Ali sada, kada imam mogućnosti pisati za iseljenu Hrvatsku, shvatio sam da te čitatelje ne poznam, ne znam što bi ih zanimalo i koja bi tema bila obostrano interesantna i korisna. Na moju sreću, cijela moja uža i šira obitelj smjestila se unutar promjera od 5 kilometara u Zagrebu, svi smo blizu, nemam nikoga u inozemstvu. Neki moji kolege s faksa otišli su u Ameriku i Francusku, rijetko se viđamo i onda kada se nađemo nemamo puno vremena za ozbiljne rasprave o temama koje bi bile od nekog šireg interesa. Razgovaramo o onom što nas veže, a to su zajedničke uspomene, rad u nekadašnjem KONČAR-u i dogodovštine s faksa.
Pitam se koliko ja uopće razumijem potrebe iseljene Hrvatske i imam li pravo o tome pisati.
O ČEMU PISATI
O politici ne mislim pisati, o tome možete naći i previše u našim medijima. Često u svojim člancima analiziram i kritiziram stanje u našem gospodarstvu, ali mislim da te stvari trebam ostaviti "za doma", a ne rješavati ih "vani". Ne mogu prihvatiti da "vani" pišem o onome "što se ne smije i ne može pisati doma". Užasava me i samo podsjećanje na komunistička vremena, kada je iseljena Hrvatska bila jedini otok slobode i demokracije, "tamo daleko", o kakvom smo tada sanjali. Ne želim da se takva vremena ponove.
I što mi je onda preostalo ? O čemu bih mogao pisati ?
I onda sam zaključio da bi nam bila obostrano korisna i intrigantna jedna tema koja je, po momo mišljenju, jako važna za naše međusobne odnose. To je tema o razumijevanju i nerazumijevanju domovinske i iseljene Hrvatske - koliko se poznajemo, koliko se razumijemo. Ja sam uvjeren da se te "dvije Hrvatske" vole, ali i ne razumiju dovoljno. Naši iseljenici su dali ogroman i nesebičan doprinos tijekom Domovinskog rata, oslobađanja Hrvatske i tijekom stvaranja države. Pomagali su nesebično i financijski i na ostale načine koliko god su mogli. I to će biti upisano zlatnim slovima u hrvatsku povijest i domovinska Hrvatska će osjećati vječnu zahvalnost našim iseljenicima. Međutim, kada se postavlja pitanje na koji način treba tu suradnju nastaviti uočavaju se problemi, nerazumijevanja čak i razočaranja. Stalno mi je pred očima krasan primjer kako surađuje irsko i židovsko iseljeništvo sa svojim matičnim zemljama. I ta suradnja je temelj prosperiteta i Irske i Izraela.
BOGATI I SIROMAŠNI ROĐACI
Mnogi naši domovinski Hrvati na iseljenike gledao kao na "bogate rođake" koji bi trebali davati više novaca, odnosno samo razmišljaju kako da od njih te novce izvuku. A iseljeni Hrvati na domovinske često gledaju kao na "siromašne rođake" koji samo traže lovu bez mjere i ukusa, a kada te novce dobiju ne znaju ih korisno upotrijebiti ili ih zloupotrijebe. Kod iseljenih Hrvata nazire se osjećaj nadmoći koji ima onaj koji je "živio u demokraciji i slobodi" u odnosu na "zatucani hrvatski narod koji je desetljećima živio u komunizmu". I osjećaju potrebu da ih nauče što znači kapitalizam, demokracija i sloboda i da ih "prosvijetle". Domovinski Hrvati često misle "dok ste vi zarađivali vani lovu mi smo Domovinu u teškim vremenima nosili na svojim leđima i čuvali je".
