD-a, Staljinove tajne
policije, koja se obračunavala s trockistima u
redovima republikanca.
Druga republika nije uspjela osigurati
ustavni poredak jer je bila odveć zaokupljena
primjenom uvozne komunističke totalitarne ideologije i
nasilnom provedbom klasne i antiklerikalne borbe. Nova
vlada nije bila kadra zaustaviti nasilje, s obzirom na
to da su odmah po izborima u mnogim krajevima
Španjolske, posebice Kataloniji i Aragonu,
anarhosindikalisti organizirani unutar masovnog
anarhosindikata CNT-a (procjene kažu s oko dva
milijuna članova) samoinicijativno počeli preuzimati
vlast nad tvornicama i javnim institucijama,
oslobađati zatvorenike iz zatvora, kolektivizirati
zemlju, paliti crkve te ubijati sve one koje su
smatrali konzervativcima ili klerikalcima; na te su
akcije nacionalisti odgovarali vlastitim terorom.
Za razliku od nacionalsocijalizma u
Njemačkoj i fašizma u Italiji, Francov režim nije imao
službenu i proglašenu državnu ideologiju, ali je
Španjolska u ožujku 1939. pristupila osovinskomu paktu
protiv Kominterne, a u svibnju iste godine napustila
je Ligu naroda. Unatoč savezništvu s Njemačkom i
Italijom, Francov režim proglasio je Španjolsku
"nezaraćenom neutralnom stranom". Premda Španjolska
nije izravno sudjelovala u Drugome svjetskom ratu,
pružala je vojnu pomoć silama Osovine. Godine 1938.
republikanskoj vladi posljednja nada bilo je sve
izglednije izbijanje Drugoga svjetskog rata, koje bi
Britaniju i Francusku natjeralo da republikanskoj
Španjolskoj pomognu kao savezniku protiv Njemačke i
Italije. No te su nade skršene Minhenskim sporazumom,
pa je potkraj 1938. došlo do urušavanja morala u
republikanskim redovima. Početkom 1939. Francove su
snage osvojile glavno republikansko uporište u
Kataloniji, što je Britance i Francuze natjeralo da
priznaju Francovu vladu.
U
usporedbi s hrvatskim politikama sjećanja, španjolski
slučaj vrlo je poučan. Nasilnim preuzimanjem vlasti
1945. titoistički režim propagandnim i represivnim
metodama, jednako kao i frankizam, nastojao je
izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih
memorija na području Jugoslavije
Zakon o
povijesnom sjećanju kao Pandorina kutija
Španjolski zakon o povijesnom sjećanju
zapravo postavlja fundamentalno pitanje odnosa prema
povijesnim traumama i ispravnoj uporabi "pamćenja".
Španjolsko društvo još je duboko podijeljeno između
pristaša "zaborava" u ime održanja postignutoga
nacionalnog konsenzusa i društvenoga mira te pristaša
"pamćenja" koji iz perspektive lijevih protagonista
nastoje rehabilitirati republikanske i socijalističke
žrtve te izazvati promjenu demokratskog legitimiteta i
državnopravnog kontinuiteta. Za jedne, to je bila
borba protiv ateističke i komunističke revolucije koja
je uništavala tradicionalne vrijednosti. Za druge,
revolucionarni otpor protiv represije i fašizma u
Španjolskoj. Zakon o povijesnom sjećanju očigledno
otvara još nezaliječene rane iz građanskog rata, a
različite procjene govore da je u njemu poginulo
između 500.000 i milijun ljudi, što taj sukob čini
jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti.
Samo manji dio poginuo je u ratnim operacijama, dok su
većina bili žrtve masovnih pokolja koje su nad
ideološkim protivnicima činile obje zaraćene strane.
Zakon o povijesnom sjećanju iz 2007,
koji nalaže da se s javnih mjesta i ustanova moraju
ukloniti simboli vojnog ustanka, građanskog rata i
diktature, otvorio je Pandorinu kutiju i svojevrsni
rat simbola. Naime, brojne su tužbe podnesene protiv
gradonačelnika gradova u kojima još nisu uklonjeni
frankistički simboli i kipovi. Protivnici tog zakona
smatraju da on krši španjolski Zakon o amnestiji, kao
jamac tranzicije u demokraciju, koji brani bilo kakvu
kriminalističku istragu zločina Francove diktature.
