Postalo je, na temelju rezultata, očito da je nečiji
plan propao: uništili su hrvatski sustav obrane, a
Hrvati najviše vjeruju vojsci, odnosno hrvatskim
braniteljima; gurali su Katoličku Crkvu u sakristiju
valjda kad god je dizala glas za obranu čovjeka i
općega dobra, a u nju narod ima više povjerenja nego u
stranke i medije zajedno; zaodjenuli su komunističku
ideologiju u meko runo antifašizma, a narod u
antifašističkim sinovima na vlasti od janjadi vidi
samo blejanje; i tobože lijevi i tobože desni širili
su svoje demagogije, obilato podmazujući medijski
sustav da ispadaju narodni junaci, a narodu se toliko
ogadili da čak 70 % ljudi ne bi ni na izbore izišlo
kad bi se oni danas održali! Kako, dakle, objasniti da
valjda ni jedna laž koja je proteklih godina sustavno
usađivana među hrvatske ljude nije zaživjela? Zašto se
dogodio toliki neuspjeh dosadašnjih vladajućih
garnitura i njihovih mecena? Možda zato što su u ovom
stoljeću napravili četiri temeljne pogrješke u svojoj
strategiji.
Prvo, usudili su se konstantno
prijetiti narodu. To se može vidjeti na primjeru
privatizacije. Kad god se trebalo privatizirati
nešto veliko i nacionalno, a za malu cijenu, to se
obrazlagalo katastrofom koja će se dogoditi narodu
ako do privatizacije ne dođe (ne će biti za plaće,
mirovine, dječje doplatke...). Tako se prijetilo kad
su se prodavali u bescjenje hrvatski
telekomunikacijski div, banke, Industrija nafte,
Pliva, brodogradilišta... pa sve do suvremenih
privatizacijskih prijetnji Croatia osiguranja,
autocesta i Imunološkoga zavoda. No narod je upamtio
da su mu sve te privatizacije u moru problema
donijele tek jedan udah, i ponovno je slijedio mučan
proces utapanja. I zato im više ne vjeruje.
Drugo, usudili su se javno napadati
i progoniti brojne ljude. Izvodili su predstave
javnih progona pojedinih javnih osoba, redovito su
podizali afere misleći da će time uspjeti prikriti
stvarne razmjere korupcije. Koliko se nesmiljeno
javno proganjalo mnoge koji su pokušali učiniti
Hrvatsku boljim mjestom za život? Dovoljno je
prisjetiti se svojevrsne torture koju je prolazila
Željka Markić iz udruge "U ime obitelji", udruge
čiji su volonteri na ulicama doslovno kamenovani.
Pogriješili su jer pažnju naroda doduše može
zaokupiti progon ljudi, no narod proganjanja ni
progonitelje zapravo ne voli. I zato im više ne
vjeruje.
Treće, usudili su se
samosažalijevati se i izigravati patnike, i na
domaćem i na stranom terenu. Kako, primjerice,
zaboraviti na prizivanje "ustaške guje" bivšega
predsjednika u Izraelu, kada je pred cijelim
svijetom govorio o patnji hrvatske demokracije pred
tom nepostojećom silom? Kako se već ne početi
smijati na tužaljke svake vlasti da je od prethodne
naslijedila probleme za koje nije ni znala da
postoje, da vraćaju dugove koje nisu skrivili, da su
za sve odgovorni oni prije njih. No ljudi zapravo ne
cijene one koji se stalno žale i ne žele da ih vode
uplakane elite, nesposobne nositi se sa psinama
starijih dječaka iz razreda. I zato im više ne
vjeruju.
Četvrto, usudili su se jeftino
podilaziti narodu. Koliko je samo jeftinih trikova
izvedeno, i to ne samo tijekom predizbornih
kampanja, gdje se oni očekuju. Primjerice, čisti
populizam bilo je nedavno uvođenje otpisa dugova
"blokiranim građanima", koji ni polovica građana s
popisa nije iskoristila. Nadalje, pozivalo se
hrvatsku dijasporu da se vrati u Hrvatsku, i da u
nju ulaže svoja sredstva, a onda se to onemogućavalo
na svakom administrativnom koraku. Narod, kao i
svatko drugi, ne podnosi da ga se nakon milovanja
svaki put izudara. I zato građani elitama više ne
vjeruju.
U čemu je onda tajna tolikoga
povjerenja u vojsku i Crkvu? Osim što je Crkva bila
sve vrijeme čuvarica hrvatskoga identiteta - što
voditelji istraživanja tumače kao jedan od razloga
tako visokoga povjerenja ispitanika u instituciju
Crkve - postoji još nešto po čemu je Crkva
prepoznatljiva: ona okuplja ljude. Sada ne postoji
ni jedna instanca u hrvatskom društvu koja tako
sustavno, iz tjedna u tjedan, okuplja ljude kao što
to čini Crkva, i pritom svim tim ljudima želi dobro,
želi biti uz njih. Narod po svemu sudeći osjeća da
hrvatske vlasti ne dišu s njim, da se vlast u tom
smislu "odnarodila". Hrvatski čovjek vlastima daje
daleko više nego one njemu. Evo, samo s materijalne
strane: hrvatski su građani u porezima među
najopterećenijima na svijetu, i uz toliko davanja
nemoguće je da državi ide tako loše. Hrvatskim
građanima, zauzvrat, od vlasti dolaze nova zaduženja
u inozemstvu, novi otkazi i nove prodaje nacionalnih
dobara.
Istraživanje Pilarova barometra
donijelo je najvažniju predizbornu poruku: tko god
želi doći na vlast, a žele mnogi, mora znati da želi
vladati miroljubivim narodom koji voli svoju obitelj
i prijatelje, svoju domovinu, koji želi raščistiti
sve prijepore iz prošlosti, u kojemu je zanemariv
broj ekstremista, i narodom koji želi da ga vode
istinski demokrati. Narod je to kojemu je dosta
prijetnji, progona, žalopojki i podilaženja
vladajućih elita. I narod je to koji s pravom
strahuje: što ako nema nikoga tko bi ga vodio pod
tim uvjetima?
Branimir
Stanić, glas-koncila.hr
|