Iako ima svijetlih primjera, ne može se reći da iseljeni, bogati Hrvati baš jako puno investiraju u Hrvatskoj. Nevjerojatno je da su tu izgleda aktivniji i Talijani i Nijemci. Što to znači? Imaju li Talijani i Nijemci više povjerenja u Hrvatsku, od naših Hrvata koji su desetljećima sanjali slobodnu Domovinu. Ili naši razmišljaju "ljubav je ljubav", ali "biznis je biznis", sigurnije je ipak investirati i poslovati u Americi nego u Hrvatskoj koja je još uvijek nesigurna i u previranju. Mnogi se žale na birokratske prepreke i probleme koje im stvaraju razni općinski i ostali činovnici. Možemo se složiti da ima još mnogo takvih problema i da to može jako demoralizirati potencijalne i ulagače i potencijalne osnivače pouzeća u Hrvatskoj. S tim problemima se mi kod kuće još više sukobljavamo. Ali i pored toga nakon 15 godina imamo oko 100.000 novih poduzetnika i obrtnika. Pa ako su ti naši, domaći ljudi, bez iskustva i dovoljno poslovnih znanja, mogli osnovati poduzeća i poslovati u Hrvatskoj, pa valjda mogu i oni drugi, koji su ipak imali više i poslovnih znanja i iskustava, a vjerojatno i novaca. Oni koji imaju stvarnu i iskrenu namjeru poslovati u domovinskoj Hrvatskoj, mogu početi kao što započinjemo i mi ovdje.
Odnos iseljene i domovinske Hrvatske ne bi se sada, kada je rat završen, smio svesti na razinu pitanja "kako iseljeni Hrvati mogu pomoći Hrvatskoj". Pomažu se bokci i siromahi, a ja se baš i ne bih htio osjećati kao bogec i siromak. (Naravno, svatko treba pomagati svoju širu i užu obitelj koliko može i misli da bi trebao, ali to je nešto drugo).
Zato mislim, da je pravo pitanje: "Kako iseljena Hrvatska može sudjelovati u razvoju domovinske Hrvatske?". A zato je neophodno prevladati nerazumijevanja i nesporazume.
Za početak možemo analizirati nekoliko slučajeva i primjera. Možda će netko reći (s pravom) da ja nedovoljno poznam cjelinu problema, ali ću navesti svoja iskustva na osnovu kojih sam dobio jednu (možda i površnu) sliku.
SLUČAJ 1
Prije nekoliko godina u Tehnološki park Zagreb došla je jedna simpatična gospođa, poslovna žena, Hrvatica iz Amerike. Htjela je s našim informatičarima razgovarati o poslovnoj suradnji. Tema je bila vrlo interesantna i u sobi se našlo mnogo zainteresiranih mladih poduzetnika. Gospođa je pričala o svojoj ideji da pomogne Hrvatskoj i hrvatskim informatičarima tako da nalazi poslove i zadatke u Americi koje bi naši stručnjaci realizirali. Sve je izgledalo odlično. Tada se javio jedan mladić iz zadnjeg reda i rekao: "Kolege budite jako oprezni. Ja sam započeo takvu suradnju s njom i jako sam se opekao. Ona plaća s kikirikijem". Gospođa je uvrijeđeno odgovorila: "To je istina, ali zašto da vas plaćam više nego što bih plaćala informatičare iz Indije". Tada su svi informatičari rekli: "Gospođo, onda otiđite u Indiju, što ste uopće dolazili k nama". I taj je, jako obećavajući, poslovni sastanak naglo završio. Nitko gospođi nije zamjerio da želi u tom poslu zaraditi i da želi što je moguće više smanjiti troškove. Došla je u Hrvatsku naći jako dobru, obrazovanu, stručnu i jeftinu radnu snagu i iskoristiti svoje znanje hrvatskog jezika. To je u redu, ali neka se ne prikazuje kao neki veliki domoljub. Kod tog primjera dotakli smo dodatno još jedan problem izrazito važan za našu budućnost – našu konkurentnost u globalnom svijetu. Naši stručnjaci ne žele raditi za plaću jednog Bugara, Rumunja ili Indijca. A činjenica je da i Indijci i Bugari i Rumunji imaju obrazovane i jako dobre informatičare koji rade za vrlo sitnu lovu. I naša perspektiva nije u tome da im pokušamo konkurirati. Naša je perspektiva da razvijamo i stvaramo nove inovativne proizvode i da kroz to budemo konkurentni, a ne jeftini. I pravi će poslovni partner biti onaj koji će sudjelovati u plasiranju tih proizvoda u inozemstvu.
