Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

NE  ODRIČEM  SE  TUĐMANOVE   POLITIKE     (12.03.2011.)

Briljantni govor generala Slobodana Praljka u haaškoj sudnici na razini Sokratova ili onoga Vlade Gotovca, lekcija hrvatskim vlastodršcima na Pantovčaku i Banskim dvorima kako se brani istina, povijest, pravda i Domovina

Praljak: Ne odričem se Tuđmanove politike jer je ona stvorila RH i omogućila opstanak BiH!

Na početku svoga završnoga govora general Slobodan Praljak u sudnici Haaškoga suda pobrojao je sve oblike pomoći koje je Hrvatska pružila Bosni i Hercegovini: obuka policajaca iz BiH u Hrvatskqj, a koje šalje SDA još 1991. godine; obuka pilota Armije BiH u Republici Hrvatskoj; obuka i opremanje čitavih postrojba Armije BiH u Hrvatskoj; zbrinjavanje stotina tisuća muslimanskih izbjeglica u RH; organiziranje eksteritorijalnoga školstva za muslimanske izbjeglice u RH i to na, tada još nepostojećem bosanskom jeziku; vremenski neprekinuto naoružavanje Armije BiH; Streljivo, nafta i lijekovi, hrana i ostala potrebna logistika Armiji BiH za vođenje rata;

liječenje više od 10 000 ranjenih boraca Armije BiH u hrvatskim bolnicama; omogućavanje dolaska više tisuća mudžahedina u Armiju BiH; regularni logistički centri Armije BiH u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru, tijekom cijelog rata. ltd., itd. I sve to besplamo.

Zatim je Praljak nastavio:


Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-Muslimane), i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili.
A što je s referendumom Hrvata za BiH koji je preduvjet za postojanje te države, priznanje BiH od RH, imenovanje veleposlanika RH u BiH, potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BiH, a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici Hrvat ske zajednice Herceg-Bosne i RH.

IMPERIJALNA BAHATOST CARLE DEL PONTE

To je bila politika Dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a. To su za tužiteljstvo ovoga suda elementi udruženoga zločinackoga pothvata. Takva optužnica služi se logikom koja je uvrjedljiva i za kognitivni sustav patogenoga virusa.
Kakvo mišljenje i koji stavovi prethode ovakvoj optužnici?
Simon Leach, bivši kvartovski policajac u Velikoj Britaniji, član tužiteljskoga tima koji je istraživao zločine Hrvata u Lašvanskoj dolini, na jednome sastanku u tužiteljstvu 1996. godine izvadio je papir na kojem su pisala imena: Franjo Tuđman, Gojko Šusak i Vice Vukojević. Tumačio je i objašnjavao da su to ciljevi do kojih će dovesti njegova istraga.


Citiram iz knjige Williama Montgomeryja Kad ovacije utihnu. (Struggling with democratic transition; After the cheering stops, 2010.), stranica 114. Specijalni ambasador SAD-a za ratne zločine Pierre Prosper pozvao je trojicu američkih veleposlanika iz regiona (iz Srbije, Hrvatske i Bosne) da dođu u Haag kako bi se sastali s predstavnicima Međunarodnoga suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Dvije uspomene naročito su upečatljive. Prva se odnosi na to da smo izravno od Carle Del Ponte čuli da se službeni pristup njezina ureda temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu. Takvo gledište, tada mi se učinilo, i još mi se čini, pogrešnim po mnogim osnovama."

Je li gospodin Montgomery vjerodostojan svjedok? Kakva je reakcija ostale trojice? Stavovi Carle Del Ponte nisu "pogrešni po mnogim osnovama", to je imperijalna bahatost, degradacija prava na komunističke čistke i nacističke pogrome.
U svojoj knjizi La Caccia - lo E I Criminali di Guerra, u 10. poglavlju Zagabria, dal 1999. al 2001., na stranici 254. piše: "Jedan od tužitelja Suda, Kanađanin, dobro poznat u krugu po svojoj duhovitosti i dosjetkama, služio se aforizmom kojim je dobro isticao razliku između Srba i Hrvata koji su pokušavali ometati rad Suda: "Srbi su kopilad...", govorio je, "dok su Hrvati podmukla kopilad." Taj tužitelj suda, Kanađanin, služi se govorom mržnje. Del Ponte upotrebljava trajni glagol (upotrebljavati). To znači da to nije bila dosjetka, jednom upotrijebljena već uobičajeni način šovinističkog i rasističkog karakteriziranja Hrvata - 'podmukla kopilad'.
Carla Del Ponte prenosi riječi jednoga od tužitelja suda bez ikakvih ograda, a to znači da se ona s takvim mišljenjem u cijelosti slaže. I to trajno u skladu sa značenjem glagola (upotrebljavati).
Potpuno mi je nejasan izostanak bilo kakve reakcije na takav profašistički način govora o jednome narodu. Mene zanima je li u ozračju takvoga mišljenja napisana optužnica protiv mene.

