U tablici su navedeni pravopisi iz razliÄitih razdoblja gdje se nijeÄnica i
nenaglašeni oblik glagola htjeti pišu rastavljeno i sastavljeno - ne ću / neću.
U popis su ukljuÄili i jugounificirani Boranićev pravopis iz 1930., 1934.,
1937., pravopis Matice hrvatske i Matice srpske iz 1960. i dr. izdanja gdje se
nijeÄnica i oblik prezenta glagola htjeti piÅ¡u sastavljeno.
Nakon tablice u Pravopisu slijedi tekst: "Iz tablice je vidljivo da i neću i
ne ću pripadaju hrvatskoj pravopisnoj tradiciji". Zanimljivo je pa i Äudno da
Pravopis sastavljeno pisanje neću, nećeš i sl. svrstava u hrvatsku pravopisnu
tradiciju, u razdoblje Å¡estosijeÄanjske (Å¡estojanuarske) diktature i prisilnoga
spajanja hrvatskoga jezika sa zajedniÄkim 'srpskohrvatskim' pravopisom. Na
žalost ovo stajalište potvrđuje i jedna od autorica Pravopisa kada veli: "U
hrvatskoj pravopisnoj tradiciji Äešće je sastavljeno pisanje nijeÄnice, no
pojavljuje se i rastavljeni oblik ne ću, koji ne preporuÄujemo, ali dopuÅ¡tamo".
Upozorit ćemo Äitatelja da je Ivan Broz (1852.-1893.), na osnovama Gajeve i
Vukove reforme, još je u svojem glasoslovnom (fonološkom) Hrvatskom pravopisu iz
1892. godine propisivao rastavljeno, a ne sastavljeno pisanje nijeÄnice. U to
vrijeme, pod utjecajem vukovaca, gotovo nestaje dotadanja hrvatska pravopisna
tradicija oblikoglasoslovnoga (morfonološkoga), tzv. korijenskoga pravopisa.
Korijenski je pravopis napušten pod konac 19. stoljeća, a ponovno je nastao u
razdoblje od 1942. do 1945. godine. Da bismo oprimjerili tzv. hrvatske
pravopisne tradicije pisanja nijeÄnice ne uz nenaglaÅ¡ene oblike glagola htjeti,
navest ćemo kratko opis onodobne jeziÄne situacije i jeziÄne politike.
Rastavljeno ili sastavljeno pisanje nijeÄnice ne ću/neću
Godine 1926. srpski lingvist Aleksandar Belić (1876.-1960.) od tadanjega
Ministarstva prosv(j)ete dobio je zadaću pripremiti osnovu za "dogovorni
pravopis". Ministarstvo je imenovalo povjerenstvo za izjednaÄavanje srpskoga i
hrvatskoga pravopisa i školskoga nazivlja. U to su povjerenstvo ušli: srpski
filolozi A. Belić i L. Stojanović, ruski filolog-slavist u emigraciji S.
Kuljbakin, slovenski filolog F. Ramovš i hrvatski filolozi T. Maretić, M.
Rešetar te D. Boranić.
Nakon trogodišnjega rada zagovaratelji posvemašnjega etnopravopisnoga
jedinstva uputili su svoj prijedlog novoga pravopisa Ministarstvu prosvjete. Taj
je prijedlog 15. lipnja 1929. godine potpisao tadanji resorni ministar Božidar
Ž. Maksimović (1886.-1969.), u narodu zvan Kundak jer je prije bio ministar
unutarnjih d(j)ela. Godine 1929. u Prosvetnom glasniku isti je ministar izdao
Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i struÄne Å¡kole Kraljevine S. H. S.