SLUČAJ 2
Jednog ljeta u Zagreb je stigla skupina naših ljudi, koji su diplomirali na našem fakultetu, otišli u Ameriku i postali uspješni poslovni ljudi, vrhunski menadžeri u velikim kompanijama. Održali su jedan dvodnevni seminar s iskrenom namjerom da svojim znanjem pomognu u razvoju hrvatskog gospodarstva. Bili su primljeni i u Vladi gdje su prikazali program od 10 točaka što treba hitno napraviti. Nakon par dana su otišli. Koliko sam informiran, nisu bili zadovoljni s tim kako je cijelo društvo bilo spremno prihvatiti njihove prijedloge. Nisu, vjerojatno, mogli prihvatiti činjenicu da jednostavno za ovo kratko vrijeme nisu mogli razumjeti našu situaciju i naše probleme i na osnovu toga predlagati rješenja. I da se složeni problemi ne rješavaju tak da se samo napišu nekakve kratke, dobronamjerne, teze, pogotovo ne u uvjetima kada se stvara novo društvo i novo gospodarstvo. Nažalost takvih nesporazuma ima mnogo i nastaju često. Osim toga, takvi naši dobronamjerni savjetodavci, Hrvati koji su uspjeli u "bijelom svijetu", na Zapadu, ne mogu razumjeti da se njihovo znanje i iskustvo odnosi na ponašanje u jednom uhodanom sustavu koji dobro funkcionira, ali koji je razvijan i stvaran kroz stoljeća. U tom sustavu oni su samo jedan mali, dobro podmazani, često i dobro plaćeni kotačić. I ništa više. Oni taj sustav nisu stvarali, nisu sudjelovali u njegovom razvoju, došli su kada je sve bilo gotovo i trebalo se samo ubaciti i uključiti. Oni ne znaju što treba učiniti, kada se jedan sustav mijenja i stvara novi. Rješenja koja su potrebna u jednoj fazi razvoja društva nisu ista koja se koriste u nekoj drugoj fazi razvoja. Mi smo u procesu stvaranja društva, procesu promjena i tranzicije, procesu rješavanja problema koji su u drugim društvima već davno riješeni ili takve probleme nisu nikada imali. Zato su njihovi savjeti najčešće slabo upotrebljivi i naši dobronamjerni savjetodavci su odlazili uvrijeđeni i nezadovoljni. Njihovi savjeti i njihovo znanje i iskustvo može biti od velikog značaja za nas, ali trebaju se više potruditi da razumiju probleme koje rješavamo i uvjete u kojima djelujemo.
Još je gora situacija, kada se neki naš uspješan, pametan, vrhunski stručnjak koji povremeno dolazi u Domovinu, s najboljom namjerom uplete u ove naše stalne domaće čarke i bitke "lijevih i desnih". I uglavnom biva iskorišten kao podrška nekoj od strana. A da nitko niti ne pokuša razumjeti njegove prijedloge. A on najčešće uopće ne razumije o čemu se tu radi.
SLUČAJ 3
Početkom 90-tih došao je u Zagreb profesor jedne poznate američke poslovne škole. Kao rođeni Zagrepčanin cijeli je život sanjao da u Zagrebu otvori Zagrebačku poslovnu školu. Kada se stvorila mogućnost da to učini, došao je u Zagreb i otkrio da je poslovna škola pod tim imenom već osnovana. To ga je jako pogodilo i rastužilo. Nakon toga se potpuno nepotrebno upetljao u naše političke odnose koje nije najbolje razumio. Vratio se u Ameriku i ja za njega više nisam čuo. Za to vrijeme, 1994. godine, čuveni guru menadžmenta i pisac, u cijelom svijetu jako tiražnih, poslovnih knjiga, dr. Ischak Adisez, u Novom Sadu osnovao je Adisez Southeast Eurupe, Adižesov centar za Jugoistočnu Evropu, kao dio Adizes Instituta iz USA. Taj centar osnovan je "da svojim klijentima osigurava menadžerske resurse za postizanje izuzetnih rezultata uz njegovanje konstruktivne i kooperativne organizacijske kulture. Cilj centra je da osigura brže promjene i izbjegne destruktivne konflikte". Podružnica Centra osnovana je i u Zagrebu. Inače, Adisez je rođen u Skopju, osnovnu školu je završio u Beogradu i odrastao je u Izraelu. Nije mi stvarno jasno zašto i naš profesor nije učinio isto, jer takva znanja su nam jako potrebna. U Zagrebu već ima mnogo raznih poslovnih škola na kojima predaju strani profesori, preplavljeni smo stranim konzultantima ne uvijek velikog znanja. I bilo bi nam bilo jako korisno da je profesor osnovao poslovnu školu, pa makar i pod nekim drugim nazivom. (U međuvremenu je Zagrebačka poslovna škola propala).
