U medijima se uporno zanemaruju činjenice da je Hrvatska
zaslužna za to što srpske snage 1992. nisu okupirale još
veći dio Bosne i Hercegovine, te da su 1995. hrvatske
snage oslobodile više od 5000 km2 Bosne i Hercegovine,
pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i
spriječile novi srpski genocid nad muslimanima. Na
žalost, kao i prošle godine, moram primijetiti da se
događaji iz Domovinskoga rata u medijima i dalje
uglavnom prikazuju površno i tendenciozno, s ciljem
pokušaja raspoređivanja krivnje za početak rata na sve
njegove sudionike. Zbog toga ću ponoviti da krvavi rat
na području bivše Jugoslavije nije uzrokovan
konglomeratom loših politika, nego kontinuitetom
velikosrpske politike.
Tvrdnja da je 1991. bio građanski rat nije točna, a
i danas je nameće službena srbijanska politika.
Povijesni izvori i kronologija događaj apokazuju da je
za ratove na prostoru bivše Jugoslavije odgovorno
tadašnje srpsko vodstvo i politika da "svi Srbi moraju
živjeti u jednoj državi". Takva je politika uzrokovala
stradanje i tragediju stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini, a sve ostalo su posljedice te politike. Na
Hrvatsku je 1991. izvršena agresija Srbije i Crne Gore,
odnosno JNA i srpsko-crnogorskih snaga. To su činjenice
koje ne mogu promijeniti ni međunarodni kazneni sudovi,
ni izjave pojedinih političara.
Premda živimo u vremenu u kojem sudska presuda ili
jedna rečenica političara ima veći odjek u javnosti nego
sadržaj više stotina dokumenata koji su do sada
objavljeni, ostaje nam vjerovati da istina uvijek nađe
put i da trud nikad nije uzaludan. Naravno da pritom
mislim na nepravednu prvostupanjsku presudu u Haagu
hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i
da strijepim od moguće haaške presude šestorici Hrvata
iz BiH. I pritom naglašavam da ovo ne govorim zato što
presuda još nije pravomoćna, pa se eto može dovoditi u
sumnju, nego zato što sam uvjeren da su činjenice
utemeljene na izvorima vjerodostojnije od zaključaka
bilo kojega sudskoga vijeća.
O pravnim aspektima rada i presuda Haaškoga suda
neka raspravljaju pravnici, no kakva god bila pravomoćna
presuda, gledajući kroz prizmu povjesničara - na temelju
dokumenata koji su cjelovito prikazani i analizirani -
ne stoji tvrdnja dasugenerali A. Gotovina i M. Markač
odgovorni za prekomjerno, odnosno neselektivno, pa čak i
nezakonito (ma što god to značilo) granatiranje Knina i
"etničko čišćenje", odnosno protjerivanje srpskoga
stanovništva iz Hrvatske. Posebice s obzirom na
činjenicu da ni Tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo
pouzdano dokazati da je od granatiranja u Kninu,
Gračacu, Benkovcu i Obrovcu poginuo barem jedan civil,
te s obzirom na činjenicu da je od 1205 ispaljenih
granata na vojne ciljeve u navedenim gradovima i
okolici, najviše 13 granata palo na mjesta koja se mogu
podvesti pod ugrozu civilnog cilja, a i taj broj je
upitan kada se podvrgne detaljnjoj analizi i u obzir
uzmu objektivne okolnosti!
Spomenuti podatci govore u prilog zaključku da Srbi
s okupiranih područja RH tijekom "Oluje" nisu otišli
zbog granatiranja, kako se tvrdi u presudi, nego zbog
drugih razloga. Povijesni izvori pokazuju da uzrok
njihova egzodusa prije svega treba tražiti u odluci
vodstva "RSK" da ni pod kakvim uvjetima ne će živjeti u
Hrvatskoj.
