Hrvatski narod je veličinom i tragikom stradanja zbog
počinjenih komunističkih masovnih zločina pri kraju i
nakon završetka II. svjetskog rata zasigurno
najstradaliji narod Europe. Stotine tisuća hrvatskih
izbjeglica svih dobi, vojnika, muževa, žena, djece i
staraca, nije toga proljeća 1945. napuštalo svoju
hrvatsku domovinu i svoje domove iz hira i želje za
kakvom pustolovinom, nego radi spašavanja golog života
pred naletom jugokomunističke armade, znajući za masovne
i pojedinačne zločine koje je ta armada protkana
pročetničkim elementima, odnosno velikosrpskom mržnjom
prema hrvatskom čovjeku i državi činila nad nevinim
hrvatskim pukom, svećenstvom i svakim zarobljenim
vojnikom vojske NDH-e tijekom II svjetskog rata.
Zaustavljeni od engleskih vojnih snaga na Bleiburškom
polju, hrvatski vojnici su časno položili oružje i
zajedno s civilima očekivali pripadajuću im zaštitu
zajamčenu već tada važećim međunarodnim Konvencijama o
postupanju sa ratnim zarobljenicima i civilnim
izbjeglicama.
Pokušaj proglašavanja Blebirškog pokolja hrvatskog
naroda kojeg su komunisti najtežim mirnodopskim
zločinom započeli nakon završetka rata na Bleiburškom
polju i nastavili na tzv. Križnom putu sve do granice
s Grčkom, "nekakvom pobunom" na koju su
jugopartizanske snage valjda opravdano oružano
odgovorile pobivši "nešto malo ljudi", moralni je
zločin Stipe Mesića i najniži pad ljudske savjesti
koji zaslužuje svaku moralnu i pravnu osudu.
Jednake je nemoralne naravi i tvrdnja
Stipe Mesića da su u tzv. NOB-i najmanje sudjelovali
komunisti, kojom odgovornost za masovnost njihovih
zločina genocidne veličine i naravi želi prebaciti na
tobožnje vojnike nekomuniste. Nesporna je činjenica,
da je upravo KPJ-KPH u Hrvatskoj podigla oružani
ustanak 22. lipnja 1941. i to tek po pozivu Kominterne
iz Moskve, a nakon što je dotadašnji komunistički
saveznik Njemačka 21. lipnja 1941. napala SSSR. Kroz
cijelo vrijeme II. svjetskog rata, a posebno nakon
njegovoga završetka, zapovjedna vojna i politička
struktura isključivo je bila komunistička. Stoga je u
sustavnosti tih ratnih i poratnih jugopartizanskih
masovnih zločina nad hrvatskim narodom očevidna
ideološka i metodološka poveznica s boljševičkim
komunističkim masovnim i pojedinačnim likvidacijama
ljudi i/ili gotovo cijelih naroda.
Daljnji pokušaj Stipe Mesića da
ponovljenim političkim pritiskom utječe na neovisnost
postupanja hrvatskih pravosudnih tijela proglašavajući
najavljenu istragu i procesuiranje zločina političkim,
a ne pravnim pitanjem, svrstava ga u red društveno
opasnih osoba koje ugrožavaju civilizirane društvene
odnose i demokratski razvoj hrvatskog i europskog
društva. Ovo tim više, jer nam je znano, da je Stipe
Mesić kao predsjednik Republike Hrvatske već jednom
neskriveno počinio javni politički pritisak nad
postupanjem pravosudnih tijela prigodom otkrivanja
žrtava monstruoznog i povijesno jedinstvenog,
prestrašnog mjesta masovnog zločina počinjenog u
oknima slovenskog rudnika Huda Jama.
Kada nam takve nemoralne izjave i
smjerani politički pritisak dolaze od osobe koja se
kao predsjednik Republike Hrvatske zalagala za
nesmiljenu osudu hrvatskih branitelja iz Domovinskog
rata pa je u tu svrhu tajno i svjedočila pred Haškim
sudištem, a tajnu državnu pismohranu uključujući
predsjedničke transkripte, u potpunosti otvorila
stranim obavještajnim službama, i to upravo onima koje
su svoje tajne dokumente o Bleiburškom pokolju
hrvatskog naroda zaštitili za još nekoliko desetljeća,
onda se hrvatskom narodu uistinu zapitati, tko mu je
to i u kojem cilju, u dva mandata, za predsjednika
države bio postavio osobu koja, budi i to rečeno, na
parlamentarnim izborima u svojoj izbornoj jedinici
tada nije bila prošla ni izborni prag, a koja osoba
prema hrvatskom narodu iskazuje neprestanu
nesnošljivost usporedivu jedino s otvorenom mržnjom.
Osjećajući društvenu odgovornost
pozivamo hrvatsku javnost i sve hrvatske društvene
institucije, da se pri nadležnim državnim tijelima
zauzmu, a državna tijela da neodložno pokrenu pravni
postupak oduzimanja svih prava i povlastica koje Stipe
Mesić uživa kao bivši predsjednik države, jer u
civiliziranom europskom društvu takva društvena prava
ne smije uživati osoba nečasnog svjetonazora i moralno
sablaznih javnih čina.
Predsjednik
Prof.dr.sc. Zvonimir Šeparović
U Zagreb, 09. veljače 2011. |
