Postoje glasine o tome da bi na osnovi tajnih kompromisa, Hrvatska mogla potpisati pristupni sporazum u lipnju 2011.

Potrebno je odmaknuti se od šume političkih dijagnoza, pa od dijagnoza tih dijagnoza, i filozofiranja o onome što je trebalo biti a nije, a što jest a ne bi smjelo biti. Treba uspostaviti prioritete, a u državama prioriteti se postavljaju uzevši u obzir ljestvicu prioriteta opasnosti. U Hrvatskoj, sve su dijagnoze već postavljene a sva filozofija svodi se danas na: opstanak nezavisnosti i demokracije i na poboljšavanje kakvoće života (to jest, rješavanje problema oko zapošljavanja, obrazovanja, zdravstvenih usluga, obrane od korupcije i drugog kriminala, problema u kulturnom životu i u mirovinskim davanjima).

Kao i 1990. godine, najveći hrvatski posao u 2011. jest jačanje osobne građanske savjesti i nacionalne svijesti. Bez toga, rješenja neće biti, a riba ako smrdi, smrdi od glave, a ako je svježa, na glavi su joj biste oči. Gdje su bistre oči naših političara?

Nakon što je Vlada na uštrb hrvatskih branitelja optuživanih i osuđivanih, prostituirala riječ dostojanstvo, pretvorivši je u sinonim kukavičluka, podmitljivosti, sluganstva a često i izdajničkih stavova, nakon toga bolje je da za dugo vremena čestiti Hrvati tu riječ ne upotrjebljavaju. Ono što je zaista dostojanstvo, nazovimo po elementima koje ljudsko dostojanstvo sačinjavaju: nazivajmo ih poštenjem, rodoljubljem, ponosom, mirom i odlučnošću. Barem neke od tih vrlina, a možda i sve one, potisnute su u društvu valom prijevara i difamacije svega onoga što je hrvatsko. Koalicija koju predvode SDP i HNS, i stranka čije čelništvo još uvijek operira pod imenom HDZ-a makar su Ivo Sanader i njegovo mračno društvo obezvrijedili tu nekad hrvatsku pobjedničku stranku - stoje na putu hrvatskome preporodu. Čak više nema u našoj zemlji niti prave radosti, jer prava radost je među ostaloga, proizvod očekivanja uvijek boljih dana, posljedica ljubavi koja se daje i koja se prima, te nacionalne i široke ljudske solidarnosti.

Vlastodršci stavili Hrvatsku na bubanj?

Kao nikada prije, službena politika je u Hrvatskoj danas okrenuta sama sebi, okrenuta slavljenju četničkih i komunističkih zločina iz prošlosti i okrenuta savezništvima koji nemaju veze s interesima naroda. U tom okviru, naglo su se počeli mijenjati stavovi protivnika Hrvatske među nekima od osnivača Europske Unije.

Prema glasinama koje su procurile iz stranih krugova, hrvatska premijerka i predsjednik Republike navodno su prihvatili paket od 14 uvjeta, koji su tajni i ostat će tajni također i nakon potpisivanja pristupnog ugovora, kako bi se taj sporazum u Bruxellesu mogao zaista potpisati pred sam kraj mjeseca lipnja 2011. To jest, kako bi se pristupni ugovor potpisao s drastičnim ograničenjem hrvatskoga suvereniteta i s pogoršanjem životnih prilika za građane Hrvatske.

Navodni uvjeti se odnose dobrim djelom na hrvatske branitelje: objava njihovog popisa, smanjenje broja branitelja umirovljenika za barem 20 posto, procesuiranje svih, doslovce svih branitelja i sudionika Domovinskoga rata koji se nalaze na popisima optuženih ili osumnjičenih, smanjenje socijalnih ''povlastica'' tog dijela hrvatske populacije, itd. Isto tako, radi se prema tim informacijama, o preispitivanju plana Z-4, koji je u ožujku 1994. potpisan u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, kao bi se neke njegove stavke mogle primijeniti sukladno sa željama Beograda. A te stavke, kako je poznato, trebale su tada, u doba još neizvjesnoga ishoda rata, stvoriti ''državu u državi''.

Masovna privatizacija i uništavanje života građana

Zbog previsoke zaduženosti Republike Hrvatske, naša bi zemlja morala potpisati sporazum s Međunarodnim monetarnim fondom, a zbog daljnjeg prilagođivanja zakonodavstva, pravosuđa i općeg rada državne uprave (od rada samih ministara pa prema dolje), u svim bi državnim ustanovama trebali djelovati povjerenici Europske unije, koje bi plaćala Hrvatska, a čiji mandat bi trajao pet godina. (U stvari, pristup Europskoj uniji ne bi bio uvjetan, nego bi suverenitet RepublikeHrvatske bio drastično ograničen na svim poljima.) Isto tako, bi još pet godina nakon ulaska u EU trajala i današnja ograničenja koja praktički onemogućavaju hrvatskim građanima zaposliti se u zemljama Unije.

Na ekonomskom planu, podvrgavanje Hrvatske zahtjevima MMF-a, značilo bi ne samo smanjenje zdravstvenih i edukativnih usluga koje pruža država, te poskupljenje usluga svih javnih poduzeća, nego i postepena ali i potpuna privatizacija hrvatskih voda, šuma, luka i cijelog energetskog sustava.

Razotkriti tajnu rabotu režimskog aparata

Pisanje stanovitog - na žalost malog - broja kolumnista i analitičara, među koje se ubraja i autor ovoga članka, o sramotnoj tajnovitosti pod kojom režim potpisuje iza leđa naroda sporazume u Bruxellesu, dovelo je do toga da je - demagogije radi - čak i Vesna Pusić počela zahtijevati informacije o tim tajnim sporazumima. Kažemo, demagogije radi, jer je upravo spomenuta predsjednica HNS-a uz Jadranku Kosor glavna figura tog netransparentnog posla.

Nakon takvih netransparentnih ''zatvaranja poglavlja'', ove nove pristigle glasine o katastrofalnim kompromisima koje su navodno u Zagrebu prihvatili čelnici režima, otvaraju pitanje o pravnim instrumentima s kojima će građani moći oduprijeti se pogubnoj zamci. Referendum je vjerojatno jedini takav raspoloživ instrument, kad Sabor šuti i diže ruku. A sudstvo je nažalost zapleteno i pod EU optužbama, upravo u glasovitom Poglavlju 23., koje bi se sada trebalo ''uvjetno'' zatvoriti pod strašnom cijenom koju nam navodno tovari na leđa vladajuća kamarila.

Referendum, s datumom koje će namjestiti vladajući, ili izbori s pozitivnim rezultatom za hrvatske stranke: oni bi odmah izmijenili sliku novog hrvatskog političko-diplomatskog pada u propast.

Domagoj Ante Petrić

http://hrsvijet.net