Potresna je bila iskrenost i vjera u izrečenom g.
Karlovića, koji je uz sve proživljene strahote došao do
spoznaje o Bogu i svog obraćenja. Iskreno je govorio o
svom strahu i moljakanju za život. Pitao se je, je li to
bila izdaja onih koji su mučeni i pobijeni, a on je
ostao na život. U tim dilemama mu je pomogla molitva i
vjera u Boga. S dvadeset godina se je priključio 1.
brigadi ZNG-e i krajem rujna 1991. odlazi u obranu
Vukovara, nakon pada Vukovara preživljava strijeljanje
na Ovčari, masakr na Veleprometu i zatvor u Srijemskoj
Mitrovici sa svim oblicima mučenja.
Poruka nama slušateljima je bila da ne smijemo
izgubiti vjeru i nadu i da naš spokoj nađemo u oprostu.
Nakon tribina i raznih predavanja
moramo razmisliti o svemu što je bilo rečeno. Vjeru i
nadu ne možemo sasvim izgubiti i to ako vjerujemo u
Božju pomoć i ako za nju iskreno molimo. Ali to nije
dovoljno. Netko bi obespravljeni, poniženi i lažima
izloženi narod morao probuditi i aktivirati.
Pojedinačna pisanja, kod režimskih i sluganskih
medija, kod bezbroj braniteljskih i drugih udruga, kod
nerazumnih ili malo vrijednih političara, ne mogu
mnogo postići. Samo da ne bude prekasno.
Pitanje
oprosta je veoma teško. Čak moji prijatelji i ja imamo
različita mišljenja. Pitam se kome je moje
razmišljanje o oprostu uopće važno. Ipak ga želim
iznijeti jer sam uvjerena da mnogi razmišljaju na
sličan način.
O pomirbi i oprostu nam godinama pričaju politički moćnici sumnjivog morala, a
i crkveni velikodostojnici. Osobno mogu oprostiti onome tko je direktno meni
nanio zlo, ali opraštati agresoru i ratnim zločincima, koji se i ne kaju i možda
bi i danas isto počinili, ne mogu. Mogu samo moliti Boga da im oprosti ukoliko
mu se oni uopće obrate s istinskim kajanjem.
Uz obnavljanje i rehabilitaciju
četništva u Srbiji, izjavu "istoričara" Pejina da je
Vukovar srpski, stalnog ponavljanja da su Hrvati
ustaše i da su neki hrvatski pisci i znanstvenici
Srbi, uz političko nametanje pomirbe jer da smo svi
jednako za sve krivi, želim ponovno prenijeti članak
iz broja 42. "Jadranske pošte" od 12. septembra 1925.
godine.
SRPSKI
SEPARATISTI
Cicvarićev "Dnevnik" donio je nedavno slijedeći recept na adresu vlade:
"Ova država danas stoji na Srbima. I to će možda tako uvijek ostati. Stoga je
za našu današnju državu najznačajnije kako da se srpski elemenat što više
pojača, kako da se državi što više da srpski karakter. To je problem kome se svi
moramo posvetiti i najviše posvetiti. Da bismo ga što bolje i što brže riješili,
mi treba da se učimo kod Francuza, kod Talijana, kod Poljaka, kod Čeha, kod
Rumunja, pa i kod Turaka. Mi moramo postaviti sebi kao glavni zadatak da ovu
državu napravimo Srbijom, da je što više napravimo Srbijom. I mi stoga moramo na
sve mogućne načine pomagati snuženje srpskog elementa u našoj državi. Najveću
pažnju, u tome pogledu mi moramo pokloniti Makedoniji, koja je za nas, u
nacionalnom pogledu, od najvećeg značaja. Treba Srbe što više naseljavati po
Makedoniji, naročito u pograničnim krajevima. Ne treba žaliti sredstva koja su
potrebna da se izvrši kolonizacija Makedonije. Stanovništvo koje je nesigurno za
našu državu treba potiskivati, naročito potiskivati od granice. Ne bi bilo
zgorega nesigurno makedonsko stanovništvo naseljavati po Hrvatskoj, kako bi ova
što više izgubila svoj današnji katolički karakter. Zemlju u Hrvatskoj nipošto
ne davati Hrvatima nego samo pravoslavnim t.j. Srbima i onima koji se smatraju,
kao Bugari (a koji će u Hrvatskoj biti pravi Srbi).
Što se tiče Bosne i Hrvatske, tamo treba energično potiskivati i katolike i
muslimane, tamo treba Srbima dati najpunijeg maha gdje god se može, zemlju treba
oduzimati od katolika i muslimana i davati je Srbima. Bosna i Hercegovina moraju
biti čisto srpske.
Posrbljivanje Dalmacije nije lak posao ali na tome se mora raditi.
Srba ima dosta u svijetu. Sve ih treba pozvati da dogju u Otadžbinu i svima
treba dati mogućnost da u Otadžbini lijepo žive. To nije nemogućno, samo ako se
država predano stavi u službu srpske stvari.
Posrbljivajmo našu zemlju, posrbljivajmo je što brže što energičnije!
Ima nas i amo i tamo svakakovih, na sreću, iz dana u dan sve to manje.."
Zar se sve
to ne događa i danas uz svesrdnu pomoć hrvatskih
političara i potporu nekih članica EU? Srbima više
nije potreban rat da bi došli do svojih vječnih
težnji. Povući će se tužba protiv njih u Den Haagu, u
većini su abolirani, kao manjina imaju veća ljudska
prava od većinskog naroda, nude im se stanovi uz poziv
dođite, čekaju vas radna mjesta, mirovine itd. Zemlja
se škrto daje hrvatskim poljoprivrednicima i
stočarima, valjda je rezervirana za njih i druge. Vodi
li se takva hrvatska politika baš samo zbog diktata EU
ili pak zbog stare ljubavi prema kraljevini i SFRJ? Uz
Srbe trebati ćemo kršćanski opraštati i našim vrlim
političarima, jer nisu znali što rade, ako nas bude.
Piše: Mira Ivanišević
|
