Nije problem u plaćama ili u automobilima, nego u njihovoj nesposobnosti, neznanju i gluposti

Kad bi se sva korist od ministarskog ili državničkog rada svodila samo na mjesečnu plaću, vjerojatno ni ne bi bilo takve jagme za vlašću. Premda hrvatski ministri, predsjednici vlade, Sabora ili države imaju pristojna mjesečna primanja u odnosu na jadni hrvatski prosjek, to ni izdaleka nije novac koji bi motivirao pojedince da se uhvate tih odgovornih dužnosti i dođu na vjetrometinu svih mogućih kritika, osporavanja, vrijeđanja, omalovažavanja i prekapanja po utorbi privatnog i obiteljskog života. Ne iskljućuje se, dakako, da i sama plaća može biti dostatni motiv pojedinim ministrima i drugim državnim dužnosnicima, posebice ako prije politike nisu imali ni za čarape, ali bit će prije da je riječ o iznimkama, nego o pravilu.

Postoje, osim plaće i drugi benefiti koji kod političkih aktivista izazivaju strast za politikom. Vrlo važan je i osjećaj moći, putovanje po svijetu, utjecaj na okolinu, stjecanje autoriteta, zatim osjećaj superironosti u odnosu na ostale (u osnovi kojeg je zapravo unutarnja potreba pojedinca da diskreditacijom i eksploatacijom drugih) te stvaranje pozicije s koje će kasnije, nakon mandata, razvijati biznis. U hrvatskoj, vulgariziranoj inačici politike, sve se naposljetku svodi na ostvarenje privatnih karijerističkih i materijalnih poriva. Oni napredaju, država tone.

Tek naknadno birači, koji su bili nasjeli na neke opće fraze makijavelista, shvate da su birali mahom prerušene trgovce kojima su opće ideje bile tek sredstvo manipulacije i demagogije. Mesić je glumatao 10 godina skromnog asketa, a nakon toga tražio je i dobio doživotni ured i vlastiti proračun, kao nitko nigdje u svijetu, te odmah kupio dva luksuzna stana, a još prije toga sagradio vikendicu. Neki ministri su poslije svojih mandata prodavali savjetničke usluge, i zapravo u zlatu naplaćivali prodavanje magle jakim državnim ili privatnim kompanijama oslonjenima na državu, drugi su, pak, nakon mandata počeli naplaćivati od nekihm kompanija usluge koje su im dali u vrijeme dok su bili moćni ministri.

SDP-ova predsjednika države Ivu Josipovića zacijelo nije privlačila predsjednička plaća koja je oko 25 tisuća kuna. I prije toga, sam je priznao da ima ušteđevinu od tri do pet milijuna kuna (ni sam nije znao precizno reći kolika je) koju je uštedio od svog profsorskog i znanstvenog rada zajedno sa suprugom, također znanstvenicom. Usput kazano, ima u ovoj zemlji i većih i u svijetu priznatijih znanstvenika i autoriteta, s većim brojem objavljenih relevantnijih radova i knjiga, pa uspiju jedino preživljavati ili, u krajnjem, tek pristojno živjeti, ali ni u ludilu uštedjeti milijune. Malo je vjerojatno da je i Zoran Milanović htio postati premijer zbog plaće od oko 20-ak tisuća kuna. Ako je točno da je njegova obitelj dobila nekoliko milijuna eura povoljnog kredita od Nove ljubljanske banke, a on joj nakon toga oprostio staru deviznu štednju hrvatskih štediša.

Inače, plaće državnih dužnosnika u Hrvatskoj nisu tajna. Lako se doznaje da najveću plaću u Vladi ima ministar obrane Ante Kotromanović, ona iznosi 22.214,99 kuna. Ministar regionalnog razvoja i potpredsjednik za investicije Branko Grčić prima oko 20 tisuća kuna te još tisuću kuna dodatka za odvojeni život. Ministar branitelja Predrag Matić zbog statusa ratnog vojnog invalida na račun dobiva 20.426,61 kunu, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić dobiva 18.611,52 kune, plus naknadu od 500 kuna za odvojeni život. Ministar poduzetništva Gordan Maras ima prima plaću od 17.363,41 kune, ministar uprave Arsen Bauk 16.305, 68 kuna, ministar zaštite okoliša na račun dobiva 19.397,65 kuna, a ministrica kulture Andrea Zlatar Violić 17.863,80 kuna. Milanka Opačić, potpredsjednica Vlade prima plaću od 18.813,30 kuna, ministar rada Mirando Mrsić na račun prima oko 17.000,00 kuna, ministar školstva Željko Jovanović 17.650 kuna itd.

Nije to novac zbog kojega bi pojedinci hrlili na spomenute dužnosti, nisu to iznosi zbog kojega bi im, premda u situacije besparice i socijalne bijede, građani trebali zavidjeti. Uostalom, nedavno su objavljene pet do deset puta veće plaće urednika i nekih novinara u jednoj privatnoj medijskoj kući. Ti podatci bili bi privatna stvar same kompanije kad upravo država, a to znači mi, porezni obveznici, ne bi snosila troškove njihove raspojasanosti. Tu kompaniju i njezine dubioze koje se mjere milijardama sada spašava država.

Ali iznosi državničkih plaća itekako su astronomski s obzirom na rezultate koje postižu. Ministar Kotromanović je sveo vojskuna pješačku bojnu koja nema ni opreme ni sredstava za normalan rad, ministar Grčić nije doveo ni jednu investiciju u Hrvatsku, ministar Maras nije otvorio ni jedno radno mjesto, a nikakve koristi ni od ostalih već samo štete jer su u svoje sketore umjesto reda unijeli totalni kaos. Ova je vlast dovela zemlju u stanje bankrota, uništila i ono malo što je funkcioniralo. S tog stanovišta gledano, za ono što rade i ostvaruju, oni su plaćeni bolje nego njihove kolege bilo gdje u svijetu. Bilo bi bolje da su plaćeni i pet puta više, ali da su pošteni i da država ima koristi od njihova rada, a ne samo ovu žalosnu orgiju nekompetencije, sramotnog neznanja, nesposobnosti i gluposti koju demostrriraju svakoga dana.

Piše: Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik