"Okrenuti leđa Vladi mogu na kirbaju, ali ne i u Koloni sjećanja"

Na korak do 18. studenog konačni scenarij vukovarskog Dana sjećanja još je uvijek nepoznat. Tek je jedno sigurno: gradom će kao i proteklih godina ipak proći zajednička kolona, no zajedništvo je tek privid. Razgovori premijera Zorana Milanovića i Stožera o pitanjima dvojezičnosti završili su neuspjehom, što su vukovarski pregovarači ocijenili nedostatkom političke volje.

O pozadini sastanaka te stavovima hrvatske Vlade i njegovim osobnim, razgovaramo s posrednikom između dviju strana, ministrom branitelja Predragom Matićem.

- Kako komentirate odluku Stožera da kroz Vukovar na Dan sjećanja prolazi samo jedna kolona?

Donijeli su dobru odluku koja me oraspoložila, ali nisam ni sumnjao da će tako i biti. Vukovar je ipak iznad svega, iznad dnevne politike, iznad bilo kakvih prijepora. Vjerujem da su shvatili da nikakav interes, ako se u to kunemo, ne može biti iznad tisuća žrtava.

- Stožer, međutim, ostaje pri odluci o negostoljubivosti prema Vladi. Znate li kako će je manifestirati?

Ne znam što to znači, možda će okrenuti leđa legalno izabranoj hrvatskoj Vladi i njezinim ministrima koji su svoj legitimitet dobili na demokratskim izborima. Tko god odluči doći u Vukovar, treba znati da je došao na sveto tlo i da smjer od bolnice do groblja treba shvatiti kao hod kroz katedralu.

Na kirbaju se mogu takve stvari raditi, ali Dan sjećanja traži mir i dostojanstvo, jer se toga dana sjećamo naših prijatelja. Dolazak Vlade pokazuje poštovanje prema žrtvi Vukovara.

- Ako je Vlada prolongirala uvođenje dvojezičnosti na četiri mjeseca zbog izbora, je li se moglo pričekati barem da prođe Dan sjećanja?

Poslije 18. studenog dolazi Božić, poslije Božića dolazi Uskrs, poslije Uskrsa je 1. svibnja pa su godišnji odmori i tako u krug. Nemam drugog obrazloženja osim ovakvog, jer uvijek bi bilo nešto. Onda dolaze novi izbori, parlamentarni pa lokalni, pa novi Dan sjećanja.

- Predstavnici Stožera razlog neuspjeha razgovora pronašli su u tome što Vlada u njima vidi političke protivnike poput Karamarka, a ne partnere. Na čemu temeljite svoja uvjerenja da je vukovarsko "ne" ćirilici isključivo politički motivirano?

Kada se formirao Stožer, Tomo Josić uvjeravao me da iza njih ne stoji nikakva politička opcija, da bi se na lokalnim izborima, kad su pozvali birače da glasuju za HDZ, vidjelo da to nije tako. Uostalom, zašto je došlo do raskola u Stožeru, zašto su neki ljudi istupili? A da se i ne spominje potpirivanje strasti najjače opozicijske stranke: oni koji su donijeli sporni zakon sad peru ruke od njega.

Osim toga, ja sam iz Vukovara i u stalnom sam kontaktu s predstavnicima vukovarske braniteljske populacije, pa tako tijekom razgovora dobivam informacije o stalnim susretima predstavnika Stožera s članovima jedne političke stranke. To dovoljno govori o neovisnosti i autentičnosti Stožera.

- Ne vjerujete šefovima braniteljskih udruga kad kažu da njima nitko ne može manipulirati i da će biti zahvalni bilo kojoj opciji koja bude poduprla njihove zahtjeve?

Da se razumijemo, oni imaju potporu i ove vlade. Sjetimo se kad su nekoliko godina unazad mirovine šaptom pale, tada su pale i sve pobune i svi prosvjedi, jer su predstavnici branitelja "shvatili u kojoj se situaciji Hrvatska nalazi".

Sada, kad ova "crvena komunistička i nenarodna vlada", kako neki vole reći, zaštićuje primanja do 5'000 kuna, primanja stopostotnih invalida i djece poginulih branitelja, sad se prijeti izgredima i meni osobno, kao da nismo ovisnici o proračunu, kao da im ja smanjujem mirovinu. Meni se prijeti, koji sam prošle godine Izmjenom i dopunom zakona praktički probio proračun i nitko iz Vlade mi ništa nije prigovorio. Što je ova vlada učinila protiv branitelja? Samo jedan argument i spreman sam podnijeti sve konzekvencije.

- Koliko je, iz vaše perspektive, protivnika ćirilice u Vukovaru, a koliko onih kojima dvojezičnost ne smeta?

Vukovarci bi ponajprije htjeli raditi. Proživjeli su dosta zla od 1991., i ovdje nije ključno pitanje ćirilica već ono što predstavlja. Hoćemo procesuirati ratne zločine, hoćemo pronaći još 40 ljudi s Ovčare, želimo pronaći sve nestale osobe, hoćemo znati gdje su minska polja.

- Možete li se složiti da procesuiranje zločina ide izuzetno sporo?

