Draga gospodo
upućujem Vam zamolbu da na Vašem portalu objavite tekst koji možete preuzeti na linku stranice www.horvatska pod naslovom "sudbine ili naši grijesi". To je potpuno autentična i istinita priča o jednoj običnoj mladoj ženi, zapravo ne tako običnoj, jer njezina odluka da izdrži operaciju na srcu na živo kako bi spasila svoje nerođeno dijete, kao i sve tegobe s kojima se poslije suočila čine od nje ne običnu hrvatsku ženu, već heroinu. Međutim nitko od institucija nije do sada učinio baš ništa kako bi pomogao obitelji (suprug je hrvatski branitelj, pripadnik " ... gardijske brigade Gromovi", u ratu je prošao sva bojišta i dečki iz Gromova pomoći će koliko mogu, ali mi smo eto svi došli do zida zbog nezainteresiranosti nadležnih).

Molim objavite ovu priču na portalu kako bi naši Hrvati u dijaspori i prijatelji Hrvatske vidjeli koliko srca i snage ima u nama.

Srdačan pozdrav, Ljiljana Canjuga

P.S. za sve navode u članku dajem potpunu garanciju svojim imenom i prezimenom

Kišovitog jutra prošlog proljeća krenuo sam tragom jedne medijske vijesti koja je prvi puta objavljena 09. veljače 2007. godine u Jutarnjem listu pod naslovom "Pacemaker prvi put ugrađen trudnici".

Ime i fotografije događaja našao sam na mrežnoj stranici www.ponoshrvatske.hr gdje za 2007. godinu piše: "Velika želja za životom i ljubav prema djeci omogućili su joj da tijekom treće trudnoće podnese kompliciranu operaciju srca. Liječnici su joj savjetovali da pobaci, no Ružica Horvat nije željela ni čuti.

Nije smjela piti lijekove ni ići na rendgen. Operirali su je uz kontrolu ultrazvuka. Hrabra majka stoički je podnosila bolove i otrpjela neugodnosti. Ubrzo je na svijet stigla najveća nagrada - zdravi sinčić. Još kao djevojčica imala je problema sa srcem, ali tada to nitko nije znao. Ulaskom u pubertet te joj smetnje predstavljaju sve veći problem i kad su joj liječnici dijagnosticirali smetnje na srcu, Zagrepčanka Ružica Horvat već je bila srednjoškolka. U veljači 2007. godine, kad je njezino treće dijete bilo na putu, saznala je da mora na hitnu operaciju srca jer ono nije moglo izdržati novi porod. Liječnici KB Dubrava u Zagrebu ugradili su joj pacemaker."

Ime Ružice Horvat spominje se i 22. siječnja 2008. godine www.24sata.hr pod naslovom "Ružica Horvat - samo mama ima takvo srce". I drugi su se mediji natjecali tko će objaviti ekskluzivniju priču i ekskluzivnije fotografije Ružice Horvat, primio ju je i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, primio ju je naravno i gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić.

Potražio sam Ponos Hrvatske iz 2007. godine, gospođu Ružicu Horvat, i zapanjio se njezinom pričom tri godine kasnije

Na pitanje kako se osjeća poslije tri godine, Ružica s tugom u očima, ali ponosom govori: "Iskreno, dosta sam loše, druga operacija nije puno pomogla jer mi je trebalo ovaj jači pacemeker prvi puta ugraditi, lijekove plaćam oko 400 kn. Na članke u novinama se nitko nije ponudio za pomoć niti u građevnom materijalu niti bilo čemu što možete provjeriti. Najmlađi sin ipak nije rođen bez poslijedica. Ima I i II stupanj krvarenja u obje polovice mozga, leziju jetre, astmu, herniju, dystony sindrom, motoričke smetnje i slabi mu vid. Proveo je oko 5 mjeseci po bolnicama, na kisiku i sondi je hranjen. Po svim tim dječjim bolnicama imamo kontrole i radne terapije na Goljaku. Muž, hrvatski branitelj, dobio je otkaz kada sam završila na operaciji, jer nije mogao dobiti slobodno da čuva djecu, iako smo bili nezaposleni s troje malodobne djece. Odbili su nas za socijalnu pomoć. Odobren nam je asfalt od gradonačelnika kako bi hitna mogla do naše kuće. Taj asfalt nije nikada stigao...muž je nedavno uspio dobiti posao kao zaštitar, radi samo noćne smjene kako bi mi što više pomogao. Ja sam kod kuće, brinem o djeci, zadaćama i ostalo. Vježbe s Leonom, malo još kasni u razvoju, ali kako je bila pareza lijeve strane bolje je. Nikad nije više isto, fizički se brzo umaram, a financijski uspijemo samo kredit i režije pokriti. Najgori problem je što smo na nepristupačnom putu i malom prostoru."

Razmišljam, čemu ta silna obećanja najviših državnih funkcionera, kad se od toga nije realiziralo ništa. Zaboravili ljudi da su popili kavu s Ružicom Horvat, ponosom Hrvatske. Zaboravili od silnih državnih i gradonačelničkih poslova da hrabra majka još uvijek živi, da živi i mali čovjek kojega je hrabra majka donijela na svijet unatoč liječničkim preporukama da pobaci, jer kao prava vjernica zna da je pobačaj ubojstvo. Pitam Ružicu zašto ne traži pomoć preko medija kao mnogi drugi s puno manjim problemima i teškoćama, začuđeno me pogleda, pa spusti pogled i onaka kao za sebe kaže: "Zar se to mora tražiti?"

Ostao sam bez riječi, s grčem u grudima. Zar zaista pomoć treba tražiti ili pomoć treba davati?

"Možda" političari nemaju vremena niti volje za gospođu Ružicu, priča je objavljena s njihovim slikama na naslovnicama medija i tu njihova misija završava. Ali vjerujem u male ljude, ljude pune ljubavi, pune čovječnosti, da svi zajedno možemo pomoći Ružici i njezinoj obitelji, da uistinu budu PONOS HRVATSKE!

Željko Tomašić

Više na portalu HORVATSKA