Ivo Josipović, uvjerljivo najpopularniji političar u zemlji, opet je dao intervju. Ovaj put za Deutsche Welle. Takav je predsjednički posao u Hrvatskoj, uglavnom se svodi na davanje izjava o svemu i svačemu.

Prošli put je Josipović dao intervju Richardu Questu kojega je policija svojedobno uhitila u njujorškom Central Parku s jednim krajem gajtana oko vrata i drugim krajem oko onog užeg vrata, smještenog niže. Te drogom u cipeli.

Ne znamo kojemu je novinaru ovaj put Josipović dao intervju, ali znamo što je rekao. Neke izjave iz tog intervjua krajnje su neobične za predsjednika države. Kao da je, ne daj Bože, ovaj put njemu gajtan bio oko vrata.

Osim što opet nepotrebno i logički neobranjivo ističe kako je Hrvatskoj od vitalnog interesa da istočno susjedstvo, to jest Srbija, što prije uđe u Eu, predsjednik se osvrće i na rad Haaškog suda. Žali, veli, što taj sud nije kaznio neke zločine nakon Oluje.

Haaški sud je takav kakav jest, no za nekažnjavanje zločina nakon Oluje doista mu se nema što prigovoriti. Prvo, Sud u Haagu sudio je Čermaku, Markaču u Gotovini za eventualne zločine tijekom i nakon Oluje budući da je optužnicom bio obuhvaćen puno dulji period od trajanja same te vojne operacije. Sud je, dalje, ustvrdio da nije bilo planiranog i organiziranog zločina i time je stvar što se Haaškog sudišta tiče riješena. Eventualne zločine nižerangiranih struktura i pojedinaca Haag u praksi prepušta nacionalnim sudovima. Stoga naš predsjednik, ukoliko misli da ti zločini nisu adekvatno procesuirani, treba žaliti zbog lošeg rada lokalnog sudstva. S tim Haag nema ništa.

Drugo, notorna je činjenica da su domaći sudovi pokrenuli na stotine procesa za pojedinačne zločine počinjene nakon Oluje, ali i prije Oluje. Je li to dovoljno ne znam, nisam pravni stručnjak, no znam da Savi Štrpcu i Zoranu Pusiću ne bi bilo dovoljno dok posljednji hrvatski branitelj ne bi bio suđen. Šteta što se naš predsjednik ovom izjavom, u neku ruku, svrstava u njihovo društvo.

Treće, krajnje je neobično što predsjednik jedne države i ujedno vrhovni zapovjednik vojske te države u intervjuu stranom mediju žali zašto jedan međunarodni ad hoc sud nije osudio više pripadnika njegove vojske! Bojim se da je to jedinstven slučaj u svjetskoj povijesti. A kod nas je to, na žalost, već postala tradiciju. Pa se, prisjetimo se, i bivši predsjednik proslavio svjedočenjem protiv svoje države na tom istom sudu.

Još neobičnija je Josipovićeva izjava o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za genocid. On se pita ima li tužba za genocid smisla ''ako se stvari mogu riješiti razgovorom''. Krasno! Zašto suditi plansko ubijanje i silovanje kada se stvari mogu riješiti razgovorom!? I to veli doktor prava!? Ne sjećam se nešto da su Saveznici nacističke zločine rješavali razgovorom, ali valjda predsjednik bolje zna, ipak je on pravnik .

Postoji, doduše, i druga mogućnost. Da predsjednik drži da tužba, koju je i sam sastavljao, nije utemeljena i da je stoga treba povući. To opet baca vrlo loše svjetlo i na njega kao pravnika i na državu kojoj je na čelu. U svakom slučaju, riječ je o vrlo neobičnim izjavama vrlo neobičnog predsjednika. Koji je za hrvatske standarde pak krajnje običan.

Jer da nije tako, domaći bi mediji i javnost burno reagirali na njegove izjave. Međutim, ono što je drugdje skandal, kod nas je uobičajena praksa. Stoga će nakon ovakvih izjava predsjednikova popularnost vjerojatno još više porasti.

Damir Pešorda, Hrvatsko slovo
21.06.2013.