Zatim, iz utjecajnog masovnog govora su isključeni svi
koji bi zadanim drekavcima bili konkurencija, ili
postavljali nezgodna pitanja, ili širenjem vidika i tema
dopustili trenutak promišljanja slušačima-biračima.
Potom, svi politički drekavci nas
besramno lažu ne samo obećavajućim iluzijama o
budućnosti, nego i prisilnim uvjeravanjem da smo svi
već i sada sretni, bogati i zadovoljni. Usprkos
činjenicama.
Na taj način se puk metodama masovne
psihologije dovodi u stanje delirija ili izluđenosti.
Svaki se pojedinac u toj golemoj većini građana - koji
su opljačkani, osiromašeni, izvarani, poniženi,
obespravljeni i višestruko izdani - osjeća nemoćno jer
je doveden u privid potpune usamljenosti u svojem jadu
i bijedi, te primisli kako su svi drugi presretni i
prezadovoljni.
Odnosno, gospodari propasti Hrvatske
osmišljeno guraju građane u malodušje, beznađe,
pasivnost i samosažalnost, pa se mnogi
građanin-pojedinac ne usuđuje ni najbližima izreći
svoje stvarno osobno stanje i položaj, a pogotovo je
obeshrabren za bilo kakav javni govor i djelovanje.
Stoga veliki dio i ne izlazi na izbore, a oni koji se
odluče glasovati ne vide izlaza iz začaranog kruga u
koji su dovedeni. Ako i vide izlaz - u njega ne
vjeruju.
Sve naznačeno je posljedica situacije
u kojoj građani nemaju prigodu saznati objektivne
činjenice ni o stvarnosti niti o onima koji se nude
kao politički izbor. Ako se - stjecajem okolnosti ili
upornošću - netko tko je izvan zadanog političkog
kruga uspije sa svojom političkom ponudom probiti do
šire javnosti, provede se kao Ante Parađik prije 20
godina, ili kao utemeljitelji Hrasta prije
nekoliko mjeseci.
Antu Parađika su - u rujnu 1991. g. -
izravno ubile strukture koje upravljaju Hrvatskom, i
nikome u vlasti nije dosad palo na pamet pokrenuti
sudski proces za taj ratni zločin. Hrast su -
u interesu vladajućih - fizičkom silom okupirala "deca
komunizma" lažno se predstavljajući braniteljima
kršćanskih načela i kršćanstva općenito, uz
protivzakonitu suglasnost izvršne vlasti kojoj je na
čelu J. Kosor.
Tako je i pred ove izbore mogućnost
političkog biranja u Hrvatskoj silno osiromašena, što
je sukladno cjelokupnoj stvarnost u koju nas je takva
politika dovela. Odluka birača o razlozima odabira
između ponuđenih stranaka i pojedinaca javno je
svedena na banalnosti kao što su boja očiju, frizura
ili način odijevanja kandidata.
Ta nerazlikovnost političkih sadržaja
i metoda kod građana zaista proizvodi utisak i
uvjerenje da nam je svejedno koju ćemo stranku ili
osobu izabrati, jer su ionako svi isti. I zaista je
tako jer su u zadanom krugu svi isti u onome što je
nacionalno i društveno bitno.
Kad udari svoj na svoga
Tako se i sada u predizbornoj
Hrvatskoj stvara tipično navijačko političko ozračje.
Prema metodi "podijeli pa vladaj" birače se gura
u bojovne navijačke tabore radi još jednog
(pred)izbornog sukoba tzv. naših protiv tzv. njihovih.
Rezultat je unaprijed lažiran. Građani sigurno gube, a
pobjeđuje postojeća struktura vladajućeoporbenih.
Stoga, objektivna predizborna poruka
biračima u Hrvatskoj treba biti: najviše se čuvajte
"naših!" Jer, Hrvatska i u ovoj negativnosti ima
najupečatljivija povijesna i aktualna iskustva. Pritom
se ne trebamo tješiti sličnim iskustvima iz ostatka
svijeta.
Najpoznatiji svjetski slučaj izdaje
unutar "naših" počinio je apostol Juda Iskariotski
koji je izdao Isusa Krista, prokazavši ga poljupcem.
Ali, prije i poslije toga bilo je mnogobrojnih sličnih
primjera. Naročito u političkom životu.
Od svojih je usred rimskog Senata, s
23 uboda nožem, ubijen Gaj Julije Cezar, utemeljitelj
Rimskog Carstva. Ubojice Cezara je predvodio njemu
najbliskiji Marko Junije Brut, pa su posljednje riječi
iznenađenog Cezara bile: "Zar i ti moj sine Brute."
Svjetsku političku paradigmu svih
vrsta udaranja svojih po svojima predstavlja
višestoljetni carski dvor Bizanta. U bitkama za
prijestolje i oko njega, u Bizantu su se redovito
događale brojne izdaje i ubojstva među bliskim
srodnicima, uključujući i najokrutnija pogubljenja u
kojima su djeca ubijala roditelje ili roditelji djecu.
Ova daleka povijesna svjetska
iskustva, barem prema krvnom srodstvu, ne treba
povezivati s aktualnim obračunima u HDZ-u.
No, na stariju svjetsku povijest ne
treba gubiti vrijeme, jer moderna povijest je metodama
i brojem okrutnosti unutar "svojih" premašila sva
povijesna iskustva. Primjerice, u noći dugih noževa
(1934. g.) Hitler je organizirao i zapovjedio krvavu
smrtonosnu čistku približno 400 svojih dotada
najodanijih osoba na čelu s Ernstom Röhmom (koji su
bili najzaslužniji za dolazak Hitlera i nacista na
vlast u Njemačkoj).
Brojnim Hrvatima bliski Staljin se, u
drugoj polovici 1930-ih, najtemeljitije obračunavao s
nekoliko milijuna svojih dojučerašnjih komunističkih
drugova, a najokrutnije je bilo pogubljenje Lava
Trockog, osnivača sovjetske Crvene Armije i bliskog
prijatelja Lenjina i Staljina u doba provođenja
njihovog revolucionarnog nasilja. Trocki se uzalud
pokušao spasiti bijegom u Meksiko, gdje su ga pronašli
i masakrirali Staljinovi agenti.
Slično je bilo i u Španjolskom
građanskom ratu (1936.-1939.), u kojem su se
najokrutniji smrtni obračuni događali unutar
komunističkih frakcija, što je bio jedan od uzroka
njihovog poraza od falangista. Zanimljiva je činjenica
što se u komunističkim Internacionalnim brigadama u
Španjolskoj nalazilo i približno tisuću Hrvata.
U
Staljinovoj školi, sustavnog i najokrutnijeg
obračunavanja sa svojim drugovima, zanat je - od
Rusije do Španjolske - veoma dobro ispekao i Josip
Broz Tito. On je prije Drugog svjetskog rata,
surađujući sa sovjetskim tajnim službama, sudjelovao u
pogubljenju približno 700 najistaknutijih
jugoslavenskih komunista.
Nakon rata Tito
je desetljećima bio čelnik komunističkog zločinačkog
stroja koji je provodio masovna i pojedinačna
pogubljenja te ostale vrste represije nad svim
nepoželjnim osobama. Stoga su istraživači iz zapadne
Europe posve opravdano Tita proglasili desetim
svjetskim mega ubojicom u cijelom 20. stoljeću. U ovom
kontekstu je poučno naglasiti da se među ukupnim
žrtvama Titovih zločina nalazi i nekoliko desetaka
tisuća jugoslavenskih komunista.
Naprijed naši!
Posebna nesreća Republike Hrvatske je
u tome što je većinu (samo)upravljača izravno
naslijedila iz Titove staljinističke škole, koja je
praktički dostigla makijavelistički ideal, da je u
bitki za vlast sve dopušteno. Taj ideal nije se,
nažalost, promijenio ni u Republici Hrvatskoj.
Stoga nije čudno što glavne uloge u
svim značajnijim strankama u RH imaju bivši komunisti,
ili njihovi biološki potomci i politički klonovi.
Stoga je logično što je situacija u svim značajnijim
strankama ista kao u klasičnoj komunističkoj partiji.
Žrtve svega toga smo mi, građani RH
kojima se do sada jedino nudi da mogu birati između
tih komunističkih partija. A one su zbiljski iste:
protudemokratske, protudruštvene i naglašeno
protuhrvatske.
Na tragu
toga je uobičajeno i razumljivi su razlozi lažnog
svjedočenja Mesića u Haagu. Logično je što predsjednik
RH, I. Josipović, stalno živi u crvenom mraku ispod
partizanske kape i što služi srbijanskim interesima.
Logično je što čelnik partije koja je formalni
komunistički slijednik, Z. Milanović, obožava svog
predpredhodnika Tita. Logično je da se s povećavanjem
poslovnih i prometnih afera R. Čačiću povećavaju
medijski ugled i šanse za najviše razine vlasti.
Logično je što
predsjednik Sabora, L. Bebić, tvrdi kako je prišao F.
Tuđmanu jer je Tuđman bio Titov general. Logično je
što kumrovečka učenica i pripadnica Pokreta za
Jugoslaviju, J. Kosor, jedno misli, drugo govori a
treće radi, ali sve zajedno na štetu Hrvatske
Kad je ovakav vrh upravljačke piramide
u Hrvatskoj postaje razvidno koliko je sličnog jada i
bijede i na svim ostalim, nižim upravljačkim razinama.
Isto tako, postaju očigledni uzroci svih bezbrojnih
konkretnih jada i bijeda koje hrvatski građani
proživljavaju u svim oblicima pojedinačnog i
zajedničkog života.
Prema tome, i u predizborno vrijeme se
može zaključiti da je zaista naš (stranka ili
pojedinac) onaj tko djeluje u korist naših,
zajedničkih, vrijednosti i interesa. Prepoznavati ih
možemo samo na temelju dosljednosti dosadašnjeg
djelovanja, a ne prema ispraznim riječima.
Uopće nas ne treba zabrinjavati što je
postalo bjelodano da nijedna od značajnijih stranaka u
RH nije naša, kao ni njihove osobe koje nama lažno
nude kao naše. Jer, skori izbori su prava prigoda za
provođenje legitimnih upravljačkih promjena u
Hrvatskoj.
Autor: Josip
Jurčević
http://www.dnevno.hr
|