Rado slušani uglednik hrvatskog kulturnog obzorja, nedvojbeno domoljubnog nazora, nedavno je izjavio u smislu kako je NDH bila fikcija iza koje je ostala samo nova rana. Izrečeno ležerno, s uvjerljivošću i autoritetom znalca. Tom ocjenom od strane simpatičnog nam uglednika, NDH je zapravo dobro prošla obzirom na demonizaciju kojom je zadnjih 66 godina, uključivo današnjicu, uredno čašćena. U nemogućnosti repliciranja putem TV, pokušati ću ovim putem ponuditi drugačije mišljenje.

Je li NDH bila fikcija, dakle izmišljotina, nevjerojatna pretpostavka, privid?

Pred nekoliko godina isti je uglednik ustvrdio, vjerojatno retorički, u smislu: Dana 10-tog travnja 1941. svi smo bili za NDH, a 11-tog travnja više ne.. Dakle on priznaje da je dana 10. travnja 1941. NDH postojala u stvarnosti i to kao željena, dugo isčekivana i plebiscitarno prihvaćena stvarnost. Samim time kvalifikacija fikcija, izmišljotina itd. uglavnom otpada.

Iako se dalji život te države nije mogao ostvarivati u smislu željenih ideala i ciljeva jer joj to nisu dozvolili, ona je i dalje živjela u svojoj ponosnoj, iako ratnoj i tegobnoj stvarnosti. Mnogi koji su imali zamjerke (a zar ih danas nemamo?) i dalje su je smatrali svojom, željenom i voljenom pa su radili, ratovali i ginuli za nju jer su željeli da njihova djeca žive u svojoj hrvatskoj državi. Prisjetimo se da je početkom 90-tih bivši predsjednik Stjepan Mesić uvjerljivo objašnjavao kako je uspostava samostalne države 1941. godine značila pobjedu hrvatskog naroda. Bez patetike može se ustvrditi da borci za Hrvatsku nisu dali živote za fikciju, izmišljotinu i uobrazilju, nego za svoju teško dočekanu i netom obnovljenu stare slave djedovinu. Ni potomci tih palih boraca, pobijenih i bačenih u brojne Hude jame, neće biti sretni ocjenom da su im očevi i djedovi pali za fikciju.

Vjerojatno nije bila fikcija za onu "veliku većinu hrvatskog naroda u kojem je proglašenje NDH izazvalo euforično oduševljenje". (D. Bilandžić) i za koju se "plebiscitarno izjasnila" (kard. A. Stepinac), ni za one o kojima britanski konzul Thomas Rapp kaže Ivanu Meštroviću "rvatska država je tu i narod je za nju", što je potvrdio i SAD konzul, ni za one koji su se za nju borili četiri godine i, ako nisu pali, mnogi su zajedno s masom naroda napustili svoje domove, spašavajući glavu od već im poznatog partizansko-četničkog čovjekoljublja. Ostali su se dijelom priklonili komunistima, aktivno ili iz konformizma, a velik dio je znakovito zašutio. Izgubili su državu, ali vjeru u nju ne.

Ostala je samo nova rana. Točno, teška rana, komunističko-četnički genocid, etnocid, kulturocid, najveći masakr civila i zarobljenika u Europi nakon završetka II. svjetskog rata. Hrvatski živalj je desetkovan i izbrisan s velikog dijela svog tisućljetnog prostora. Slijedila je bjesomučna protuhrvatska propaganda koja dobrim dijelom traje i danas. Cilj te hajke je demonizirati NDH, uvijek iznova, u vijeke vijekova. Ujedno svakom Hrvatu, posebno onome koji se usuđuje izreći ime NDH bez obavezne pogrde, usaditi njegov dio krivnje sve do genocidnosti kako se više nikada ne bi potpuno uspravio te kako mu ne bi slučajno palo na pamet tražiti povijesno-znanstvenu evaluaciju tih zbivanja. Ne potsjeća li to na haške izvanpravne i unaprijed napisane presude Gotovini, Markaču, Blaškiću, Kordiću? A na BiH Hrvate glavni udar tek slijedi.

Nije svaka neostvarena ideja fikcija. Bezbroj plemenitih ideja i ideala je ugušeno, poslano u Sibir ili bačeno u jame, ali time oni nisu nestali. I Francuska je Revolucija vojno poražena, ali su ideje slobode i jednakosti preživjele pa je i francuski književnik Henry Troyat inspiriran je temom "Slava pobijeđenih" ( La gloire des vaincus). Tako je i ideja o pravu na suverenu i nezavisnu hrvatsku državu nadživjela i vojnički poraz i komunističku represiju, što se plebiscitarno pokazalo 1991. godine.

Na kraju, kakovog ima smisla danas ponovno nalaziti mane NDH nakon što je 66 godina blaćena i cipelarena. To nije udaranje boksača na podu nego nekog već bezbroj puta izudaranog i ubijanog. Zar nije ispravnije uložiti trud da se dođe do istine o tom razdoblju putem znanstvenih saznanja? Znanstvenike, publiciste i druge autore osloboditi straha od gubitka radnog mjesta i od progona, pružiti im punu materijalnu i moralnu potporu kako bi se počele ispravljati polustoljetne krivotvorine komunističke nazovi-historiografije? No za to je prvenstveno potrebna dobra volja vladajućih, od kojih se mnogi panički plaše pogledati istini u oči, s razlogom. Svaki mali korak u otkrivanju istine značiti će novu hrvatsku pobjedu, kako reče uvijek dosljedni Mesić. Jer istina je dostupna, dokazljiva i stvarna, istina nije fikcija.

Nikola Debelić

HRVATSKO SLOVO, petak 10. lipnja 2011.

Rubrika JEKA

nikola.debelic.t-com.hr