![](images/milan_ivkosic.JPG)
|
NASTAVAK JE OBRANE IZ DOMOVINSKOG RATA
Mogu premjer Milanović, ministri
Grčić, Hajdaš Dončić i drugi postići svjetske rekorde
u skokovima udalj i uvis sa svojim argumentima za
prodaju autocesta, ali narod uvjeriti neće. Vidi se to
po izjavama građana za novine, po uličnim anketama za
radio i televiziju, vidi se to po emotivnosti s kojom
se daju potpisi za referendum protiv monetizacije. Još
se samo nasiljem autoceste mogu dati u koncesiju.
Svakakva
lukavstva padala su na pamet vladinim dužnosnicima u
opravdavanjima svoga nauma - te neće biti novca za
mirovine, te se neće moći graditi Pelješki most, te će
morati poskupjeti gorivo, te teret duga prenosimo na
buduće naraštaje.... ali uzalud.
|
Najdalje je pak otišao premijer šokantnom tvrdnjom da,
zbog dugova "autoceste ionako nisu naše", što bi zapravo
za patriotsku svijest puka moglo značiti da ništa nije
naše, ni zemlja, ni vode, ni šume, ni Hrvatska. U tome
je bitna razlika između naroda i vlasti. Vlast našim
nije smatrala ni banke, ni Plivu, ni Inu, ni
telekomunikacije, ni druga nacionalna bogatstva koja smo
rasprodali strancima.
U životu
svake zajednice, i lokalne i nacionalne, putovi,
ceste, autoceste temelj su opstanka, ljudi putuju kao
što krv putuje našim tijelom. Zemaljsku kuglu ništa
nije tako odredilo, povezalo, učinilo jedinstvenim
tijelom mnoštva prepoznatljivih ljudskih zajednica kao
putovi. Isto se može reći za nacije i države. Ceste na
Zemlji preslikani su putevi svemirskih tijela, pa
njima i planet i ljudske zajednice na njemu, nacije i
države, duguju svoj svemirski, božanski identitet.
Tko prodaje svoje ceste, prodaje, dakle, svoju
zemlju, svoju državu, svoj nacionalni identitet. Stoga
je zapravo bitka protiv prodaje autocesta bitka za
državu, obrana od agresije, svojevrsni nastavak
Domovinskog rata. Kad bi Vlada uspjela u monetizadji,
Hrvati bi se pola stoljeća svojom zemljom vozili s
osjećajem da se voze po stranom vlasništvu, s
osjećajem da se voze okupiranim teritorijem, sa
strepnjom da stranac može cijene i uvjete vožnje
određivati kako hoće i da hrvatski građanin na to nema
nikakva utjecaja.
Neću se ovdje baviti izračunavanjem
isplativosti monetizacije ili neisplativosti njezina
izostanka, jer za to nisam kompetentan. Ali imam pravo
povjerovati strućnjacima koji su, za razlika od
Vladinih "stručnjaka" za plašenje javnosti, izračunali
da dugoročno zadržavanje cesta u hrvatskom Vlasništvu
donosi goleme novčane dobitke.
"Baviti" ću se više dojmom da se uz
bok onog davnog referenduma za neovisnost Hrvatske,
zanosa s kojim se svekoliko pućanstvo, na ovaj ili
onaj način, bilo uključilo u obranu zemlje, radosti
zbog oslobađajući presude generalima Gotovini i
Markaču i oduševljenja svjetskim rezultatima hrvatskih
sportaša smješta skupljanje potpisa za referendum
protiv prodaje autocesta.
Često se u tekstovima znam sjetiti
bolesnog, servilnog, ropskog obožavanja Europe otprije
deset, petnaest godina, kad se u novinskim naslovima
znalo isticatl kako smo bez Europske unije nitko i
ništa. Prodajom autocesta Hrvatska bi na to pristala,
jer bi bez njih bila stvarno nitko i ništa. Svi smo mi
škrti, pa nam vjerojatno nije nakon vožnje
Zagreb-Split lako dati oko 200 kuna cestarine, ali
uvijek sam taj novac davao s osjećajem da ga dajem za
svoju autocestu, za blagodat koju su mi omogućili
moji, hrvatski graditelji, i moja zemlja, te da sam s
tim novcem sudionik jednog nacionalnog ponosa, jedne
nacionalne svetinje.
Prije nešto
više od godine dana, u srpnju 2013., napisao sam na
ovom mjestu tekst s naslovom "Samo bezbošci mogu
prodati našu svetinju, autocestu Zagreb-Split". Tada
sam podsjetio kako je 1971. u godini sazrijevanja
težnje i pokreta za hrvatsku neovisnost, ta buduća
cesta bila simbol buduće države, koja će u krvi biti
stvorena dva desetljeća posije. I doista samo ova
bezbožna vlast s Milanovićem i Josipovićem na čelu
može se odreći toga simbola i te svetinje. Na to
bogohuljenje Hrvati su uzvratili masovnim davanjem
potpisa za referendum.
Autor: Milan Ivkošić, Večernji list
|