Uputstvo iste godine, prema Belićevu pravopisu iz 1923. godine, uvodi
"fonetsko" pisanje stranih osobnih i zemljopisnih imena (Gete, Mara, Å ampanja),
sastavljeno pisanje futura prvoga glagola na -ti (pisaću namjesto hrvatskoga
pisat ću), veći broj dijalektalnih ili nepostojećih srbizama (mur, suv,
istorija, jeres, neko, pretsednik), ravnopravno rabljenje latinice i ćirilice te
(i)jekavice i ekavice ... (v. Marko Samardžija, Hrvatski jezik i pravopis: od
ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.), Å kolska knjiga. Zagreb,
2012., str. 150.).
Dragutin Boranić (1870.-1955.) uveo je, pokoravajući se Uputstvu, u 5. izdanje
Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1930. godine sastavljeno pisanje
nijeÄnice - neću. U Hrvata je neprekidnost Boranićeva pravopisa na naÄelima
Ivana Broza prekinuta u razdoblju od 1930. godine do 1939. godine, kada je
službeno uveden jugounificirani zajedniÄki pravopis Ministarstva prosvjete u
Beogradu.
Osnutak Banovine Hrvatske i istodobno popuÅ¡tanje centralizirane jeziÄne
politike obilježio je povratak na raniju hrvatsku pravopisnu tradiciju.
Boranić je iznova, još 1940. godine, ponovio svoje 4. izdanje pravopisa iz
1928. godine (Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, ÄŒetvrto izdanje, Izdanje
i naklada Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1940.) gdje je
propisao rastavljeno pisanje nijeÄnice - ne ću. Uzgred budi reÄeno, ZAVNOH je za
Drugoga svjetskoga rata na zasjedanju u Topuskom odobrio upravo taj Boranićev
pravopis gdje se nijeÄnica pisala rastavljeno.
Rastavljeni naÄin pisanja nijeÄnice trajao je od Banovine Hrvatske sve do tzv.
Novosadskoga dogovora iz 1954. godine koji je na unitaristiÄki naÄin iznova u
novosadskom pravopisu iz 1960. godine ukinuo hrvatsko rastavljeno pisanje
nijeÄnice. Od 1960. godine mnogi Hrvati navikli su se na sastavljeno pisanje. Je
li steÄena pravopisna navika sastavljenoga pisanja nijeÄnice i nenaglaÅ¡enih
oblika glagola htjeti pripada hrvatskoj pravopisnoj tradiciji? Može li se uopće
jezik slobodno i samostalno razvijati u vrijeme diktature, samovlade i jeziÄnoga
unitarizma?
Jugoslavenski unitarizam
Hrvatski se jezik razvijao u ozraÄju Å¡estosijeÄanske (Å¡estojanuarske)
diktature kada je kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu
(parlament), zabranio rad svih politiÄkih stranaka i sindikata, uveo cenzuru te
proglasio ideologiju "integralnoga jugoslavenstva", a državu preimenovao 3.
listopada 1929. godine u Kraljevina Jugoslavija. Režimska je lozinka te
ideologije: "Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavena." Ako produžimo tu
lozinku, onda dobijemo ovu reÄenicu: "Stvorili smo Jugoslavena, stvorimo
jugoslavenski jezik", tj. u biti svojoj jedan i jedinstveni "srpskohrvatski".
U samovladarskom druÅ¡tvu centralizirana jeziÄna politika prve pa i druge
Jugoslavije usmjerena je bila na pojaÄanje državne vlasti u svim podruÄjima
života, na oslabljenje, a u budućnosti (perspektivi) i na izjednaÄavanje
etnolingvokulturnih razlika, na etnojeziÄnu asimilaciju pod krinkom druÅ¡tveno-
-politiÄke, ideoloÅ¡ke i gospodarske konsolidacije viÅ¡enacionalnih naroda.
Onodobnoj jeziÄnoj politici svojstvena je težnja prema centralizaciji i
monocentrizmu, pružanje povlastica jednoj ("državnoj") etnojeziÄnoj zajednici.
JeziÄna politika, koju u sociolingvistici zovu unitarizam, usmjerena je na
ostvaraj naÄela: "Jedna država - jedna nacija - jedinstveni etnojezik." U
razdoblju Kraljevine hrvatski je jezik bio podređen valu pravopisne unifikacije
od srpskoga jezika koji je dominirao u svim podruÄjima druÅ¡tvenoga života.
