Kada je u jesen 1988. dr. Franjo Tuđman bio kod nas u Stuttgartu, rekao mi je sljedeće:

"Nikakav nam problem nisu Srbi, Slovenci ili bilo koja manjina u Hrvatskoj. Na žalost, naš je problem otprilike 10-15 posto Hrvata po rođenju, koji od svega najviše mrze Hrvatsku".

To se na žalost pokazalo točnim, naročito nakon Domovinskoga rata.

Ta je mržnja prema hrvatskim braniteljima, posebno pobjedničkim generalima hrvatske vojske, jedinstvena u svijetu po svojoj perverznosti. Tzv. "nezavisni mediji" i dio političara poslali bi Hrvatsku - ne u Haag, nego u pakao.

U povijesti nema primjera da o pobjedničkoj vojsci - koja se četiri godine borila protiv deseterostruko jačega neprijatelja i na kraju pobijedila - tako govore i pišu u vlastitim medijima.

Već godinama "rastežu" po novinama slučajeve obitelji Zec, Pakračku poljanu, Loru, Medački džep i Gospić. Riječ je o pojedinačnim slučajevima kojih na žalost ima u svakome ratu.

No, o oko 15 tisuća ubijenih Hrvata u Hrvatskoj i oko 8 tisuća u Bosni i Hercegovini, i još oko 45 tisuća ranjenih, u tzv. "nezavisnim medijima" nema ni riječi. U Hrvatskoj se još oko 1350 osoba smatra nestalima. Ne zna se, niti će se ikada znati, gdje su ubijeni ili zaklani.

U emisiji Latinica gospodina Latina desetke su puta raspravljali izravno ili neizravno o "hrvatskim zločinima", a o 140 masovnih grobnica, koje iskapa pukovnik Grujić, nikada nismo čuli ni riječi, a kamoli odgledali emisiju posvećenu toj temi. Iz tih su grobnica do sada iskopani ostatci tisuća hrvatskih civila i branitelja, ali to gospodina Latina ne zanima. Zna li gospodin Latin kako još nitko nije optužen za tih 140 masovnih grobnica. Ako je on tako dobar novinar, koji dobiva europska priznanja, zašto malo ne istražuje masovne grobnice Hrvata.

Točno je rekla u navedenoj Latinici gospođa Vesna Škare-Ožbolt. Naime, u Medačkom džepu (u borbama i nakon njih) poginulo je 80-100 Srba i o tomu govori cijeli svijet. U svakom većem hrvatskom selu u Slavoniji poginulo je više od 100 Hrvata i to nikoga ne zanima.

Gospodin Đukić i srpski predstavnici stalno govore o 20 tisuća tisuća srpskih kuća, koje su navodno spaljene nakon Bljeska i Oluje. Ali za 150.000 hrvatskih kuća, tisuću hrvatskih crkava i stanova od Vukovara do Dubrovnika kao da nikada nisu čuli.

Što se tiče nekih političara, dobar je primjer Vesna Pusić. Ona - kao predsjednica tzv. Hrvatske narodne stranke - govori u Hrvatskom saboru sa strašnom mržnjom prema hrvatskoj vojsci i svemu hrvatskom. Upravo je nevjerojatno da ona može biti predsjednica jedne stranke s hrvatskim predznakom. Neshvatljivo je da za nju još može glasovati netko tko se smatra poštenim Hrvatom.

Naravno da su tu još tzv. "nezavisni mediji, koji zapravo jako ovise o gospodarima u inozemstvu. U to spadaju i neki "nezavisni intelektualci" na čelu s tzv. Hrvatskim helsinškim odborom.

Nikad u 12 godina nisu javno osudili nijedan srpski zločin počinjen od Vukovara do Dubrovnika, a bilo ih je na tisuće, ali su marljivo bilježili svaki pojedinačni hrvatski. I o njemu obavještavali svijet. U tomu je na žalost sudjelovao i moj nekadašnji prijatelj Ivan Zvonimir Čičak, dok je bio predsjednik toga odbora.

Mogli bismo unedogled nabrajati sve pakosti koje su Hrvatskoj nanijeli razni banci, puhovski, pusići, goldsteini i ostali mrzitelji svega što je hrvatsko. Ta je mržnja ljudi koji su po rođenju većinom Hrvati naše najveće zlo, kako je još 1988. godine u Stuttgartu rekao dr. Franjo Tuđman.

Autor: Joško Ivanišević

napisano 29.11.2002.

AMNESTY INTERNATIONAL TRAŽI ISTRAGU I NAD VISOKIM ČASNICIMA