Zanimljivo je da navedene "neprikosnovene autoritete"
povijesne znanosti u Hrvata ne smeta da Titovu
Jugoslaviju, nakon što se sama priznala na II.
zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943. g. u Jajcu (bez
potrebnog kvoruma delegata iz Srbije, Boke Kotorske i
Makedonije) nije tokom sljedećih godinu i pol dana
priznao niti "veliki" Sovjetski Savez, a kamoli ikoja
druga neutralna zemlja ovoga globusa. Demokratska
Federativna Jugoslavija, kasnije nazvana Socijalistička
Federativna Jugoslavija, nije uspjela u nekoliko
mirnodopskih godina nakon završetka Drugog svjetskog
rata postati članicom tolikih međunarodnih kulturnih,
športskih, prometnih i inih organizacija, kolikih je
bila članica NDH u vrtlogu rata.
Zanimljivo je da se gotovo 20 godina
nakon ustrojstva Republike Hrvatske, dakle mnogo
godina nakon propasti Titove Jugoslavije, još uvijek
uporno rabi floskula da je NDH naci-fašistička država,
iako svaki objektivni povijesni znalac zna da su u
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bile zabranjene sve
političke stranke, pa tako i fašistička, koja nije
nikada niti osnovana, i nacistička, koju je osnovao
Slavko Govedić u svibnju 1941. i u nju uspio učlaniti
ne više od sto članova, ali ju je morao već u jesen
iste godine likvidirati, unatoč nastojanju visokog
dužnosnika SS-a W. Beissnera da se ona proširi i
učvrsti. Ustaški pokret, iako je imao nekih manje
bitnih dodirnih točaka s fašizmom i nacizmom, bio je
isključivo hrvatski nacionalistički pokret koji je
imao sve elemente diktatorskog režima. Pokušao je
fingirati u vrijeme svoga opstanka (a NDH je postojala
49 mjeseci isključivo u vrtlogu Drugog svjetskog
rata!) i neke elemente demokratske državne tvorevine,
npr. Hrvatski državni sabor i Ustav (koji su trebala
supstituirati Načela Ustaškog pokreta).
Sagrak je u knjizi koju je uredio, a
jednim dijelom je i autor mnogih tekstova i komentara,
uspio dokazati brojne zablude staro-novih povjesnika,
od kojih mnogi uspješno i neometano napreduju, pa su i
šefovi katedri na Filozofskom fakultetu i akademici
HAZU, o tome da npr. imamo "ustaški" novac kunu - iako
je ne samo numizmatičarima nego i iole obrazovanijim
intelektualcima jasno da u Hrvatskoj već u prvoj
polovini 13. st. imamo novac koji narod zove kuna
(na svakoj kovanici je kuna i nacrtana!), odnosno
banovac, ovisno o tome koji ga je ban dao kovati.
Što se pak tiče hrvatskog povijesnog grba, komunisti =
antifašisti krste ga kao ustaški zato jer počinje
prvim bijelim poljem, što Sagrak vrlo vjerodostojno
demantira faksimilom najstarijeg poznatog kamenog
reljefa grba iz Senjske katedrale koji potječe iz
1491. godine, a počinje bijelim poljem. Osim stotina
drugih primjera tokom posljednjih šest stoljeća naše
povijesti, već više od 150 godina resi takav grb i
krov zagrebačke Crkve sv. Marka ispred Hrvatskog
sabora.
Komunističko-antifašističkoj sljedbi nimalo ne
odgovaraju činjenice vezane uz najmarkantnije
osobnosti kulturnog života u vrijeme NDH. Tako npr.
nije baš s oduševljenjem prihvaćen niz sada već
nepobitnih činjenica, od kojih ćemo izdvojiti samo
neke. Sagrak je već pred sedam godina ustvrdio da je
oda posvećena Poglavniku, dr. Anti Paveliću, jedno od
najboljih Nazorovih poetskih ostvarenja. Sagrak je tu
nepotpisanu odu pronašao u jednom ljetnom nedjeljnom
izdanju Hrvatskog naroda iz 1944. g. Tezu da
se radi o Nazorovoj pjesmi prvi je Sagraku potvrdio
bivši predsjednik Hrvatskog sabora prof. dr. Nedjeljko
Mihanović, zatim su to učinili i kasniji predsjednik
Hrvatskog sabora prof. dr. Vlatko Pavletić, akademik
Dubravko Jelčić., prof. dr. Slobodan Prosperov Novak,
jedan od najboljih hrvatskih kritičara, nedavno
preminuli, Branimir Donat, što predstavlja vrh
poznavatelja hrvatske literature, posebno u svezi s
književnim djelom Vladimira Nazora. Međutim, Sagrak
otkrivši ovu dugo čuvanu tajnu, punim pravom
zaključuje kako se time dovodi u pitanje i
vjerodostojnost ZAVNOH-a, jer njegov tvorac i
predsjednik, a kasnije predsjednik prvog hrvatskog
Sabora u Titovoj Jugoslaviji, Vladimir Nazor, teško da
je u isto, odnosno gotovo u isto vrijeme, mogao biti
iskreno lojalan i oduševljen i Antom Pavelićem i J. B.