Nema pomirbe na temelju nepravednih presuda i
neprimjerenih optužnica
Dakako, sudske presude, bez obzira na to kakve bile
i kakva je njihova trenutačna politička težina, ne bi
smjele značajnije utjecati na pisanje povijesti, pa
tako ni na historiografiju o Domovinskome ratu. No,
čak i kad se uzme u obzir da sudske presude utvrđuju
samo pravne aspekte složenih povijesnih događaja, te
da su one ograničene na utvrđivanje kaznene
odgovornosti i ne objašnjavaju povijesni kontekst
nekoga događaja ili procesa, ne može se reći da je
Haaško tužiteljstvo dokazalo postojanje "udruženoga
zločinačkog pothvata" i izravnu odgovornos thrvatskih
generala Ante Gotovine i Mladena Markača za stradanje
civila i odlazak hrvatskih građana srpske narodnosti
tijekom "Oluje". Prema istim kriterijima, gotovo da ne
bi bilo "završne" oslobodilačke vojne operacije u
ratovima novoga doba koja se ne bi mogla
okvalificirati kao "zločinački pothvat", niti bi bilo
vojnog zapovjednika ili političara kojemu se ne bi
mogla pripisati odgovornost za ratni zločin.
Stoga je teško oteti se dojmu da je spomenuta
presuda prije svega politički čin, kojim je
oslobađanje Hrvatske proglašeno zločinom. Jednako kao
što je politički čin najnoviji pokušaj Srbije da
optužnicama protiv vukovarskih branitelja zločinom
proglasi i obranu Hrvatske. Ne govorim napamet, nego
na temelju dokumenata. Dokumenti o "slučaju Purda"
najbolje pokazuju neutemeljenost optužbi iz Srbije,
ali i bezobraznost i bezobzirnost srbijanskih tijela,
zbog kojih je nedužan čovjek dva mjeseca bio zatočen i
odvojen od obitelji. Upravo zbog toga bešćutni su i
pozivi na poštivanje takve, duboko iritirajuće,
"procedure", kao i poruka "da se nitko nevin ne treba
bojati". Tko je to spreman radi navodne pravde,
odnosno "pravičnosti", dokazivati nedužnost u srpskom
ili bilo kojem drugom zatvoru dva mjeseca ili koliko
već treba dok se "procedura" završi?
Reakcija većeg dijela hrvatske javnosti na presudu
Haaškoga suda hrvatskim generalima Anti Gotovini i
Mladenu Markaču i na spomenute optužnice koje su
vukovarskim braniteljima upućene iz Beograda, ne
pokazuje nespremnost Hrvatske na suočavanje s
prošlošću, nego ogorčenost zbog nepravde. Prihvatiti
izrečenu presudu i raspravu oko takvih optužnica ne
znači suočiti se s prošlošću, nego pomiriti se s
nepravdom. Presudom nevinim ljudima pravda ne će biti
zadovoljena, niti će žrtve dobiti primjerenu
zadovoljštinu. Jednako tako, a povijest je to već
pokazala, ni pomirenje sukobljenih strana ne može biti
ostvareno na temelju nepravednih presuda i
neprimjerenih optužnica.
Haaški sud radi po Owenovim naputcima
Spomenuta pitanja od iznimnog su nacionalnog
značaja, tako da odgovor na njih ne bi smio ovisiti o
stranačkom opredjeljenju. Za mnoge to više nisu samo
pravna ili politička, nego prije svega pitanja morala
i savjesti, ali i samopoštovanja; ništa od toga nemaju
ljudi koji su ravnodušni, kako prema zločinima, tako i
prema nepravednoj osudi onih koji su među
najzaslužnijima za obranu i oslobađanje njihove
domovine!
Podsjetit ću da je lord David Owen 27. siječnja
1996. u New Yorku održao predavanje za diplomatski kor
u UN-u, kojem je nazočilo više od 50 veleposlanika i
nekoliko podtajnika UN-a. Spomenuto predavanje
potvrđuje da su rješenja za završetak rata u BiH
nametnule "velike sile", te pokazuje smjernice
europske i američke politike prema prostoru bivše
Jugoslavije i objašnjava suvremenu svakodnevicu,
opterećenu događajima i odlukama koje se čine iznimno
nepravedne.
