Međutim, kada bismo ipak kao društvo bili potpuno
spremni i uspjeli doseći takvu civilizacijsku razinu da
smognemo snage priznati vlastite grijehe iz prošlosti,
onda zasigurno ne bismo tek danas trebalo snimati rečeni
serijal. I ne samo to, nego ukoliko bi takav i
eventualno bio snimljen, sasvim sigurno ne bi mogao
dobiti žig nepreporučljivosti. U tom smislu želim
vjerovati kako je svima sasvim razvidno da sve postojeće
ima svoje lice i naličje, pa dakako, po toj naravi i
događaji iz prošlosti.
Zločini OZNE u Zadru - more najveća jama
E, da bismo ih bolje razumjeli i stoga mogli
objektivno prosuditi njihovu cjelovitost, neophodno je
upustiti se u ujednačeno rasvjetljavanje obiju strana,
dakle lica i naličja. Do devedesetih godina 20.
stoljeća, a dijelom to prevladava i danas, hrvatsko
društvo nametnuto je gledalo, vidjelo, zapravo, htjeli
mi to priznati ili ne, živjelo pod dominantnim
odbljeskom lica. Međutim, kada se netko usudi skrenuti
pozornost na nerasvijetljeno naličje, eto dostatnoga
razloga za provalom nikada zaspale 'revolucionarne
budnosti', koja promptno poseže za starom oprobanom,
beskrupuloznom, ali mora se priznati za sada još
uvijek i zavidno uspješnom metodom etiketiranja, pa
čak i zabrana.
No bez obzira na sve takve zaprjeke, valja se
postojano držati onih osnovnih ljudskih i
profesionalnih načela, pa sukladno tome zapitati u
ovome slučaju tko to ima pravo u ime istine, pravde i
objektivnosti šutjeti o argumentiranim spoznajama, ma
kakve god one bile.
Koji i kakav to um može i smije zaobilaziti
činjenice, obezvrjeđivati goleme žrtve i strahote koje
su nastale kao rezultat poratnih događaja na
Bleiburgu, Križnim putovima, zatim Golome otoku, Sv.
Grguru, Ugljanu i sličnim 'preodgojnim' mjestima
uspostavljenim i produciranim po doktrinarnim načelima
komunističke ideje koja je u svojoj iluziji
podrazumijevala realizaciju triju ključnih značajki:
ideala koji se zasnivao na potrebi postizanja
društvene jednakosti, programa koji je podrazumijevao
ukidanje privatnoga vlasništva i na koncu političkoga
poretka temeljenoga na diktaturi proletarijata.
Na koji su se to način mogli realizirali tako krupni
ideološki ciljevi nego revolucionarnim, dakle nasilnim
putem? Kako zanemariti povijesnu činjenicu o
postojanju za tu svrhu komunističkoga revolucionarnog
terora i nastalih zločinstava, napose izražajno u
neposrednome poslijeratnom razdoblju? Kojim to
drukčijim imenom ili eufemizmom, primjerice, nazvati
likvidaciju 73 osobe u Zadru i to po kratkome postupku
(bez suđenja) izvršenu od strane Ozne koncem 1944.,
ili pak brojna naknadno provedena fiktivna suđenja na
Okružnome narodnom sudu u Zadru 1945. - 1947./'48.,
zatim do sada službeno pronađenih u Zadarskoj županiji
26 krških jama u kojima se nalaze ljudski ostatci
vojno poraženih, ali i ideološko nepoćudnih pojedinaca
iz toga razdoblja.
Naravno, svemu ovome treba pridodati i more, kao
najveću jamu u kojoj su utapani mnogi tzv. narodni
neprijatelji i reakcionari. Svi ovi navodi lako su
provjerljivi i može se utvrditi njihova
vjerodostojnost u preostalome dostupnom arhivskom
gradivu. Ali pritom treba posebice podvući kako se ne
bi zaboravilo, da je zavidan broj dokumentacijskoga
gradiva pred početak devedesetih godina 'nestao'.
I u tome smislu valjalo bi se stalno pitati i ne
zanemarivati takvu činjenicu, zašto je bilo upravo
tako, tko je i po čijemu naputku imao potrebu to
činiti, odnosno od koga se i što to trebalo skriti ako
je, po načelu prethodno spomenutoga odbljeska lica,
sve bilo zapravo sjajno? Možda neki i u tomu nalaze
razlog zašto ne bismo trebalo remetiti dosadašnji
'ustaljeni red', odnosno skloni su poticati tvrdnje
kako bi bilo nužno i nadalje bespogovorno prihvaćati
strahom i terorom od prije nametnute revolucionarne
istine.
Međutim, rasvjetljavanje naličja, onako kako ja to
osobno doživljavam, samo je progovaranje i iznošenje
nespornih činjenica o počinjenim komunističkim
zločinstvima i to, što je važno naglasiti, bez bilo
kakvih predrasuda.