Mijenja se naziv hrvatskoga jezika jer je jedna Kraljevina viÅ¡eÄlanoga
bezimenoga "srpsko-hrvatsko-slovenaÄkoga naroda" morala imati i jedan službeni
naziv jezika - "srpsko-hrvatsko-slovenaÄki" (Vidovdanski ustav 1921.), a zatim
"hrvatski ili srpski", "hrvatskosrpski / srpskohrvatski".
JeziÄni se unitarizam pokazuje u pokuÅ¡aju nametanja ćirilice i potiskivanja
latinice, ekavÅ¡tine, unificiranja pravopisa i nazivlja. Na djelu je jeziÄna,
funkcionalno-strukturna najezda (ekspanzija): težnja je širenju vladajućega
srpskoga etnojezika na tuÄ‘u hrvatsku jeziÄnu zajednicu. U to se razdoblje nije
radilo samo o spajanju naziva jezika i uklanjanju razlika hrvatske i srpske
pravopisne norme i nazivlja nego i o jaÄanju tzv. narodnoga jedinstva triju /
dvaju "plemena" koje je preraslo nakon Drugoga svjetskoga rata u drugoj
Jugoslaviji u "bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda".
Zbog "narodnoga jedinstva", a zatim "bratstva i jedinstva", dogovoreno je da
Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bošnjaci, a nekoć i Slovenci, imaju jedan i jedinstven
jezik, Äije će politiÄko ime sadržavati dva spojena naziva izmeÄ‘u kojih je znak
jednakosti - "srpskohrvatski / hrvatskosrpski".
Novi "BCHS/BHS" nadjezik
Ima i sada zagovaratelja posvemaÅ¡njega zajedniÄkoga jezika s drugim nazivima
kako u susjednim južnoslavenskim državama i EU, tako i izravno u Hrvatskoj.
Iznova pokušavaju nametnuti otrcane teme i prežvakuju već odavno zaboravljene
priÄe o odnosu hrvatskoga, srpskoga, boÅ¡njaÄkoga, a sada i crnogorskoga jezika.
Primjerice, srpski lingvist MiloÅ¡ KovaÄević (1953.) i njegovi sumiÅ¡ljenici i
sada tvrde da ne postoji hrvatski (izvorni hrvatski prema subsjedniku samo
Äakavski), boÅ¡njaÄki i crnogorski jezici jer nema nikakvih razlika Å¡to se tiÄe
slovnice, podrijetla pa i komunikacijske porabe u odnosu na srpski kao
"lingvistiÄki" jezik.
Srpski lingvist smata da su Hrvati "prisvojili srpski vukov(ski) jezik".
Navest ćemo samo jedan ulomak iz njegove subesjede: "Vuk je uobiÄajavao reći da
je to književni jezik svih Srba jer njime govore Srbi sva tri zakona (vere): i
'zakona grÄkoga' i 'zakona rimskoga' i 'zakona muhamedanskoga'." Budući da su od
Vukova do danaÅ¡njeg vremena ti 'zakoni' politiÄki u nacije pretvoreni i da su i
u okviru "Srba grÄkoga zakona" posebnom nacijom proglaÅ¡eni Crnogorci, danas bi
se moglo reći da srpskim jezikom i dalje govore svi Vukovi Srbi, ali se svi oni
Srbima ne zovu.
Osim onih koji se i dalje Srbima zovu, njime kao književnim jezikom govore (i
pišu) i Hrvati, i muslimani (koji sebe sada zovu Bošnjacima), i Crnogorci"
(poveznica).
Treba napomenuti da se Hrvatima nisu osjećali samo štokavski katolici nego i
kajkavci ponajprije u Hrvatskom zagorju pa i u drugim podruÄjima kajkavÅ¡tine i
naravno Äakavci u priobalju i na otocima. Narod sam sebe poistovjećuje
(identificira), a ne Vuk Stefanović Karadžić. Ako su "svi i svuda Vukovi Srbi",
onda smo vjerojatno brzo zaboravili Å¡to se dogodilo s Kainom koji je ubio brata
Abela i nosi li tko sada Kainov žig?