SLUČAJ 4
U jednoj popularnoj TV emisiji napravljen je prilog s pitanjem "U što da uložim 50.000 eura?" Poruka emisije je bila sljedeća - dolazi netko iz inozemstva koji ima 50.000 eura i s najplemenitijim namjerama želi taj kapital uložiti u Domovini, u nekakav uspješni biznis. I pita komu da se obrati, tko mu može savjetovati u što da uloži te novce, koji posao najbolje "ide" i gdje će mu se to najviše isplatiti. Očekuje da postoji jedno mjesto, "one stop shop", gdje će mu reći što da napravi. A kada tamo sve neki birokrati, od činovnika u gradskim poglavarstvima do direktora tehnoloških parkova (taj sam bio ja), koji ga odbijaju, ništa mu ne pomažu i on, jadan svoje novce mora uložiti negdje u tuđini, a Domovina će i dalje zaostajati i propadati. Sve je to u skladu s općim uvjerenjem kako potencijalni poduzetnici imaju mnogo birokratskih prepreka koje im prave glupi i zločesti birokrati koji ne vole poduzetnike.
Sigurno ima i toga, međutim, ta uobičajena slika koja se stvara u javnosti, svima razumljiva i vrlo prihvatljiva, u velikoj je mjeri pogrešna. Jednostavno rečeno: "To nije baš tak". Na navedeno pitanje ja sam, pomalo u šali, odgovorio: "Ako netko želi pametno uložiti 50.000 eura, može kupiti stan, kupiti neki 'grunt' u Zagorju, kupiti dionice Plive, otići na Havaje. Treba samo kupiti Plavi oglasnik ili pitati nekog brokera. I iz toga ne treba raditi velike drame, predstave ili TV emisije. Ali, ne, on želi uložiti u poduzetništvo i misli da će s 50.000 eura ili s 1.000.000 eura odmah postati poduzetnik i to uspješan poduzetnik. Ako neće uspjeti, onda su mu svi drugi krivi. I tu je taj nesporazum. To tak' ne ide. I već je vrijeme da to svi dobronamjerni i "dobronamjerni" promicatelji poduzetništva shvate - novci ne stvaraju poduzetnike, pa makar dotični došao sa kapitalističkog zapada. Novci poduzetniku pomažu da lakše i uspješnije realiziraju svoju poduzetničku ideju ili projekt, ali novci ga ne stvaraju".
SLUČAJ 5
Nedavno smo imali jedan slučaj, koji ima šanse da završi s korisnim rezultatom. Posjetio nas je jedan simpatičan gospodin, koji je u Njemačkoj zaradio značajan kapital, sa željom da mu savjetujemo u koje uspješne poduzetnike s područja visokih tehnologija da uloži svoj kapital. I da zajednički zarade. Osjetio sam da nastupa iskreno, pošteno i s dobrim namjerama. Međutim, budući da se godinama bavio nekretninama i nema iskustva s visokim tehnologijama, pitao sam ga zašto ne ulaže u izgradnju stanova. To je jedan od onih biznisa koji sada u Hrvatskoj najbolje idu i mnogi ljudi, koji žele zaraditi, time se bave. Ta ideja mu nije bila simpatična zbog svih problema kojima su takvi poslovi kod nas okruženi. Tada sam mu rekao da ga mogu povezati s nekoliko uspješnih poduzetnika čije tvrtke brzo rastu. Ali sam ga upozorio da su poduzetnici koji su stvorili svoja poduzeća vrlo oprezni i nepovjerljivi. Da bi nekome dozvolili vlasnički ulazak u njihova tvrtku (pa čak i s mnogo novaca ) trebaju se jako dobro upoznati i steći obostrano povjerenje. To se ne radi na brzinu. Zato smo u početku dogovorili, kao prvu fazu, da taj potencijalni ulagač najprije na osnovu svojih dosadašnjih kontakata i poznavanja njemačkog i američkog tržišta pronađe i ugovori neki novi posao našim poduzetnicima. Pa to može biti dobar početak za buduću suradnju i dobar temelj za dublje upoznavanje.
