Oba se datuma bilježe kao državni blagdani u Republici
Hrvatskoj; 8. listopada slavimo Dan neovisnosti, a 25.
lipnja Dan Sabora. Nekad su se na sve državne i vjerske
blagdane vijorile zastave po našoj domovini. Danas je
sve očigledniji drukčiji trend; sve je manje hrvatskih
barjaka na pročeljima hrvatskih kuća, a što još više
zabrinjava, mnogi mjesni odbori i mjesne zajednice
nemaju istaknute zastave. Time se ne krše samo pravila
odnosa prema državnom obilježju, nego se krši i Zakon o
grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i
lenti predsjednika Republike Hrvatske, koji u čl. 11,
st. 2 jasno nalaže da se zastava Republike Hrvatske
ističe na dane praznika Republike Hrvatske. Dakle,
mjesni odbori i jedinice lokalne uprave i samouprave
koji nemaju istaknutu zastavu (a šetnjom u blagdansko
poslijepodne ulicama hrvatskih gradova moglo se o tome
uvjeriti) krše zakon. Ne leži odgovornost samo na njima,
već i na državnim organima koji ne provode spomenute
odredbe zakona kao i na pravosudnim tijelima koja
kršenja odredbi ne kažnjavaju.
Od borbenih signala do državnoga
znamenja
Omalovažavanje barjaka zavladalo je
hrvatskim društvom. Pojam zastave postao je upitan u
samoj osnovi. Zastava, barjak ili stijeg simbol je
neovisnosti zemlje i državne pripadnosti. Povijesno,
zastave potječu od vojnih obilježja koja su se rabila
kako bi se signaliziralo na bojnom polju. Prve zastave
koje su nosile simboličko obilježje državne snage bio
je zapravo rimski veksiloid SPQR (Rimski senat i
narod). Tijekom srednjeg vijeka zastave su se, osim
kao signalizacija na bojnom polju, pojavljivale kao
heraldički znaci određenih obitelji ili pak kao
kraljevski standard. Takva praksa sačuvana je do
danas, pa se primjerice britanski standard koji je
osobna zastava suverena prilično razlikuje od
britanskoga stijega Union Jack koji se vije i iznad
Buckinghamske palače, službene rezidencije britanske
monarhije.
Zastave kao
obilježje države pojavljuju se tek početkom 17.
stoljeća. U doba velikih jedrenjaka zastave su
pomorski pokazatelji odakle brod dolazi. Tek s pojavom
nacije u 18. stoljeću zastave je prigrlilo građanstvo,
kao iskaz nacionalne pripadnosti i nacionalnih
osjećaja. Tada su nastale zastave dviju
najrevolucionarnijih zemalja svijeta, Sjedinjenih
Država i Francuske. Američka je zastava stvorena nakon
Američke revolucije na temelju pomorskog grba iz 1777,
a francuska trobojnica postala je simbolom Republike
tijekom 1790-ih. Za razliku od njih, britanska zastava
stvorena je kao pomorski simbol u 17. stoljeću, ali
nije postala nacionalnom zastavom Ujedinjenog
Kraljevstva prije 1908. Europske zemlje uglavnom su
prihvatile svoje zastave na prijelazu iz 19. u 20.
stoljeće, a njihov se izgled temelji na starijim,
srednjovjekovnim ratnim zastavama. Među najstarijima
je danska.
Hrvatska zastava također je nastala u previranjima
na kraju 19. stoljeća. Naša je trobojnica nastala
1848. kao crven-bijeli-plavi, znak Trojedne
Kraljevine, a prvi se put službeno pojavila kao
instalacijska zastava bana Josipa Jelačića. On je na
inauguraciji i nosio te boje, a zastava se i danas
čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Nakon
uvođenja Bachova apsolutizma 10. rujna 1852. ukinuto
je pravo isticanja trobojnice, a smjele su se
upotrebljavati samo dvobojne zastave pojedinih regija:
Kraljevina Hrvatska bila je crveno-bijela; Kraljevina
Slavonija plavo-bijela; a Kraljevina Dalmacija
plavo-žuta. Od 1868. ponovno se ističe trobojnica
Trojedne Kraljevine s grbovima triju kraljevina
nasvođenim krunom Sv. Stjepana. U raznim inačicama
pozicije grbova ta se zastava rabila do 1918, kad je u
Državi Slovenaca, Hrvata i Srba naša zastava bila
čista trobojnica, bez grba. U Banovini Hrvatskoj
zastava se upotrebljavala s grbom ili bez njega, a grb
je bio šahovnica s prvim crvenim poljem. U vrijeme
Nezavisne Države Hrvatske trobojnica je imala grb s
prvim bijelim poljem, a u lijevom gornjem kutu
nalazila se tropleta vitica u simbolici pletera sa
slovom U u sredini. U vrijeme Jugoslavije Hrvatska je
imala trobojnicu s petokrakom u sredini.