Međunarodna
konferencija o jeziÄnoj politici u Sarajevu, 2011.
U odvojenim institucijama EU, na Haškom sudu pa u susjednim državama bivše
Jugoslavije sve Äešće susrećemo izmiÅ¡ljeni naziv BHS/BCHS jezika. O njemu se
provodi meÄ‘unarodna konferencija, uvodi se nastavni predmet, stjeÄe se zvanje i
štoviše sastavljaju umjetne tekstove (v. autorov osvrt Zbrajanje krušaka i
jabuka, Jezik, sv.2., str. 72.-74., Zagreb, 2012.).
Navest ćemo konkretan primjer iz Älanka francuskoga profesora na Odsjeku za
slavistiku SveuÄiliÅ¡ta Paris - Sorbonne Paul-Louisa Thomasa: "Kako ne postoji
opÅ¡teprihvaćeni zajedniÄki, ni popularni, ni nauÄni naziv jezika (niko osim
struÄnjaka ne bi razumeo termine kao 'standardni novoÅ¡tokavski' ili
'srednjejužnoslovenski jezik'), odluÄili smo se za najneutralniju i, kako
smatramo, najmanje loÅ¡u formulaciju, a to je imenovanje svih zvaniÄnih naziva u
abecednom redu: BCMS na francuskom, BCHS na latinici BCHS jezika, na ćirilici
BCHS jezika, Å¡to je sliÄno reÅ¡enju problema za ime jezika na Sarajevskom
univerzitetu (bosanski, hrvatski, srpski), a dodali smo i novi službeni naziv
jezika u Crnoj Gori" (Paul-Louis Thomas, Kako napraviti zajedniÄku gramatiku
BCHS (bosanskog, crnogorskog, hrvatskog, srpskog) jezika? BosanskohercegovaÄki
slavistiÄki kongres: Zbornik radova (Knjiga 1). SlavistiÄki komitet, Sarajevo,
2012., str. 53.).
Samo zamislite, ne odluÄuju Hrvati, BoÅ¡njaci, Crnogorci, Srbi o nazivu svojega
materinskoga jezika, a inozemni profesori im to tumaÄe na svoj naÄin. Svaka im
Äast!
Na mrežnoj stranici Univerziteta u Zenici (BiH) možemo proÄitati: "PedagoÅ¡ki
fakultet. Odsjek: Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost (Izlazno
zvanje) profesor BHS jezika i književnosti. Magistarski studij ... magistar bhs
jezika i književnosti". I joÅ¡ primjer, dvije Å¡kole u BeÄu uvele su program
uÄenja "bosansko-hrvatsko-srpskoga jezika".
U Rusiji u usporedbi s EU-om program uÄenja hrvatskoga jezika u pojedinim
srednjim i visokim Å¡kolama, a takoÄ‘er na teÄajevima za strane jezike odvojen je
od srpskoga. Imamo odvojenu hrvatsku tiskanu slovnicu (gramatiku), udžbenik i
dvojeziÄnik. NjemaÄki jezikoslovac i kroatist Leopold Auburger u Älanku
Periodizacija povijesti hrvatskoga književnog jezika u tri epohe i osam
razdoblja djelovanja serbokroatizma piše o guranju nove/stare konstrukcije
zajedniÄkoga BHS jezika: "Novi se izvan-hrvatski "bhs" unitarizam shvaća kao
sljednik staroga protuhrvatskoga serbokroatizma, koji se stvorio izvan hrvatske
jeziÄne zajednice i protiv ustavne odredbe o službenom jeziku Republike
Hrvatske. "Bhs" unitarizam jest prije svega sastavnica EU-ova plana krojenja
podruÄja tzv. >Zapadnoga Balkana< s Hrvatskom kao podreÄ‘enom pokrajinom u njemu.