ŠTO MOŽEMO ZAKLJUČITI
Navedeni primjeri rezultat su mog osobnog iskustva, a ne nekog znanstvenog istraživanja, pa ne znam u stvari u kom postotku daju pravu sliku (ne)razumijevanja domovinske i iseljene Hrvatske. Naveo sam ih samo zato da budu podloga za razgovor i bolje razumijevanje. I za lakše oblikovanje prijedloga za suradnju u razvoju Hrvatske. Netko će me sada pitati kakve oblike suradnje predlažem. Odgovor na to pitanje nije jednostavan. Institucionalni okvir za suradnju treba izgraditi Vlada, ali bi svatko za sebe trebao odrediti što želi i gdje sebe želi naći u cijelom tom projektu. A i da svatko za sebe predloži kakvi bi mu projekti bili najinteresantniji.
Onaj tko samo želi zaraditi na jeftinoj radnoj snazi, naravno, otići će u Rumunjsku ili Bugarsku i naći će za sebe već nekakvo opravdanja što nije ulagao u Hrvatsku. Onaj koji želi poduzetnički planirati na duže staze uložit će u biznis koji će koristiti prednosti Hrvatske, a ima ih mnogo, samo ih treba upoznati. Onaj tko je mnogo truda, godina i znoja uložio da uspije u stranom svijetu i misli da je konačno zaslužio da uživa u uspjehu koji je teško zaslužio, sigurno nije spreman ulaziti u novi poslovni rizik u "staroj domovini". Onaj tko ima novaca i želi s ponosom gledati kako se dio njegovog novca oplemenjuje, osnovati će zakladu sa svojim imenom za stipendiranje odličnih studenata, za opremanje svog nekadašnjeg fakulteta, za najbolje znanstvene radove, nagrađivanje najboljih knjiga itd.. Onaj tko je znanstvenik napisati će knjigu u kojoj će dati detaljno razrađene prijedloge za analizu i oblikovanje našeg novog društva i gospodarstva.
A oni koji ne mogu ništa od toga samo će iskreno i snažno voljeti svoju staru domovinu Hrvatsku, svim srcem i dušom svojom. I to znači jako mnogo i predstavlja temelj onog stoljetnog čvrstog i trajnog mosta koji spaja domovinsku i iseljenu Hrvatsku.
U Zagrebu, 14. prosinca 2006.
Marijan Ožanić,
www.tehnopark.hr,
Članak je objavljen 15.12.2006. na web stranici HRVATI-AMAC.COM
Komentari čitatelja:
G. Ožanić je pravi stručnjak.
Dok ima Ožanića još Hrvatska ni propala!
Uvijek sam sa užitkom čitao članke od g. Ožanića u Fokusu ili na liderpress.hr. Ovo ću u miru pročitati ali znam unaprijed da je odlično i hvala g. Ožaniću što nam održava nadu da nisu svi u Hrvatskoj izgubili mozak i zdravi ljudski i ekonomski razum. Njegov članak o našim otocima u Fokusu i vladavini (ne)prava i javašluka je bio isto sjajno analitičko i etičko štivo.
G. Ožanić je dokaz da Hrvatska ima strucčjaka svjetskog kalibra samo takvi ne mogu utjecati na domaće političke Jude i ostatke KP aristokracije u njihovom plaćenom naumu od Hrvatske stvoriti koloniju i slugu tuđih interesa kroz takav bezumno-bezuvjetni EU i NATO ulazak.
G. Ožanić i njegovoj obitelji želim blagoslovljen Božić i blagoslovljenu, sretnu Novu Godinu 2007!
Dosta sam pisao puno puta na amacu da je iseljeništvo spas neovisne i samostalne jake, zdrave Hrvatske od stranih diktata MMF-a, EU-a i co.
To kao mali dodatak da se ne ponavljam.
Hrvatsko iseljeništvo bi moglo biti ključni strateški čimbenik u ekonomskom, tehnološkom, demografskom i inom pogledu hrvatskog svekolikog razvoja kada hrvatska politika ne bi radije htjela biti tuđi sluga i prezadužena nego jaka, samosvjesna drzava.
Sa vizijama uspjeha ili kao u Hrvatskoj nažalost veleizdajom i političko-strateškom maloumnošću sve počinje ili završava.