KAKAV SAM JA TO GOERING?

Da sam kojim slučajem ja, Slobodan Praljak, napisao ili izrekao takvu kvalifikaciju bilo kada, u bilo kojoj formi prema bilo kojemu narodu ili skupini u vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije, dobio bih samo zbog toga pet godina zatvora. Želim doznati vrijedi li na sudu u Haagu izreka Quid licet lovi, non licet bovi? Želim doznati podržavaju li taj stav, izrečen u spomenutoj knjizi, međunarodne organizacije koje su osnovale sud i koje se brinu o njegovoj pravičnosti? Tužiteijstvo me uspoređuje s nacistima, a moje djelovanje s holokaustom.


Pa da opišem ulogu Goeringa s kojim bi, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan. Taj je Goering smjestio svoje Židove (muslimane) u svoju vikendicu i brinuo se o njima. Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio ih i liječio. Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja. Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a - pretežito muslimani. Izvlačio ranjene Židove - muslimane iz bolnice u istočnome Mostaru. Ne sam. Organizirao izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15 000 Židova - muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavom preko Neretve, plus 3 000 automobila. Ne sam.


Prevezao ranjenu muslimanku - židovku helikopterom iz istočnoga Mostara u Split. Ne sam. Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskoga državljanstva kako bi na teret hrvatskoga proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam. Organizirao gradnju ceste spasa za Židove - muslimane kako bi mogli otići u drugu domovinu. Goeringovu, u Hrvatsku. Ne sam. Vodio ih i borio se sa Židovima - muslimanima braneći i oslobađajući i Mostar, i Čapljinu, i Travnik, i Konjic, itd. Ne sam. Pustio na svoju ruku zarobljene Židove - muslimane, zarobljene poslije sukoba u Rami - Prozoru.


Spriječio osvetu nakon što su Židovi, muslimani, počinili zločin u Uzdolu. Ne sam. Isto to vrijedi i za Doljane i Grabovicu. Ne sam. Kada je trebalo, i osobno provodio konvoje s hranom za muslimane, Židove, i konvoje s oružjem i onda kada su 3. K A BiH i 4. K A BiH i 6. K A BiH i dijelovi 1. K A BiH krenuli protiv Goeringa na zapadne granice BiH i u luku Ploče. Nakon što su potpisali primirje sa Srbima! Ne sam. Itd, itd. Goering - Praljkovo ponašanje u Sunji ću preskočiti.

Takvim se ponašanjem postaje ratni zločinac sukladno logici tužiteljstva. Tužitelj citira Goetheova Fausta - o zrcalu u koje se moramo pogledati. Moji su actus reus moje ogledalo, moj smisao i moja bit, jer proizlaze iz mens rea onoga što nazivamo Slobodan Praljak. Na zalost, suci Prandler i Trechsel odbili su prihvatiti mojih 150 svjedoka, koji svjedoče o činu i aktu i djelu optuženoga Praljka, a svjedoče istodobno i o općoj situaciji u kojoj su takva djela nužna, na zalost ne uvijek i dovoljna.
A nikako ne razumijem pravnu proceduru koja mi zabranjuje svjedočiti o Mladićevim dnevnicima.

HERCEG-BOSNA OBRANILA HRVATE U BIH i jug Hrvatske

Žalim li žrtve? Da, žalim sve nevine žrtve svih ratova. Posebno zalim žrtve onih petstotinjak ratova poslije 1945., a dogodili su se i događaju se usprkos svim moralističkim filipikama koje svakodnevno slušamo. Posebno žalim za svakim onim djetetom koje umre od gladi svake četiri sekunde ovoga našega realnoga vremena.
Mir u diktaturi je priprema za rat. Što duža i gora diktatura, to je više akumulirane negativne energije, to je više krvi i zla poslije. Radilo se o Titu ili Sadamu, isto je.. I nisu krivi oni koji sruše diktatora i poslije se trude umanjiti zlo koje se javlja snagom fizičkih zakona, nego oni koji su omogućili i šutnjom produžili trajnost diktatoru.
Isto vrijedi i za Jugoslaviju poslije Tita i za Irak poslije Sadama. Ono što tužitelj naziva nacionalizmom, kod Hrvata je bila potreba za slobodom, i nacionalnom i građanskom. U tom smislu ja sam hrvatski nacionalist.