Titom.
Sagrak uspješno razbija i neke mitove
u svezi s proganjanjem i zapostavljanjem Srba i u
manjoj mjeri Židova tokom trajanja NDH. Tako naglašava
da za visoku razinu hrvatskog teatra, posebice drame,
Hrvati mnogo duguju Srbima - jer su vodeći dramski
glumci u vrijeme NDH bili po podrijetlu Srbi (Bela
Krleža, Mila Dimitrijević, Dejan Dubajić, Aco Binički,
Stevo Vujatović i dr.). Najslavniji Nikola Šubić
Zrinski u istoimenoj operi bio je Pajo Grba. Dirigent
opere, M. Sachs, bio je židovskog podrijetla. Srba i
Židova bilo je i među istaknutim liječnicima,
arhitektima itd. (uz napomenu da su Židovi mogli
obnašati važne kulturne dužnosti samo ako su od
Poglavnika dobili status počasnog arijevca, što nije
bilo tako rijetko).
Antun Augustinčić, neprijeporno jedan
od vodećih hrvatskih kipara, postao je čuven u Europi
sa svojom skulpturom dr. Ante Pavelića, koja je bila
ocijenjena na međunarodnim izložbama u Mletcima,
Bratislavi, Beču i Berlinu kao jedno od najboljih
ostvarenja hrvatskih likovnih umjetnika. Nedugo nakon
toga Augustinčić je otišao u partizane i izradio kip
J. B. Tita, koji neometano prkosi vremenu (i
Rezoluciji br. 1481 Europskog parlamenta). Titov
spomenik postao je čak kultno mjesto, koje ne okuplja
više samo hrvatske komuniste (koji sami sebe zovu
antifašistima), već mu se dolaze klanjati i rezidue iz
mnogih europskih zemalja. U isto vrijeme, daleko bolje
umjetničko ostvarenje hrvatskog kipara, bista
Poglavnika, od koje je ostao samo jedan sadreni
primjerak, čami u mraku Hrvatskog povijesnog muzeja, a
kopiju nema niti Gliptoteka u Zagrebu, dok je odljev u
bronci netragom nestao. Da li bi to trebalo značiti da
je J. B. Tito manji zločinac od dr. Ante Pavelića?
U Sagrakovoj knjizi razbijen je još
jedan dugo vremena "njegovan" mit. Radi se o nobelovcu
Ivi Andriću, posrbljenom hrvatskom književniku. Sa
svojim hrvatskim kolegom, dr. Milom Budakom, ima
nekoliko zajedničkih sastavnica. Obojica spadaju među
vrhunske književnike, čija je specijalnost ruralna
tematika (jednom bosanska, drugom lička). Obojica su
bili poslanici u Hitlerovom Trećem Reichu. Međutim,
Ivo Andrić je direktno pridonio pristupanju Kraljevine
Jugoslavije osovini Berlin - Rim, parafiravši u Beču
25. ožujka 1941. Trojni pakt, kao zamjenik ministra
vanjskih poslova. Budak nije bio "umočen" u tako
nezgodnu situaciju, u vrijeme kada je NDH pristupila
Trojnom paktu, jer je bio u to vrijeme udaljen od
događanja u svjetskoj politici, tj. bio je ministar
nastave i bogoštovlja. Ratne godine proveo je, ni od
kog ometan, Ivo Andrić u Beogradu, kratko vrijeme
nakon "oslobođenja" biran je za prvog predsjednika
Jugoslavenskog društva književnika, a Jugoslavenska
vlada nominirala ga je 1960. za Nobelovu nagradu koju
je i primio godinu dana poslije. Osim Nobelovom
nagradom "proslavio se" i izjavom da se albansko
pitanje u Jugoslaviji može najefikasnije riješiti
njihovim iseljenjem ili likvidacijom.