Kakve veze imaju euroizbori s emitiranjem serije
Također, vrijedi jednom zauvijek zapamtiti da su
zločini svih triju totalitarnih ideologija, odnosno
totalitarnih režima 20. stoljeća počinjeni upravo u
njihovo ime i pod njihovim zastavama, i baš se zbog
toga niti jedan od njih ne smije i ne može
relativizirati. Oni se stoga međusobno ne negiraju već
jednostavno nadopunjuju, žrtve tih zločinstava ne
poništavaju se već zbrajaju.
Nadalje, valjalo bi ovdje također ponešto razjasniti
u svezi s izrečenom tvrdnjom u serijalu da ustanka iz
lipnja 1941. zasigurno ne bi bilo da nije bilo vojne
agresije nacionalsocijalističke Njemačke na
komunistički SSSR. Naime, poznata je povijesna
činjenica da su do tada, naravno počevši od 1939., u
najnemoralnijem prijateljskom savezu bili upravo
Staljin i Hitler, zbog čega su, što ne treba
odbacivati, zbog teških posljedica u tom razdoblju
primjerice izvrsno funkcionirali i međusobno
surađivali Gestapo i NKVD.
I upravo je napad Hitlera na Staljina bio okidač, da
je pod komunističkim vodstvom pokrenut oružani ustanak
u Hrvatskoj protiv fašističkih snaga. Stoga se taj
događaj ustanka, odnosno njegova primarna inicijativa,
ne može promatrati izvan konteksta prizme ideološke
solidarnosti, na poseban način aktivirane tek
trenutkom jednostranoga prekida opisanoga
prijateljskog saveza između Njemačke i SSSR-a.
Nadalje, postavlja se pitanje kakva je u svemu
prethodno navedenom bila uloga Josipa Broza, kojemu je
inače jedan od nadimaka bio i Tito. U tom pogledu
valja skrenuti pozornost na neke bitne činjenice.
Jedna od tih je svakako i ona da je Josip Broz u
ratnome razdoblju imao apsolutnu i neprikosnovenu
vojnu i političku moć.
Taj se kontinuitet moći, napose u političkome
smislu, nastavio i u mirnodopskim okolnostima i to
izražajnije u trenutcima uspostave i učvršćenja
komunističke vlasti, odnosno u tom pogledu
totalitarnoga režima u novoj Jugoslaviji. Slijedom
toga, Broz zbog svoje tako zadobivene uloge ni pod
koju cijenu ne može biti izuzet od odgovornosti za
počinjenje svih onih ranije spominjanih grozomornih
zločinstava što su ih počinili njegovi politički
sljedbenici.
Valja pritom imati na umu da su neka od takvih
zlodjela bila motivirana pukom osvetom za događaje
nastale u ratnome razdoblju, ali jednako tako mora se
priznati kako su mnoga bila inspirirana i nastala zbog
potrebe imperativnoga nametanja ideoloških okvira koji
su zahtijevali sveobuhvatnu promjenu društvenih odnosa
prema komunističkim doktrinarnim načelima. Stoga se
uloga i golema odgovornost Josipa Broza i njegove
komunističke partije ne može promatrati ili pak
pokušavati izdvajati izvan toga konteksta.
I na koncu ovoga svojega kratkog osvrta na neke od
izrečenih misli u spomenutome serijalu 'Zločini
komunizma u Hrvatskoj', želio bih kazati još nešto
glede aktualnih najava o tome kako će četvrta emisija
serijala biti prikazana u lipnju 2014., i to nakon
euroizbora. U prvome redu, doista ne razumijem kakve
to veze imaju euroizbori s prezentacijom konkretnih
povijesnih činjenica. Nadalje, jednako tako najavljuje
se kako će emitiranje ove epizode popratiti okrugli
stol i panel-diskusija.
U tom kontekstu valjalo bi u najavi čuti pravi
smisao svega toga, naime, o čemu se tu eventualno može
i treba raspravljati, o činjenicama ili dojmovima? Ako
se to doista odnosi na činjenice, onda držim kako
svaka rasprava može biti prihvatljiva samo uz uvjet da
se relevantno i vjerodostojno mogu opovrgavati
navedene činjenice (Bleiburg, likvidacije po kratkome
postupku, fiktivni sudski procesi i dr.), ali ako je
pak riječ o dojmovima koji se u pravilu zasnivaju na
predrasudama, onda se to isključivo zadržava u domeni
politike, da ne kažem politikantstva, što bi značilo
da se bilo kakva diskusija može voditi samo u tim
okvirima. Ne može se silom na činjenice.
doc. dr. sc.
Zlatko Begonja
Hrvatski tjednik
17.04.2014. |