Ne odričem se nacionalne politike dr. Franje Tuđmana jer je ta politika stvorila RH i omogućila opstanak BiH kao države. Ne odričem se smisla i pravnoga utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne,. izraza volje Hrvata u BiH, suverenoga i konstitutivnoga naroda u toj državi. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, krhkom organiziranošću, omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio BiH i jug Hrvatske, a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova Armije BiH. Muslimanska politika i Armija BiH, nemoćni da vrate od JNA i vojske RS-a zauzete teritorije (dobrim dijelom i zbog moralnom ljudskom umu neshvatljivoga embarga na oružje), krenulaje u ofenzivu prema HVO-u. Oslobađajući BiH od Hrvata, počinili su zločine - Konjic, Šapljina, Doljani, Bugojno, Grabovica, Uzdol, itd, itd. Činjenice su na raspolaganju i za ubijene, i za protjerane, i za zatvorene Hrvate. Društveni su odnosi uzročno-posljedični, a pokrenuta spirala zla ne opravdava zločin, ali bitno smanjuje mogućnost provedbe prava. Ma tko god na papiru bio zadužen to raditi. Svugdje i uvijek je tako. HVO se braniooöd agresije i 1992., i 1993., i 1994., a dužnost zapovjednika je ne izgubiti rat.

IMAM LI SE PRAVO NADATI?

Moja savjest je čista! Sudski jeproces tumačenje zakona i interpretacija činjenica. Sudski proces je retorički i kao takav ne traži apsolutnu istinu, već istinu koja je vrlo vjerojatna (izvan svake razumne sumnje), kojoj se teško ili nikako ne može proturječiti. U iznalaženju takve istine nije dovoljno znanje već je potrebno umovanje, potreban je logos - racionalno i logično argumentiranje. Podaci i činjenice, izjave, statistike ... u argumentaciji ne znače ništa ako nisu logičnim zaključivanjem dovedeni u vezu s tvrdnjama.
Tek povezivanjem različitih znanja možemo se približiti istini.
U ovome procesu potrebna su znanja iz sociologije, sociologije rata, znanja o društvima u kojima je potpuno razorena i državna i društvena struktura, u kojima se pojedinci vraćaju u prirodno stanje, potrebna su znanja iz ratne psihologije, znanja ratnih vještina, oruđa, stvarnoga sadržaja pojma vojske, itd., itd.
Moguće pogreške u interpretaciji činjenica vjerojatne su i kobne: pretjerana i kriva redukcija pojmovnoga aparata i logične povezanosti; zaključivanje na osnovu krivih pretpostavki; izbjegavanje usporedbe sličnih sustava i fenomena; lagodno, intelektualcima tako drago, izjednačavanje pojma "moći" i pojmova "htjeti" i "željeti"; lagodno upiranje prstom u krivce što svijet nije skladan njihovoj volji i predodžbi.
Sve su to polja logičkih mogućih pogrešaka u konačnoj prosudbi.
Nadati nam se je da će se časni suci pridržavati strogih znanstvenih metoda i spoznaja. U prošlome stoIjeću, da ne spominjem daleku prošlost, u sudskim je procesima osuđeno više desetina milijuna ljudi.
Po rasnim zakonima (SAD, Pretorija), diktatorskim, vjerskim, nacističkim (Njemačka, Srbija, Slovačka, NDH), fašističkim (Italija), komunističkim (SSSR, Jugoslavija, Mađarska, Kina) itd. i tome slično.

Sudska retorika predugo je bila pod utjecajem nerazumnih društvenih i političkih sila i zbog toga je i sama osuđivana. Na žalost, nedovoljno. Kako ne bi završila u moralnome beznađu, krajnje je vrijeme da postane ono što mora biti - razuman i uman proces.

Imam li se prava nadati? Kakvi god da jesu zakoni ovoga suda, oni ne vrijede za Amerikance. Za ostale narode vrijede zakoni stalnoga suda (ICC - Međunarodni kazneni sud), a ti se, opet, zakoni razlikuju od ovih ovdje (ICTY - Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju), po kojima se meni sudi. Time je ukinut važan uvjet sudske retorike, a taj jest "Princip ravnopravnosti sudionika u sudskome procesu". Citiram PERELMANA: "U odnosu u kojem je nejednakost bitno obilježje odnosa među ljudima, nema osnove za razuman i uman proces".

Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionaIno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta, znam da nisam kriv. Časni suče Antonetti, ako vaša presuda bude suprotna mome zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakoga mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdrzavat ću kaznu jer ste vi pravični.
Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje, i to mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane obična zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbiIja ne bi bilo ništa novo.
Mojih pola sata je isteklo.

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch