Nažalost i hrvatsko izdanje knjige "Vojna Hrvatska"
(2004.) nije još uvijek znatnije pripomoglo
raščišćavanju jugoslavenskih ideoloških magli, koje su
tijekom 19. i 20. stoljeća iz korpusa hrvatske nacije
izdvajale dijelove pravoslavnih Hrvata, manipulirale
njihovim vjerskim osjećajima te ih sustavno pretvarale u
protuhrvatske sklopove, koji su na kraju kulminirali
rastom velikosrpske ideologije u Hrvatskoj i srbijanskim
vojnim agresijama na hrvatski državni teritorij.
Francuska zapažanja o hrvatskom narodu jasno pokazuju
kako je još u Napoleonovo doba, unatoč razdijeljenosti
hrvatskoga državnog područja, svijest o zajedničkoj
pripadnosti jedinstvenom hrvatskom narodu ključni
element funkcioniranja hrvatskih postrojba i u sklopu
Napoleonove vojske.
Tako su pravoslavni Hrvati, uz svoje
katoličke sunarodnjake, ali i osmanski Hrvati iz
Turske Hrvatske činili jedinstven korpus hrvatske
nacije. Tek će kasniji povijesno-politički događaji
znatan dio pravoslavnih Hrvata podvrgnuti snažnom
posrbljivanju, čiji je jedini cilj bio realizaciji
političkih strategija na štetu hrvatskoga naroda, što
se i danas snažno osjeća u političkom životu suvremen
hrvatske nacije. Zadaća bi zato buduće hrvatske
historiografije bila istražiti te poticaje hrvatskoga
razdržavljivanja te raspodjele i cijepanja povijesnoga
područja. Što se pak same Boppeove knjige tiče valja
istaknuti kako je Francuz na temelju arhivske građe za
svoje doba temeljito ušao pitanje hrvatskih postrojba
koje su sudjelovale u Napoleonovim pohodima.
Utemeljenost Napoleonova divljenja
hrvatskom vojništvu daje upravo začuđujuće objektivan
pristup francuskih vojnih povjerenika i upravitelja t.
zv. Ilirskih pokrajina, koji u svojim izvješćima
ministru obrane i samom Napoleonu slikaju svoja
zapažanja o pozitivnim i negativnim osobinama
hrvatskih postrojba. Boppe u svojoj studiji ističe
kako je Vojnu Hrvatsku činilo šest pukovnija
podčinjenih generalu ili banu sa sjedištem u Karlovcu
- Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, 1. banska i 2.
banska pukovnija. Podsjeća kako je početkom 19.
stoljeća ova organizacija i dalje bila takva kakvom je
stvorena, prilagodivši se potrebama radi kojih je
zamišljena, kao i običajima i temperamentu stanovnika
kraja koji se, kako smatra, uistinu opravdano zvao
Vojna krajina.
Boppe ističe kako su Hrvati izloženi
stalnim razbojničkim upadima s turskoga područja,
živjeli u trajnom stanju pripravnosti neprestance
noseći oružje. Puška, handžar i nekoliko pištolja za
pojasom bili su ne samo dio njihove nošnje već i njih
samih, piše i dodaje kako Hrvati bijahu vojnici po
rođenju pa se i njihovo okupljanje u pukovnije
nametalo po prirodi stvari. Podsjeća kako je godine
1809. Napoleon na desnoj obali Save našao vojnički
organiziran narod. Vojna Hrvatska koja je mirovnim
ugovorom bila prepuštena Francuskoj graničila je, kako
napominje, na sjeveru s civilnom Hrvatskom, koja ju je
razdvajala od Kranjske, na zapadu s Jadranskim morem,
na istoku sa Slavonijom i Turskom Hrvatskom, a na jugu
s Dalmacijom, čineći svojevrstan polumjesec s lukom
usmjerenim prema sjeverozapadu.
U izvješću caru Napoleonu maršal
Marmont je pisao kako je prigodom formiranja šest
tadašnjih pukovnija koje su osnovane duž granica
Austrijske Monarhije oduvijek smatralo najokorjelijim
ratnicima. Hrvatsku, kako ističe, ne treba promatrati
kao zemlju, već kao jedan veliki vojničku tabor.
