|
Draga gospodo
upućujem Vam zamolbu da na Vašem portalu objavite tekst
koji možete preuzeti na linku stranice
www.horvatska pod naslovom "sudbine ili naši
grijesi". To je potpuno autentična i istinita priča o
jednoj običnoj mladoj ženi, zapravo ne tako običnoj, jer
njezina odluka da izdrži operaciju na srcu na živo kako
bi spasila svoje nerođeno dijete, kao i sve tegobe s
kojima se poslije suočila čine od nje ne običnu hrvatsku
ženu, već heroinu. Međutim nitko od institucija nije do
sada učinio baš ništa kako bi pomogao obitelji (suprug
je hrvatski branitelj, pripadnik " ... gardijske brigade
Gromovi", u ratu je prošao sva bojišta i dečki iz
Gromova pomoći će koliko mogu, ali mi smo eto svi došli
do zida zbog nezainteresiranosti nadležnih).
Molim objavite ovu priču na portalu kako bi naši
Hrvati u dijaspori i prijatelji Hrvatske vidjeli
koliko srca i snage ima u nama.
Srdačan pozdrav, Ljiljana Canjuga
P.S. za sve navode u članku dajem potpunu garanciju
svojim imenom i prezimenom
|
Kišovitog jutra prošlog proljeća krenuo sam tragom jedne
medijske vijesti koja je prvi puta objavljena 09.
veljače 2007. godine u Jutarnjem listu pod naslovom
"Pacemaker prvi put ugrađen trudnici".
Ime i fotografije događaja našao sam
na mrežnoj stranici www.ponoshrvatske.hr gdje za 2007.
godinu piše: "Velika želja za životom i ljubav prema
djeci omogućili su joj da tijekom treće trudnoće
podnese kompliciranu operaciju srca. Liječnici su joj
savjetovali da pobaci, no Ružica Horvat nije željela
ni čuti.
Nije smjela piti lijekove ni ići na
rendgen. Operirali su je uz kontrolu ultrazvuka.
Hrabra majka stoički je podnosila bolove i otrpjela
neugodnosti. Ubrzo je na svijet stigla najveća nagrada
- zdravi sinčić. Još kao djevojčica imala je problema
sa srcem, ali tada to nitko nije znao. Ulaskom u
pubertet te joj smetnje predstavljaju sve veći problem
i kad su joj liječnici dijagnosticirali smetnje na
srcu, Zagrepčanka Ružica Horvat već je bila
srednjoškolka. U veljači 2007. godine, kad je njezino
treće dijete bilo na putu, saznala je da mora na hitnu
operaciju srca jer ono nije moglo izdržati novi porod.
Liječnici KB Dubrava u Zagrebu ugradili su joj
pacemaker."
Ime Ružice Horvat spominje se i 22.
siječnja 2008. godine www.24sata.hr pod naslovom
"Ružica Horvat - samo mama ima takvo srce". I drugi su
se mediji natjecali tko će objaviti ekskluzivniju
priču i ekskluzivnije fotografije Ružice Horvat,
primio ju je i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske
Stjepan Mesić, primio ju je naravno i gradonačelnik
grada Zagreba Milan Bandić.
Potražio sam Ponos Hrvatske iz 2007.
godine, gospođu Ružicu Horvat, i zapanjio se njezinom
pričom tri godine kasnije
Na pitanje kako se osjeća poslije tri
godine, Ružica s tugom u očima, ali ponosom govori:
"Iskreno, dosta sam loše, druga operacija nije puno
pomogla jer mi je trebalo ovaj jači pacemeker prvi
puta ugraditi, lijekove plaćam oko 400 kn. Na članke u
novinama se nitko nije ponudio za pomoć niti u
građevnom materijalu niti bilo čemu što možete
provjeriti. Najmlađi sin ipak nije rođen bez
poslijedica. Ima I i II stupanj krvarenja u obje
polovice mozga, leziju jetre, astmu, herniju, dystony
sindrom, motoričke smetnje i slabi mu vid. Proveo je
oko 5 mjeseci po bolnicama, na kisiku i sondi je
hranjen. Po svim tim dječjim bolnicama imamo kontrole
i radne terapije na Goljaku. Muž, hrvatski branitelj,
dobio je otkaz kada sam završila na operaciji, jer
nije mogao dobiti slobodno da čuva djecu, iako smo
bili nezaposleni s troje malodobne djece. Odbili su
nas za socijalnu pomoć. Odobren nam je asfalt od
gradonačelnika kako bi hitna mogla do naše kuće. Taj
asfalt nije nikada stigao...muž je nedavno uspio
dobiti posao kao zaštitar, radi samo noćne smjene kako
bi mi što više pomogao. Ja sam kod kuće, brinem o
djeci, zadaćama i ostalo. Vježbe s Leonom, malo još
kasni u razvoju, ali kako je bila pareza lijeve strane
bolje je. Nikad nije više isto, fizički se brzo
umaram, a financijski uspijemo samo kredit i režije
pokriti. Najgori problem je što smo na nepristupačnom
putu i malom prostoru."
Razmišljam, čemu ta silna obećanja
najviših državnih funkcionera, kad se od toga nije
realiziralo ništa. Zaboravili ljudi da su popili kavu
s Ružicom Horvat, ponosom Hrvatske. Zaboravili od
silnih državnih i gradonačelničkih poslova da hrabra
majka još uvijek živi, da živi i mali čovjek kojega je
hrabra majka donijela na svijet unatoč liječničkim
preporukama da pobaci, jer kao prava vjernica zna da
je pobačaj ubojstvo. Pitam Ružicu zašto ne traži pomoć
preko medija kao mnogi drugi s puno manjim problemima
i teškoćama, začuđeno me pogleda, pa spusti pogled i
onaka kao za sebe kaže: "Zar se to mora tražiti?"
Ostao sam bez riječi, s grčem u
grudima. Zar zaista pomoć treba tražiti ili pomoć
treba davati?
"Možda" političari nemaju vremena niti
volje za gospođu Ružicu, priča je objavljena s
njihovim slikama na naslovnicama medija i tu njihova
misija završava. Ali vjerujem u male ljude, ljude pune
ljubavi, pune čovječnosti, da svi zajedno možemo
pomoći Ružici i njezinoj obitelji, da uistinu budu
PONOS HRVATSKE!
Željko Tomašić
Više na portalu
HORVATSKA
|