No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas,
buduću inteligenciju. Katolici su, kažu,
internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju
osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što
dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete
manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji
poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li,
velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna
uzdanica?
Mnogo se, istina je, govori o ljubavi
prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što
koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše
pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni
slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu
nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je
ona moralna i etička dužnost.
Prema tome, da govorim konkretno, jer
govorim hrvatskim akademičarima, i vaša ljubav prema
Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego
je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste
vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne
bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio
svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego
mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u
samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši
naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemjenjuje.
Ako bih, dakle, rekao, da katolik
smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer
ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima
nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod
nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno
srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i
sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više
negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i
ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će
tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku
negoli tuđu?
Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav
prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje,
nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke,
koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak
ne može sebi protusloviti.
Da je tome tako, pokazuje bjelodano
sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i
toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije
propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome
nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi
'Magnificat' zar se ne skriva iskra produhovljene
ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač
proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema
vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi
prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: 'Želio
bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju,
koja su mi rod po tijelu' (Rim 9,3). Odatle pojava, da
katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u
obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima,
među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja
obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe
njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog
naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne
patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god
nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga
razuma.
Pusta je,
dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti
svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili
ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine.
Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi
se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj
ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u
skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti,
požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to
tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to
traži hijerarhija vrijednosti.
A što je, pitam vas, najveće dobro za
pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne
egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni
znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i
poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće
dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči
cijela naša povijest.
To svjedoče neizmjerne žrtve za
stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno
odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale
uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je
učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom
točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa
na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i
pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi
li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i
djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež
otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na
slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na
smrt!
Alojzije
Stepinac
Govor sveučilištarcima 1938. godine,
Hrvatska straža, 29. III. 1938, br. 72
Izvor: bitno.net
|