Između zaborava i obveze sjećanja
Svi su totalitarni režimi nastojali
imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. A pamćenje
ostaje ključni element za duhovni i politički
preobražaj tranzicijskih postkomunističkih zemalja
srednje i istočne Europe. U komunizmu, isticanje
pamćenja nekomunističke prošlosti poistovjećivalo se s
pobunom ili otporom (ruska riječ "pamjat" bila je
sumnjiva te se interpretirala kao znak opozicije
sovjetskom režimu). U načelu, sjećanje ne isključuje
zaborav, jer je integralna restitucija prošlosti
nemoguća, a kada bi bila moguća, bila bi strašna, kako
piše i Borges u djelu Funes el memorioso. Pamćenje
pretpostavlja nužnu selekciju i hijerarhiziranje
događaja. U postkomunističkim demokratskim režimima
često se sakralizira dio prošlosti, i to onaj
"antifašističkog pamćenja", a njegova svakodnevna
ritualna komemoracija nastoji potvrditi negativnu
sliku "drugih" u prošlosti i afirmirati vlastitu
pozitivnu sliku.
U postkomunističkim državama vlada
stanovita amnezija, a izostanak pamćenja izražava
želju da se izbjegne komunistička trauma i odgovornost
za tu prošlost. Francuski filozof Paul Ricoeur ističe
kako postoje razni "režimi pamćenja", od "zaborava do
obveze sjećanja", koji se često instrumentaliziraju u
političke svrhe. Paradoksalno je da se u većini
postkomunističkih tranzicijskih zemalja (posebice onim
koje nisu provele ni jedan zakon o lustraciji poput
Hrvatske) umjesto "obveze sjećanja" (franc. devoir de
memoire), koja se neprestano ističe u odnosu na
pamćenje nacističkih žrtava, preko medijskoga
banaliziranja komunističke prošlosti nameće "obveza
zaborava" u odnosu na komunističke žrtve. Jednosmjerno
interpretiranje "obveze sjećanja" dovodi do druge
krajnosti, damnatio memoriae (latinski za
"osudu sjećanja"), koja dovodi do zabrane sjećanja ili
"protjerivanja iz javne uspomene".
Takav postupak bio je na snazi kao uobičajena praksa u obama
totalitarizmima, nacističkom i komunističkom, pa se na našim prostorima s
dolaskom na vlast komunističkih partizana davalo jasne upute za preoravanje
grobova hrvatskih pripadnika vojnih snaga NDH, kao dobar primjer organiziranoga
zaborava. U tom pogledu vrlo je ilustrativan primjer ministra unutarnjih poslova
Federalne Države Hrvatske Vicka Krstulovića 6. srpnja 1945, koji je ovako
oglasio odluku "o uklanjanju vojničkih groblja okupatora": "Tako je okupator
sakupljao svoje poginule, prenosio ih na posebno uređena groblja, gdje ih je
sahranjivao uz posebnu paradu i uz učešće domaćih izdajnika... Treba izbrisati
svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa
zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se
dizala takova groblja." Svi su grobovi-križevi bili sravnjeni sa zemljom. I
danas na Mirogoju, primjerice, nema grobova bilo kojeg u borbi pala hrvatskoga
domobrana ili ustaše iz Drugoga svjetskog rata.
Pakt šutnje ne donosi pomirbu
Potkraj građanskoga rata frankizam je
u ime nacionalnoga jedinstva nastojao pisati novu
"povijesnu naraciju", pripovijest koja je nijekala
druge i različite memorijalne naracije (katalonijske,
liberalne i republikanske). U tom smislu "prvi
frankizam" bio je memorijalno inauguracijski jer je
nastojao utemeljiti polazišta nove memorijalne
politike izgradnjom monumentalnih kulturnih i
povijesno-komemorativnih projekata koji su veličali
frankističku pobjedu u građanskom ratu (npr. El Valle
de los Caídos). U tom je smjeru frankizam suzbijao
pokušaje izražavanja sjećanja i memorije poraženih,
svodeći ih na potajno i fragmentarno tajnovito čuvanje
unutar obiteljskih krugova. U sklopu tzv. "dvadeset i
pet godina mira", 1964. frankizam je inicirao drugu
memorijalnu fazu koja je veličala društvene i
gospodarske projekte kao simbole napretka s
inauguracijom novih stambenih projekta, brana itd.