Hrvatska živi od kredita pored toliko iseljeničkog kapitala, kao i domaćeg koji su pograbili ili ga predali stranim bankama. Hrvatsko iseljeništvo je spas Hrvatske iz ekonomske i strateške ovisnosti kao što je bilo spas razoružanoj pa napadnutoj Hrvatskoj pod embargom na uvoz oružja.
Precijenjena kuna, nedostatak strateško-političke vizije, previše obzira na druge konkurente i na EU zemlje, sve to rezultira jadnim rastom BSP-a od oko 4 %, pitanje je statističkog friziranja.
Za jednu zemlju razorenu ratom i sa tolikim potencijalom je to više nego jadan ekonomski indikator.
IHP,
T. Kralj
|
Domovinski i iseljenički Hrvati
Jednom je doselio u jedan grad Sjev. Amerike Hrvat, koji je nekako uštedio, zaradio ili sl. oko 100.000 Dolarau Europi ili nekom djelu yuge. Odlučio je zapoćeti neki business: prodavati namještaj i luksuzne predmete za kuću. No bio je "novi' u toj sredini. Imala sam priliku reći mu da je najbolji put za to, prvo raditi neko vrijeme u jednoj takovoj trgovini, to je nabolje za naučiti "zanat". Odgovorio je da je to glupost. Kad je izabrao mjesto za svoju trgovinu, rekla sam mu da to nije dobro mjesto. Iistina, to je mjesto blizu dobro stojećih obitelj, a njegova roba će biti uvožena iz Italije i Europe, ali će njegova trgovina biti jedina s namještajem u tom djelu grada. Poznavajući mentalitet ovog stanovništva, bolje je imati trgovinu tamo gdje takovih trgovina ima više, pa kad netko odluči ići u potragu za nećim te vrste , ići će tamo gdje može naći veći izbor trgovina, na to je taj trgovac opet odgovorio: glupost. OK, nisam više ništa govorila. Buisiniss je bio vema neuspješan, pa se je preselio kad je to mogao u ulicu s nekoliko sličnih trgovina, ali je bilo prekasno, bio je u dugovima, bio je previše specijaliziran za skupe stvari, nije imao više snage i propao je.
Tako sada, ako to primjenimo u obratnom pravcu, tj kad netko iz iseljeničkog svijeta hoće nešto zapoćeti u domovini, mora prvo upoznati kako se vodi "business' u tim prilikama. Za to nije dovoljno reči "evo imam novac, novac može sve, trbaju mi savjeti." To je obmana. Treba poznavati situaciju, Iskustvo iz jedne strane zemlje i svijeta, nije primjenjljivo za neku drugu zemlju. A ima i još jedan elemenat u svemu, a to je: "što me ima naučiti taj, koji nije prošao ono što smo mi prošli". Iseljenici nisu čak niti lijepo primljeni. Sjećam se kad sam počela dolaziti u Hrvatsku 1976. i kasnije, ništa nisam smjela reći o našem iskustvu vani, "jer ti ne znaš koliko mi ovdje trpimo, Vama je vani lako". Što je u oba djela ove rečenice bilo krivo. Nama nije bilo lako, a znali smo u velikoj mjeri kako je bilo živjeti pod komunizmom srpsko-četničke yuge.
Znali smo, zato smo i otišli iz tog pakla, jer smo i sami bili proganjani, jer smo imali nekoga tko je završio u "Bleiburgu", znali smo, jer smo slušali rodbinu i prijatelje, čitali novine, čuli o progonima. Ne mora netko biti ubojica, ili žrtva nepravdi da nauči grozotu tog čina.
Pa da dokažem kako razumijem domovinu, rekla sam da svima koji tamo žive ljubim, ne samo ruke, nego i noge za sve što moraju pretrpiti, ali nitko nije znao kako se osjeća netko tko je bio liječnik u domovini, kad jedva zarađuje za dnevni kruh s time što pere podove u bolnici, a sličnih i različitih je primjera bilo mnogo.
Vera VB
|
Čestitke,
poštovani g. Ožaniću,
Ne pamtim kad sam posljednji put pročitala nešto tako konstruktivno i dobro o našoj iseljenoj Hrvatskoj. Bravo! Primite moje iskrene čestitke i svako dobro prigodom bozicnih blagdana od srca,
Tuga Tarle
|
|