Zastava moderne Hrvatske
Zakon o grbu, zastavi i himni
Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika
Republike Hrvatske u čl. 10 opisuje hrvatsku zastavu:
"Zastava Republike Hrvatske sastoji se od tri boje:
crvene, bijele i plave s grbom Republike Hrvatske u
sredini. Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Boje
zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje
strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu
trećinu širine zastave. Grb Republike Hrvatske je
smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba
(kruna) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio
grba zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka
grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale
zastave."
Grb Republike Hrvatske povijesni je
hrvatski grb u obliku štita dvostruko podijeljen
vodoravno i okomito u dvadeset pet crvenih i bijelih
(srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem
lijevom kutu štita crvene boje. Iznad štita nalazi se
kruna sa pet grbova. U krunu je smješteno pet manjih
štitova s povijesnim hrvatskim grbovima. Najstariji
poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju
žutu šesterokraku zvijezdu s bijelim mladim mjesecom.
Grb Dubrovačke Republike sadrži u štitu na modrom
polju dvije crvene grede. Dalmatinski grb sadrži u
štitu na plavom polju tri žute okrunjene leopardove
glave. Istarski grb sadrži u štitu na modrom polju
žutu kozu s crvenim papcima i rogovima okrenutu
ulijevo. Slavonski grb sadrži u štitu na plavom polju
dvije poprečne bijele grede, a između greda je crveno
polje po kojem se kuna kreće nalijevo. U gornjem
plavom polju je žuta šesterokraka zvijezda. Grb je
obrubljen crvenom crtom.
Partikulariziranje barjaka
Zastava i
grb posebno su bili bremeniti simbolikom tijekom
Domovinskog rata. Svakomu ostaje u sjećanju
oslobođenje Knina i simboličnost razvijanja hrvatskoga
stijega na kninskoj tvrđavi, a potom i dolazak
predsjednika Franje Tuđmana i slavnoga ljubljenja
zastave. Hrvatsko znamenje bilo je viđeno na svakom
pedlju hrvatske zemlje. U tom je trenutku zastava
imala obilježje slobode, pobjede, sreće, ponosa,
nacije u njezinoj punini.
Što se u međuvremenu dogodilo s hrvatskom zastavom?
Zašto su Hrvati odjednom prestali razvijati svoje
obilježje? Neki će reći da je dio pripadnika političke
opcije s nacionalnim predznakom odveć iskorištavao
znamenje i kiteći se nacionalnim obilježjima
devalvirao im vrijednost. Teško se može takvo
mišljenje uzeti ozbiljno, jer su državni blagdani u
zemljama kao što je Velika Britanija, Francuska,
Italija obilježeni obiljem državnih zastava. One su
postale pravi brend tih zemalja, koji se nosi i na
odjeći, na obući, pa sve do malih stvari poput satova
ili upaljača.
Gledano s područja grafičkog dizajna,
hrvatska zastava i grb plodno su tlo za nove ideje, pa
je čudno što je toliki zazor prema onome "što je
naše". Ali čini se da sve više ljudi smatra da to nije
naše, nego njihovo, u smislu vlasti. Neki su odbacili
zastavu kao iskaz trenutačnih problema u krizama i
pretvorbenim zločinima koji su vođeni u ime države.
Zastava je na čudan način postala simbolikom državne
vlasti, a ne same nacije. Cinični izrazi koji se mogu
čuti iz Banskih dvora ili Ureda Predsjednika dolaze sa
zastavom u pozadini, ali se i cinični odgovor naroda,
kao što su braniteljski ili radnički prosvjedi,
događaju uz hrvatski barjak. Tako na neki način
doživljavamo sukob zastava, s jedne strane
institucionalna (nepravedna) zastava, a s druge
narodna (pravedna) zastava. Ovdje stradava zastava kao
simbol zajedništva, jer se poistovjećuje s pojedinim
skupinama u društvu ("oni koji nose zastave").
Stoga se partikulariziranje zastave
može pretvoriti u posvemašnje odbacivanje stijega kao
nečega što ima nacionalnu simboliku.
Piše Vedran
Obućina
Vijenac, broj 460
20.10.2011.
|