Bez dvojbe, hrvatska jeziÄna zajednica žurno mora naći puteve da politiÄki
uÄinkovito pobije taj novi unitarizam" (Filologija, sv. 56., 2011., str. 18.).
Pokušaji razaranja osebujnosti hrvatskoga etnojezika traju od bana Khuena
(khuenovštine), jugointegralista do današnjih "zapadnih balkanointegralista"
koji iznova žele nametnuti surogat u vidu BHS/BCHS jezika. Svaki narod svoj
jezik naziva svojim imenom bez obzira na to kolike razlike muđu njima postoje.
Pravo na vlastiti lingvonim (naziv jezika) se ne može ni jednomu narodu
uskratiti ili Äim uvjetovati.
I na koncu, od petoga izdanja Babić-Finka-Moguševa pravopisa (2000.) i dalje
dopušteno je samo ne ću, a u Anić-Silićevu pravopisu (2001.) dana je prednost
samo sastavljenomu pisanju - neću. U burnoj raspravi Sastavljenoga i
rastavljenoga pisanja nijeÄnice i enklitiÄkih oblika glagola htjeti na sedmoj
sjednici ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika od 15.
prosinca 2005. godine piÅ¡e: "Za zakljuÄak da rastavljeno pisanje nijeÄnice i
enklitiÄnih oblika prezenta glagola htjeti ne valja odbijati glasovalo je sedam
Älanova Vijeća (Brozović RonÄević, KatiÄić, Kolenić, Ladan, Peti, Turk,
ZoriÄić), protiv takva zakljuÄka glasovala su dva Älana (Božanić, Pranjković), a
suzdržana su bila također dva (Ježić, Mamić).
Vijeće je time prihvatilo temeljito raspravljen većinski zakljuÄak kojim
preporuÄa pravopisno rjeÅ¡enje po kojem se u zanijekanom prezentu glagola htjeti
nijeÄnica piÅ¡e rastavljeno od glagolskih oblika" (Vijeće za normu hrvatskoga
standardnoga jezika, Jezik, sv. 2.-4., god. 60., Zagreb, 2013., str. 77.). U
Å kolskom rjeÄniku hrvatskoga jezika IHJJ-a, koji je namijenjen uÄenicima osnovne
i srednje Å¡kole, može se proÄitati: " ... zanijekani nenaglaÅ¡eni oblik glagola
htjeti piÅ¡e se ne ću, ne ćeÅ¡" (Å kolski rjeÄnik hrvatskoga jezika, Institut za
hrvatski jezik i jezikoslovlje - Å kolska knjiga, Zagreb, 2012.,?II.).
Prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a preporuÄeno je pisati sastavljeno: neću,
nećeš, neće, nećemo, nećete, neće, a dopušteno rastavljeno: ne ću, ne ćeš, ne
će, ne ćemo, ne ćete, ne će. Komu da vjeruju školarci, pa i njihovi nastavnici,
i gdje je tu uopće norma ako su pisci normativnih priruÄnika sami sa sobom u
proturjeÄju ? Ispada kao da netko utjeÄe na pojedine pisce u njihovu pisanju
normativnih priruÄnika jer je u Å kolskom rjeÄniku iz 2012. godine jedno
normativno rješenje, a u Hrvatskom pravopisu iz 2013. godine pak drugo.
Tijekom samo jedne godine jedni te isti autori su pisali rastavljeno ne ću, ne
ćeš ..., potom sastavljeno neću, nećeš ... što je valjda dobar primjer
nedosljednosti onih od kojih se oÄekuje dosljednost u stavovima i rjeÅ¡enjima.
Tradicija je vrlo važna u pravopisu, ali ne valja brkati steÄene navike koje
su doÅ¡le u hrvatsko pravopisanje u vrijeme jeziÄnoga unitarizma s pravopisnim
hrvatskim tradicijama.
Piše: Artur Bagdasarov, portal hkv.hr
|