* * *
Vrlo rado rabljena stara njemačka
poslovica kaže šećer dolazi na kraju (Zucker
kommt zum Letzt), pa ćemo tako završiti i sa zadnjim,
ali za sve nas Hrvate, dugo godina vrlo ponižavajućim
mitom o (navodnom!) Poglavnikovom ustaškom novogovoru.
Starije generacije dobro se sjećaju
kolika poniženja su Hrvati pretrpjeli zbog tzv.
Poglavnikovog ustaškog novogovora. Nu, ta
poniženja nisu trajala samo za vrijeme krvave
komunističke (Titove diktature) od 1945. do 1990. -
ona traju i danas. Naime, kada i u našoj današnjoj
(navodno) slobodnoj domovini Republici Hrvatskoj netko
kaže da sluša krugovalnu postaju Zagreb, ili
da ga je upravo nazvala supruga na brzoglas,
ali da on nije mogao prihvatiti razgovor jer se
nalazio u samovozu, koji je morao na cesti
dati prednost munjovozu, a on akoprem
je trebao od žene čuti obaviestnicu da li je
iz Osieka stigla brzojavka o tome
kakav je uspjeh doživio novi hrvatski slikopis
Lisinski. I najdobronamjerniji hrvatski rodoljubi
smatrali bi da je taj čovjek "skrenuo".
Međutim, sve
ove koso otisnute riječi, danas velikoj
većini Hrvata nerazumljive, bile su u javnoj uporabi
Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i (naročito)
Dalmacije sve do konca Prvog svjetskog rata i ponovno
tokom 49-mjesečnog trajanja Nezavisne Države Hrvatske.
Da su riječi: brzoglas, krugoval, samovoz,
slikopis, obaviestnica, svjetlopis bile zaista
izvorne sastavnice hrvatskog književnog jezika, već
zadnjih godina 19. i početka 20. st., lako je dokazati
iz mnoštva onodobne stručne, pa i pučke literature.
O tom "Poglavnikovom novogovoru" vrlo stručno
raspravljao je u svojim radovima vatikanski kanonik i
profesor na Rimskom sveučilištu Antun Dragutin Parčić,
koji je najprije u domovini, u nakladi Spiridona
Artalea, u Zadru 1878., izdao prvo pa potom i drugo
izdanje Hrvatske slovnice. Uz brojne druge znanstvene
i stručne radove proslavio se s tri izdanja jednog od
najuspješnijih rječnika u povijesti hrvatske
leksikografije (Rječnik hrvatsko-talijanski,
treće izdanje, Zadar, 1901., tisak i naklada Narodnog
lista, s oko 70.000 natuknica), zatim slijedi ne manje
značajan Vocabolario Italiano-Slavo-Croato,
izdan u Senju 1908., tisak i naklada Hreljanović. O
mnogim riječima "ustaškog" novogovora vrlo su
kvalificirano raspravljali već pred više od sto godina
Bogoslav Šulek, otac hrvatskog znanstvenog nazivlja i
izvrstan poznavatelj hrvatske pravne povijesti i
povijesti hrvatskih ustava, zatim Igor Gostl , koji je
1981. imenovan zamjenikom glavnog urednika
Enciklopedije Jugoslavije, a 1986. i 1987.
ravnateljem Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Kako je pitanje hrvatskog jezika bilo oduvijek vrlo
"sklisko" područje, o hrvatskom književnom jeziku niti
se smjelo, a niti se još uvijek smije govoriti
sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti).
Posprdno poistovjećivanje izvornih hrvatskih izraza za
mnoge riječi koje su se rabile dugi niz godina s
navodnim Poglavnikovim ustaškim novogovorom, bilo je
svjesno korišteno da se Hrvatima nabije kompleks
krivnje za nešto što je u većini europskih jezika
(njemačkom, francuskom, danskom, nizozemskom itd.)
potpuno normalno. U tima, a i mnogim drugim jezicima,
unatoč velikim naporima globalista (zapravo slobodnih
zidara!) neće se pronaći riječi koje se silom žele
nametnuti u hrvatski književni jezik, kao npr.:
automobil, telefon, tramvaj, fotografija, radio,
mikroskop - i da ne nabrajamo dalje, jer bi popis tih
riječi ispunio jednu manju knjižicu. Zbog toga,
trebalo bi osvijestiti sve pripadnike hrvatskog naroda
da se koriste hrvatskim izrazima, na što uostalom
upućuje i hrvatski Ustav, u kojem se kaže da je u
Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik.
Branko
Dilberović
Knjigu možete naručiti:
telefonom 00497611374341
|