Njezino je stanovništvo vojska koja sama u sebi nalazi
izvor novaka i svoga opstanka, smatrali su Francuzi
ocjenjujući kako se Hrvati od nomadskih naroda
razlikuju tek po svom ustrojstvu čiji su rezultati
bili bez premca u svjetskoj povijesti. Prigodom opće
inspekcije za novačenje general Bertrand istaknuo je
ocjenu savjetnika Pellenca zadužena da diskretno
provede ispitivanje o organizaciji javnih službi te
osjećajima Hrvata prema Francuskoj. Njihovi su
osjećaji prema Francuskoj slabi, a privrženost
površinska, pisao je posebno istaknuvši kako je im je
najvažnije to da su Hrvati te im je dovoljno da i
dalje znaju da su Hrvati, bez obzira na silu kojoj se
moraju pokoriti.
Taj snažan hrvatski osjećaj preživio
je i sve slojeve osmanske okupacije pa francuski vojni
analitičari ističu kako su se "osmanski Hrvati",
vidjevši da je 1813. najveći dio vojske bio izvan
Ilirije, osmjelili smatrajući trenutak povoljnim za
upad na područja t zv. Ilirskih pokrajina. Premda su
te pokrajine bile sastavni dio Napoleonove Kraljevine
Italije francuski su vojni dužnosnici, kako stoji u
izvješćima koje navodi Boppe, zapažali kako se u
izvješćima talijanskoga pukovnika oko borbi za Rijeku
protiv Engleza može se primijetiti neskrivena kritika
hrvatskoga ponašanja.
Naime dvije vojske, koje su se rame uz rame borile pod
Napoleonovim carskim stijegom, razdvajala je međunacionalna zavist, kako to
ističe Boppe. Upravo će taj stoljetni antagonizam kasnije rabiti različite
imperijalne ideologije kako bi spriječile ujedinjenje južne i sjeverne Hrvatske,
ali i dijelove istočne obale Jadrana izdvojili iz sastava hrvatske države. Što
se pak tiče sudioništva hrvatskih postrojba u sklopu Napoleonove velike armije
najbolje opet svjedoči Bopeova ocjena kako su hrvatske provizorne pukovnije
visoko kotirale među brojnim stranim postrojbama u sastavu Velike armije. O tom,
kako ističe, svjedoče pisma generala na čelu njihovih divizija.
Tako bilježi kako je general Delzins
pisao da je Prva hrvatska provizorna pukovnija učinila
čuda, u bitci kod Ostrovna. Treća pak provizorna
pukovnija ovjenčala se slavom, pisao je general Merle
nakon druge bitke kod Polocka. Možda o hrvatskom
ratništvu ponajbolje svjedoči jedno izvješće u kojem
stoji kako su se Hrvati suprotstavljeni Rusima pod
Napoleonovim stijegom, pokazali dostojnim reputacije
onih hrvatskih vojnika koji su se tako dobro držali
kod Marenga boreći se protiv Napoleona Bonapartea.
Auktor je pak samu knjigu podijelio u tri cjeline. U prvoj je
obradio Vojnu Hrvatsku (Krajiške pukovnije, Marmontovu organizaciju, Ilirsko
izaslanstvo u Parizu 1810., opću inspekciju generala Bertranda te hrvatske
pukovnije u Iliriji 1813. U drugom dijelu obrađene su hrvatske pukovnije ,
njihovo ustrojstvo i ratni put u napoleonovoj Velikoj armiji - 3. hrvatska
provizorna pukovnija, 1. hrvatska provizorna pukovnija, 2. hrvatska provizorna
pukovnija te Hrvatska husarska pukovnija i njihovo raspuštanje. U Dodatku je
cijeli niz dokumenata o hrvatskim postrojbama, dok je urednik knjige Vladimir
Brnardić upotpunio Boppeovu studiju ulogom hrvatskih dalmatinskih postrojba u
francuskoj vojsci te onih s područja Istre.
Boppeova studija sigurno je
cjelovitiji zahvat u jedan isječak hrvatske vojne
povijesti, koji je stjecajem političkih okolnosti
došao u Napoleonov francuski državno-politički sklop.
Napoleonu je nedvojbeno trebalo mnogu ljudi za vojne
pothvate pa u pozadini laskavih riječi uvijek treba
tražiti dodatni motiv za novačenje vojnika, nu
izvješća njegovih povjerenika s terena nedvojbeno
pokazuju divljenje hrvatskom vojnom ustrojstvu i dotad
nenatkriljenim vojničkim pothvatima, koje će napokon
dvjestotinjak godina nakon Francuske revolucije
potvrditi suvremena hrvatska vojska svojim
vojnoredarstvenim pothvatima, kojima je od
velikosrpske okupacije oslobođen hrvatski državni
teritorij, a prostor nekadašnje Turske Hrvatske sa
stotinama tisuća "osmanskih Hrvata" spašen od
masovnoga srpskog pokolja.
Piüe: Mate
Kovačević, Hrvatsko slovo
05.09.2014. |