Prošle su 22 godine, predugo nema pravde i tu su branitelji s pravom ogorčeni, uključujući i mene. Godine prolaze, sve je teže pronaći svjedoke, ljudi umiru, a da ih zaslužena kazna ipak nije stigla.

- Istodobno, pravna država po pitanju dvojezičnih ploča reagira promptno.

Ne prihvaćam takvu ocjenu. Stajalište Vlade i moje osobno bilo je od početka da te ploče idu na državne institucije, a dalje sukladno realitetu, vremenu i kad se steknu uvjeti. Međutim, neki dan je istupio Srđan Milaković, mladi jastreb iz SDSS-a, koji traži potpuno ispunjavanje zakona. Mislim da je u stvari tek sada došao trenutak da se aktivira čl. 8 Ustavnog zakona i čl 16. Ustava o kojima branitelji govore. Sad se vidi da Vlada ništa ne forsira nego da poštuje onaj dio zakona koji govori o postupnosti, o uvođenju dvojezičnosti u razumnom roku. Međutim, u Vukovaru nije dužnost branitelja da radikaliziraju scenu nego da je pacificiraju, da pomognu stvoriti prikladnu gospodarsku klimu, da smire situaciju i učine je pogodnom za investiranje.

- Strahuje li Vlada od najavljenog referenduma?

Ako Ustavni sud ocijeni ustavnim raspisivanje referenduma o ovom pitanju, onda je referendum legalno i legitimno sredstvo borbe.

- Smeta li vama osobno ćirilica u Vukovaru?

Na državnim institucijama mi sasvim sigurno ne bi smetala. Osobno, imao bih problem samo sa žutom tablom na ulazu u grad, jer još uvijek snažno evocira vukovarsku traumu. Ne bih čak ni s tim imao problem kad bih kod vukovarskih Srba prepoznao spremnost da se suoče sa ratnom prošlošću: da napokon počnemo dobivati informacije o mjestima grobnica, o počiniteljima ratnih zločina, o mjestima minskih polja. Ukratko, kada bih prepoznao elementarnu građansku i političku lojalnost Republici Hrvatskoj. Ja, recimo, želim da i Srbi navijaju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kad se to dogodi, onda možemo reći da je mirna reintegracija uspjela.

- Kako ste se osjećali kad su vas, uoči razgovora premijera i Stožera, dočekali zvižduci u rodnom gradu?

Grozno. Bilo mi je teško. Nisam uspio pogledom obuhvatiti te ljude, nisam vidio tko su, ali poslije su me zvali neki prijatelji i rekli: "Fred, to su isti oni koji plaze po tebi u Ministarstvu". Ali ako je to demokracija, onda OK, prihvaćam.

- Nakon što ste skupa prošli strahote logora, vi i vaš prijatelj Tomislav Josić našli ste se "s dvije strane barikade". Kako ste primili njegov zahtjev za vašom ostavkom?

Bili smo prijatelji otprije rata, za vrijeme rata, u logoru i poslije logora. Rekao sam mu neki dan: "Tomo, sve je to dio političkog folklora, ali onaj dio s mojom ostavkom mogao si dati nekom drugom da pročita". Teško mi je palo, ali ja to gledam kao da jedan od nas navija za Dinamo, a drugi za Hajduk, što ne znači da ćemo se pobosti noževima kad se vidimo na ulici.

- Više puta rekli ste kako se lomite kao Vukovarac, branitelj i član Vlade, ali možete li se složiti da ste u konačnici ipak nastupili kao ministar?

Prevagnula je čast i prisega koju sam dao u Saboru, gdje piše da je iznad Sabora samo Bog. Bio bih zadnji šljam da sam prisegnuo kako ću štititi zakone, sve dok ne dođe neki zakon koji se meni ne sviđa pa ga ja ne bih primjenjivao.

- Susrećete li i vi, poput mnogih Vukovaraca, ljude koji su vam nanijeli zlo u ratu i poslije u logoru?

Susrećem neke ljude koji su bili u vojsci SAO Krajine, ali to sam s njima raščistio prije 15 godina kad sam rekao da nikad nećemo biti dobri kao što smo nekad bili, ali da se možemo pozdravljati bez problema. Osim s onima koji su okrvavili ruke. Rat je rat, ali Ovčara je neobjašnjiva i neoprostiva.

- Zašto je premijer Milanović nakon mjeseci ignoriranja u konačnici sa Stožerom sjeo za stol?

To je želio od prvog trenutka. Prvi sastanak koji sam dogovorio trebao je biti samo s Josićem, međutim, oni su odbili, jer "će ga Fred i Milanović preveslati", kao da je Josić trebao nešto potpisati. Onda sam dogovorio da dođu trojica, pa su i to odbili. Da je premijer imao imalo taštine, ti se razgovori nikad ne bi dogodili. Naime, da meni netko napiše pismo "Poštovani gospodine predsjedniče Vlade", a da "gospodine" stavi u zagradu, ne znam kako bih reagirao. Sanaderu to nikad ne bi napravili. Pa ipak, premijer Milanović došao je u Vukovar "na noge" neformalnoj skupini građana. To ni Petar Čobanković ne bi napravio za svog mandata, nego bi na njegov mig svi oni dotrčali u Zagreb.

Autor: Renata Rašović

Večernji list