Pobjeda nad "neljudima"
Danas u Hrvatskoj postoji visok
stupanj suglasnosti o totalitarnoj naravi fašizma i
ustaškog režima. Nema društveno relevantne političke
snage, a gotovo ni pojedinca, koji bi branio ustaški
režim, osporavao ili opravdavao ustaške zločine.
Možemo reći da je proces deustašizacije efikasno
proveden. Najprije su sredinom 1945. poubijani gotovo
svi pripadnici ustaškog pokreta, od čelništva pa do
ustaške mladeži, kao i većina zarobljenih pripadnika
ustaške vojnice.
Nakon toga su sve do 1990. unutar tzv.
"narodnooslobodilačke epike" ustaše prikazivani kao
neljudi, bez lica, fizionomije i karaktera, utvare bez
ijedne ljudske osobine. Ustaše, kao i Nijemci,
četnici, belogardejci, nisu bili samo pripadnici
neprijateljske vojske nego su bili i "sluge
imperijalista, ratni zločinci, koljači, djecoubojice",
neljudi ogrezli u zločinu, pa je onda istom logikom i
bespoštedna borba do kraja, do njihova istrebljenja,
bila nužna i opravdana, objašnjava Ugo Vlaisavljević.
Odatle dolazi teza koju smo i proteklih dana mogli
čuti, čak i od predsjednika Hrvatskoga sabora, koji je
manirom tipičnoga fanatiziranog sljedbenika
totalitarne ideje i pokreta izjavio kako su svi oni
koji su kao ratni zarobljenici bili ubijeni u poratnim
pokoljima "bili krivi". Ta i slične izjave dolaze iz
misaonog sklopa koji priznaje jedino sud Partije i sud
povijesti, a koji je gotovo pola stoljeća konstruiran
na "narodnooslobodilačkoj epici" te mitskoj borbi
dobra i zla, protiv neljudi, što dokazuje njihovo
nepristajanje uz socijalizam, jer samo neljudi mogu
odbiti sudjelovati u izgradnji "najljudskijeg
sustava".
S druge strane ideološke barikade
govori se o komunističkom totalitarizmu. Tu već moramo
biti oprezni jer svaka usporedba komunizma s fašizmom
i nacionalsocijalizmom u ljevičarskim, marksističkim i
(neo)komunističkim krugovima doživljava se kao uvreda.
Pritom se kao argument poteže tvrdnja da se upravo
komunizam najžešće sukobio s nacizmom i fašizmom.
Prešućuje se činjenica kako je za Kominternu fašizam
prije Drugoga svjetskog rata zapravo bio "najviši
stadij kapitalizma", što je zapravo izjednačavalo
fašizam i građansku demokraciju. Kao što se prešućuje
i Pakt o nenapadanju, koji je u kolovozu 1939.
potpisan između nacističke Njemačke i Sovjetskog
Saveza, zbog kojega se u Hrvatskoj (i Jugoslaviji)
čekalo na komunistički ustanak od 6. travnja do 22.
lipnja 1941. Čekao se poziv Kominterne, a on je došao
tek kada je Njemačka napala SSSR. Do tada su oni u
skladu s potpisanim sporazumom bili saveznici.
Utopijski totalitarizmi vode u teror
Pišući o preporuci Jürgena Habermasa
po kojoj politička ljevica "ne bi smjela prešućivati zajedničke specifičnosti
totalitarnih režima", a politička desnica "ne bi smjela nivelirati razlike"
Tomislav Jonjić zaključuje da se takvom preporukom priznaje kako se rasprava o
totalitarizmima 20. stoljeća ne može zamisliti bez pojmova političke ljevice i
političke desnice, odnosno bez ideološko-političkoga konteksta i njegovih
podjela. Očigledno je, zaključuje Jonjić, da odnos prema totalitarizmu nije
uvjetovan nikakvim znanstvenim nego gotovo isključivo političkim razlozima.
Iznimno bogata literatura o totalitarizmu ukazuje kako totalitarističke ideje i
režime treba promatrati u trajnom razvojnom procesu imajući na umu da i oko
njihove ocjene postoje različita mišljenja i prijepori. Ipak, velika većina
ozbiljnih i relevantnih teoretičara pod pojmom totalitarizma podrazumijeva
komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Nasuprot tvrdnjama hrvatskoga
kvaziintelektualnog establišmenta, pojam komunističkoga totalitarizma ne
obuhvaća samo komunizam u njegovu lenjinističko-staljinističkom izdanju, nego
komunizam kao ideologiju i ostvarenje uopće. Jer komunistički zločini koji su
koštali života više od sto milijuna ljudi nisu nikakvi ispadi ni devijacija
plemenite ideje, nego pravilo.
Komunizam nije "dobra ideja koja je pošla ukrivo, nego je to potpuno kriva i
zla ideja" (R. Pipes). Gdje god je komunistička ideologija došla na vlast,
zavela je teror, masovna ubojstva, nasilje i neslobodu. Svi utopijski
totalitarizmi, komunizam kao i fašizam, uništavali su postojeće strukture
društva s namjerom konstruiranja utopije, a to je nužno vodilo u teror. Danas
više nema opravdanja za tzv. "strategiju zaborava" kojom se "zaboravljalo"
komunističke zločine jer je njihovo spominjanje ili inzistiranje na njima
"relativiziralo" naci-fašističke zločine te rehabilitiralo i jačalo političku
desnicu (T. Jonjić).
Ipak, takve se teze još
provlače u Hrvatskoj kada se pokušava zaustaviti objavljivanje knjiga o
zločinima jugoslavenskih komunističkih partizana, jer to tobože "relativizira
ustaške zločine" i omogućava "političku zloporabu". Često se s političke ljevice
znanstvenicima koji se bave zločinima partizana upućuje prijekor pitanjem "zašto
ne istražuju ustaške zločine". Kao da se zaboravlja da su ustaški zločini već
odavno istraženi, a zločinci kažnjeni. I očito su poubijani, zatvarani i
šikanirani mnogi koji sa zločinom nemaju nikakve veze, a sam je zločin
višestruko predimenzioniran i politički zlorabljen do onoga zloslutnog i
prijetećeg broja o 700.000 žrtava Jasenovca. Totalitarizmu dakle napokon treba
pristupati znanstveno (historiografski, filozofski, politološki), a ne samo
politički.
Komunisti nazivaju svoje ideološke i političke protivnike fašistima
uzurpirajući ekskluzivnu poziciju antifašista i uz to još demokrata. Titovi
agitpropovci tiskali su knjige koje su dokazivale da je Staljin surađivao s
Hitlerom, a sovjetski agitpropovci su opet objavljivali dokumente o takozvanim
"martovskim pregovorima" iz 1943. dokazujući da je Tito surađivao s Nijemcima.
Čak su Kravčenko i Solženjicin u Sovjetskom Savezu proglašeni fašistima nakon
što su razotkrili Gulag, dok se Staljin predstavljao vođom antifašističkoga
pokreta u svijetu. Europski su komunisti antifašizam smatrali gotovo svojim
monopolom. Antifašizmom su se štitili i drugi komunistički diktatori i
aparatčici koji su ostali na javnoj sceni, zahvaljujući činjenici da u državama
nastalim raspadom Jugoslavije (osim u Makedoniji) i u Rusiji nije proveden
nikakav oblik lustracije te što su komunisti za svoje vlasti potpuno uništili
građansko društvo, a time i samu mogućnost efikasne demokratske vlasti.
Zato je danas u Hrvatskoj moguće da se bivši komunistički dužnosnici
licemjerno zalažu za građansko društvo čije su tragove sustavno uništavali pola
stoljeća, da o individualnim vrijednostima govore oni koji su silom provodili
kolektivizaciju te da nekadašnji glavni tamničari bivše totalitarne komunističke
države govore o slobodi, ljudskim pravima i demokratskim vrijednostima. Tek za
(i)lustraciju revnosti i revolucionarnosti jugoslavenskih tamničara spomenimo da
je New York Times u travnju 1986. naveo rezultate istraživanja po kojima su
jugoslavenski zatvori i kazne za političke delikte bili najstroži od svih
zemalja istočne Europe. To je slika stanja svijesti i demokracije u Hrvatskoj.
Zato danas povik "smrt fašizmu" znači isto ono što je značio i 1945. ili 1946,
odnosno smrt fašizmu, ali i političkim protivnicima i neistomišljenicima.
Monopol manjine i dalje traje
Raymond Aron navodi kako je u višestranačkim sustavima potrebno
sačuvati djelotvornost države i poštovanje zakona među uzburkanim strastima i
suparničkim interesima, dok je u jednostranačkom sustavu nužno trajno opravdati
monopol manjine. Sukobi koji su izbili na ruševinama socijalističkoga carstva
zbog neriješenih nacionalnih odnosa te zločini koji su počinjeni u tim sukobima,
kao i nužno gospodarsko i uopće društveno zaostajanje u tranziciji,
kompromitirali su demokratske i nacionalističke pokrete koji su se ponudili kao
alternativa komunističkim partijama. Istovremeno, komunističke strukture u borbi
za opstanak premrežile su te pokrete i inficirale ih konvertitskim radikalizmom,
antidemokratizmom, materijalizmom i komunističkom popudbinom koju su sa sobom
donijele. Stari revolucionar Maksim Gorki u knjizi Moji univerziteti
kaže: "Buni se idealist, a s njim i ništarija, manguparija, ološ i svi - iz
pakosti, stoga što vide da u životu nema mjesta za njih."
Kako bi ovladali masom i uspostaviti monopol vlasti, neokomunistički etatisti
nastupajući u ime "društveno-političke zajednice", nacionalne države, ali ne u
ime pripadnika nacije nego u ime bezličnih građana, poreznih obveznika i imaoca
OIB-a nužno trebaju (ideološki) legitimitet, a njega traže i nalaze u
antifašizmu. I to ne u demokratskom antifašizmu pod čijom bi zastavom mogli
okupiti većinu građana RH, nego u boljševičkom jugoslavenskom komunističkom
partizanskom antifašizmu koji isključuje većinu i osigurava monopol
malobrojnima.
Demokratski antifašizam
Predsjednik RH Ivo Josipović u govoru
u izraelskom parlamentu u veljači 2012. naglasio je da su svi predsjednici
moderne Hrvatske bili antifašisti te "da je i sam sin Titova partizana". Jedini
predsjednik Hrvatske koji je bio stvarni antifašist, partizan i general
Jugoslavenske armije bio je Franjo Tuđman. Antifašizam Stipe Mesića grubi je
politički pragmatizam koji se kreće u rasponu između pjevanja ustaških pjesama i
izjava o dvjema hrvatskim pobjedama, jednoj 1941. i drugoj 1945, preko poruka
mržnje Srbima u Hrvatskoj kako sa sobom "mogu ponijeti onoliko zemlje koliko su
je opancima donijeli", pa do iskaza boljševičke mržnje prema "ustašoidima"
neljudima koji su zaslužili "hude jame". Mesićev antifašizam sveden je na ulogu
počasnoga predsjednika ratnih veterana rata u kojem nije sudjelovao, političkog
komesara koji dezorijentiranim državnim dužnosnicima i javnim osobama izdaje
uvjerenja o političkoj podobnosti, čime im se dopušta pristup medijima i rad u
javnom prostoru koji je uzurpirala (neo)komunistička "antifašistička ljevica".
Mesićev antifašizam folklornoga je tipa i društveno je relevantan koliko i
natjecanje u plesanju kozaračkog kola u Kumrovcu. Josipovićev pak antifašizam
"nasljednoga tipa" mogao bi biti problematičan ukoliko nastoji osigurati monopol
na vlast u Hrvatskoj sinovima Titovih partizana, što je opasan pokušaj
isključenja svih drugih čiji očevi nisu bili Titovi partizani. Demokratski
antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom
komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u
partizanskoj porodici, i(li) članstvom u Komunističkoj partiji.
Komunistička je izmišljotina kako je antifašizam istovremeno i demokratizam,
kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Zato su Slobodan Milošević i
Ratko Mladić pozivajući se na antifašizam uspijevali dugo vremena prikrivati
pravu priroda zla koje su činili. Jugoslavenski komunisti gradili su "državni
socijalizam" u čijem temelju su bili jedan vođa i jedna partija koja je vladala
kombinacijom partijsko-policijskog terora i ideologizirane privole stanovništva.
Koliko god danas euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona ne mogu
prikriti činjenicu da je riječ o jednakoj ili srodnoj psihičkoj shemi
funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova
oprečna sadržajna određenja (Gvozden Flego).
Utoliko još snažno
odzvanja rečenica Hanne Arendt: "Nitko nema moralno pravo nazivati se
antifašistom, tko nije istodobno i antikomunist." Ne postaje se danas
antifašist strijeljanjem "fašista" ili preoravanjem njihovih grobova, nošenjem
troroge kape i majice s likom J. B. Tita, Vladimira Perića Valtera ili Che
Guevare. Demokratski antifašizam potvrđuje se demokratičnošću, spremnošću
prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva mimo one kojoj sami
pripadamo.
U demokratskim društvima ne postoje samo "naši" interesi čiji su onda
protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Suprotstavljeni interesi prihvaćeni su
kao jednakopravni. Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji
oblik totalitarizma te negiranje i opravdanje bilo kakva i bilo čijega zločina.
Dokle god boljševički antifašizam poput zida bude dijelio hrvatsko društvo, ono
ne može biti jedinstveno - građansko društvo, niti se može izgraditi stabilna
prosperitetna demokratska država u kojoj će živjeti slobodni pojedinci -
slobodni raspravljati o svim temama, pa i o antifašizmu.
Piše: Ivo Lučić
VIJENAC broj 477
14.05.2012.
|