|
Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja,
nedvojbeno domoljubnog nazora, nedavno je izjavio u
smislu kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo
nova rana. Izrečeno ležerno, s uvjerljivošću i
autoritetom znalca. Tom ocjenom od strane simpatičnog
nam uglednika, NDH je zapravo dobro prošla obzirom na
demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo
današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja
putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije
mišljenje.
Je li NDH
bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna
pretpostavka, privid? |
Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio,
vjerojatno retorički, u smislu: Dana 10-tog travnja
1941. svi smo bili za NDH, a 11-tog travnja više ne..
Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH
postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana
i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time
kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom
otpada.
Iako se dalji život te države nije
mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva
jer joj to nisu dozvolili, ona je i dalje živjela u
svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti.
Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?)
i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa
su radili, ratovali i ginuli za nju jer su željeli da
njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi.
Prisjetimo se da je početkom 90-tih bivši predsjednik
Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava
samostalne države 1941. godine značila pobjedu
hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da
borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju,
izmišljotinu i uobrazilju, nego za svoju teško
dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu. Ni
potomci tih palih boraca, pobijenih i bačenih u brojne
Hude jame, neće biti sretni ocjenom da su im očevi i
djedovi pali za fikciju.
Vjerojatno nije bila fikcija za onu
"veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje
NDH izazvalo euforično oduševljenje". (D. Bilandžić) i
za koju se "plebiscitarno izjasnila" (kard. A.
Stepinac), ni za one o kojima britanski konzul Thomas
Rapp kaže Ivanu Meštroviću "rvatska država je tu i
narod je za nju", što je potvrdio i SAD konzul, ni za
one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu
pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje
domove, spašavajući glavu od već im poznatog
partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se
dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz
konformizma, a velik dio je znakovito zašutio.
Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne.
Ostala je samo nova rana. Točno, teška
rana, komunističko-četnički genocid, etnocid,
kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u
Europi nakon završetka II. svjetskog rata. Hrvatski
živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog
tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna
protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i
danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek
iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu,
posebno onome koji se usuđuje izreći ime NDH bez
obavezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do
genocidnosti kako se više nikada ne bi potpuno
uspravio te kako mu ne bi slučajno palo na pamet
tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja.
Ne potsjeća li to na haške izvanpravne i unaprijed
napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću?
A na BiH Hrvate glavni udar tek slijedi.
Nije svaka neostvarena ideja fikcija.
Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano
u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali.
I Francuska je Revolucija vojno poražena, ali su ideje
slobode i jednakosti preživjele pa je i francuski
književnik Henry Troyat inspiriran je temom "Slava
pobijeđenih" ( La gloire des vaincus). Tako je i ideja
o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu
nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju,
što se plebiscitarno pokazalo 1991. godine.
Na kraju, kakovog ima smisla danas
ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina
blaćena i cipelarena. To nije udaranje boksača na podu
nego nekog već bezbroj puta izudaranog i ubijanog. Zar
nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o
tom razdoblju putem znanstvenih saznanja?
Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi
straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti
im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se
počele ispravljati polustoljetne krivotvorine
komunističke nazovi-historiografije? No za to je
prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih
se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, s
razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značiti
će novu hrvatsku pobjedu, kako reče uvijek dosljedni
Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna,
istina nije fikcija.
Nikola Debelić
HRVATSKO SLOVO, petak 10. lipnja 2011.
Rubrika JEKA
nikola.debelic.t-com.hr |