Riječ je o memorijalnoj fazi koju španjolska historiografija
naziva "paktom šutnje ili zaborava", a koju su službene frankističke vlasti u
ime konsolidacije mlade španjolske demokracije, posebno nakon 1975. i u ime
nacionalnoga pomirenja, odgovorno provodile, što znači da se sustavno
izbjegavalo spominjati frustracije i rane iz prošlosti. Taj pakt šutnje, poput
omerte, koji je paradoksalno bio jedan od temelja demokratske tranzicije,
nadovezuje se na kolosijek novih žrtvoslovnih i viktimoloških htijenja ili onoga
što povjesničaraka Annette Wieviorka naziva "dobom svjedoka", razdobljem
hipermnezije koje je zavladalo posebno u 1990-im godinama. Poslije, stupanjem na
vlast španjolske ljevice PSOE nastaje fenomen "oporavljanja povijesne memorije",
u kojem se preuveličavanjem brojki žrtava na republikanskoj strani, selektivnom
ekshumacijom republikanskih jama i ideologiziranjem žrtava rata, dolazi do
hipermnezije republikanskih žrtava i amnezije ili ignoriranja nacionalističkih
žrtava.
Zakon o povijesnom sjećanju proizvod
je druge faze pristrane hipermnezije republikanskih
žrtava jer neo-republikanska historiografija i
memorijalna politika nastoje selektivno identificirati
žrtve frankizma sa žrtvama nacizma, a vlastite žrtve
uspoređuje sa žrtvama Holokausta, otvarajući tako još
više ideoloških podjela u društvu koje nije u stanju
izgraditi zajedničku nacionalnu memorijalnu naraciju.
U usporedbi s hrvatskim memorijalnim
politikama, španjolski slučaj vrlo je poučan, iako
Hrvatska devedesetih godina nije bila suočena s
unutarnjim građanskim ratom nego s vanjskom
velikosrpskom agresijom. No nasilnim preuzimanjem
vlasti 1945. titoistički komunistički režim
propagandnim i represivnim metodama, jednako kao i
"prvi frankizam", nastojao je putem politike tabula
rasa izbrisati svaki trag hrvatske i drugih
nacionalnih memorija na području tadašnje Jugoslavije,
inaugurirajući novo revolucionarno povijesno zlatno
doba, s naglaskom na modernizaciji, industrijalizaciji
i obračunu s klasnim neprijateljem.
Negiranje komunističkih žrtava
Za razliku od frankizma, a pogotovo
nakon mirne španjolske demokratske tranzicije,
titoistički režim nikada nije razmišljao o bilo kakvom
"memorijalnom paktu" ili dogovoru s hipotetičnom
hrvatskom oporbom (što se dokazalo i represijom
Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1972). Razdoblje
između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je bilo razdoblje
negacije i organiziranoga zaborava komunističkih
žrtava u Jugoslaviji. S hrvatskim državnim
osamostaljenjem 1990. prvi predsjednik Franjo Tuđman
nastojao je poput Franka provesti nacionalno pomirenje
između partizana i tzv. ustaša zbog imperativa ratnog
stanja, a na planu uravnotežene memorijalne politike
to se imalo održavati i komemoracijama obostranih
žrtava i povijesnim monumentima od Jasenovca do
pokroviteljstva za komemoraciju Bleiburga. Od 2000. i
stupanja na vlast lijeve koalicije nastaje razdoblje
vrlo slično pojavi nove Zapaterove memorijalne
politike hipermnezije. Od tada se sustavno
kriminalizira Domovinski rat u kontekstu haških
paradigmi o "zločinačkom pothvatu" i građanskom ratu,
a organizira se zaborav hrvatskih žrtava u Drugome
svjetskom ratu te ih se selektivno nastoji prikazati
kao zaslužene kolaboracionističke ratne žrtve (što se
očitovalo i uskraćivanjem državnoga pokroviteljstva
nad komemoracijom u Bleiburgu). Na drugoj strani,
sustavno se provodi veličanje i komemoriranje
antifašističkih i partizanskih žrtava kao odraz
nepristrane hipermnezije.
Očigledno je da u Španjolskoj kao i u
Hrvatskoj još uvijek ostaju na snazi dvije nacionalne
naracije, dvije memorijalne naracije, a tako će biti i
dalje jer se službena postkomunistička memorijalna
politika, koja je naslijedila totalitarističko
poimanje sjećanja, služi organiziranim zaboravom i
hipermnezijom antifašističkih žrtava te oduzima pravo
drugoj strani na sjećanje na svoje žrtve, što još
jednom dokazuje da memorijalne politike moraju biti
zasnovane na načelima pravde, jednakosti i povijesne
istine.
Jure Vujić, Matica br. 557
www.hkz-kkv.ch |