Između ostaloga, rekao je da je sud u Haagu važan,
da treba suditi nekim glavnim akterima, prije svega
Karadžiću i Mladiću, ali da treba imati razumijevanja
za Miloševićeve teškoće da ih isporuči odmah, posebno
Mladića, te da treba suditi i nekim Hrvatima i
Muslimanima jer bez toga nema pomirenja, no da treba
povući crtu i okaniti se "lova na vještice" jer je
amnestija važnija i od suda. Dakako, to što su njegove
riječi sukladne s događajima u Haagu koji su nas
duboko uznemirili puka je slučajnost, a svaka pomisao
o mogućem utjecaju politike na taj sud, samo je plod
uzavrele mašte uspaljenih nacionalista. Nemojte mi
zamjeriti na ironiji...
Jednako tako, Lord Owen rekao je "Hvatsko-srpski
odnosi ključan su dio mira na Balkanu (implicitno
muslimansko pitanje je drugorazredno)".
Hrvatsko-srpsku suradnju i nastojanja za pomirenjem
treba poticati, međutim, graditi budućnost i govoriti
o iskrenom pomirenju nije moguće ako ocijena pojedinih
povijesnih događaja nije utemeljena na činjenicama
ili, da budem aktualan, ako pravda nije zadovoljena.
Nitko dobronamjeran ne može biti protiv
dobrosusjedskih odnosa, ni protiv odavanja počasti
svim nevinim žrtvama rata, pa tako i sugrađanima
srpske nacionalnosti. No, pritom treba upozoriti na
okolnosti koje su dovele do zločina. Ne zbog njegova
opravdanja, jer se zločin ne može opravdati, nego zbog
cjelovitosti prikaza povijesnog procesa.
Kad neki javno govore da svi zločini u Drugome
svjetskom ratu i neposrednom poraću nisu isti, kad se
o tome pišu knjige, dvolično je to isto ne primijetiti
u slučaju Ovčare i Paulin Dvora. Jer, Ovčara ima
duboku simboliku, ne samo kao stratište na kojem je
počinjen zločin koji se po razmjerima ne može
izjednačiti ni s jednim mjestom stradanja građana
srpske nacionalnosti u Domovinskom ratu, nego i kao
mjesto sjećanja na više desetaka masovnih i više
stotina pojedinačnih grobnica na širem vukovarskom
području, u koje su srpske postrojbe zakopale svoje
žrtve. Uz sve poštovanje prema svakoj nevinoj žrtvi,
treba reći da je zločin na Ovčari dio velikosrpskoga
plana, a zločin u Paulin Dvoru je incident. Oni koji
to negiraju, a istodobno govore "da svaki zločin nije
isti", nemaju jednake kriterije i ne mogu biti
objektivni. Takvo "dvostruko mjerilo", koje se upravo
ovih dana hrvatskoj javnosti nameće u raspravama o
kažnjavanju zločina iz Drugoga svjetskog rata i
Domovinskoga rata, najveća je prepreka objektivnom
vrjednovanju nedavne prošlosti, ali i iskrenoj
uspostavi dobrosusjedskih, hrvatsko-srpskih odnosa.
Zbog svega rečenoga, ovo izlaganje završit ću istim
riječima kao i prošle godine: Upravo zbog negativno
intoniranih članaka, zapisa i izjava o Domovinskome
ratu kojima svjedočimo, s osobitim zadovoljstvom, kao
i na prethodnim promocijama, ponovit ću da je
Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske
povijesti, kad se uzme u obzir da se Hrvatska obranila
od nemilosrdne agresije, da je uspjela izboriti
međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove
svoga teritorija. To ne smijemo prestati ponavljati
sve dok se u dijelu medija ne prestane zanemarivati
proces, ne prestanu zamjenjivati uzroke i posljedice;
zapravo, sve dok se ne prestane dezinformirati
javnost.
Dr. sc. Ante Nazor
www.hrvatski-fokus.hr
|