Hvala organizatorima što su me pozvali. Čast mi je biti
uz tako cijenjene predavače, uz sve vas u dvorani. Ne
moram biti Hrvatica da bih generala Praljka i ostale
Hrvate u Haagu podržavala. Dovoljno je biti novinarka
kojoj je stalo do pravde i istine.
Usmjerit ću moje kratko izlaganje na 3
bitne točke.
Prva, uloga medija u slučaju "Suđenje
Praljku i ostalima". Nepobitna, neosporna činjenica je
da mediji imaju odlučujuću ulogu u stvaranju javnog
mnjenja. U slučaju "Praljak" godinama hrvatski (a i
neki strani) mediji prešućivali su istinu i širili
laži o ulozi Hrvata u ratu u BIH. Ali su rado i na
veliko prenosili niz izjava političara iz tzv. "Novo,
novo vrijeme" - Mesića, Vesne Pusić i da sad ne
nabrajam tko još ne. Još tada kao strani novinar znala
sam ono što je danas svima jasno: da je ta negativna
kampanja imala za cilj ne samo obezvrijeđivanje
hrvatskog Domovinskog rata.
Ona je proizvedena, financirana i
režirana od međunarodnih centara moći kao dio
globalističkog plana stvaranja stanja izopačenih
vrijednosti u društvu. Pogotovo, ali i ne samo, u
bivšim socijalističkim zemljama. Dugoročno - cilj je
bio da se u ljudsku svijest usadi i ulije u glavu kult
izdaje, osobnog materijalnog bogaćenja, konzumerizma,
nasilja, seksualiziranja kako bi se lakše upravljalo i
manipuliralo društvom te se nesmetano opljačkalo
nacionalno bogatstvo niza zemalja.
O tome sam čitala još 1994. godine u
ruskom dnevnom listu Pravda (11.03.1994. g.).
Nacionalna država je u principu prepreka uvođenju
globalne diktature te nije poželjna. Zato je uništenje
tkz. hrvatskog nacionalizma cilj globalističkom lobiju
u zadnjih 20 i nešto više godina. Informiranje
javnosti pretvoreno je u oružje kojim se mjenja
svijest čovječanstva. Sada o tome piše puno autora
diljem svijeta. Spomenut ću dvije knjige - "Treći
svjetski informacijisko-psihološki rat" i "Globalna
imperija Zla" ruskih autora prof. Vladimira Lisičkina
i prof. Leonida Šelepina. U Hrvatskoj najbolji
poznavatelj tematike informacijiskog rata je svakako
prof. dr. Miroslav Tuđman, a njegova knjiga
"Programiranje istine" trebala bi biti udžbenik svakom
današnjem novinaru.
Nevladine
udruge i kreiranje mitova
Druga točka, uloga udruge civilnog društva. Od samog početka svog djelovanja,
te udruge nisu podržavale niti Domovinski rat,
niti hrvatske generale. Nisu, naravno, podržavale niti šestoricu Hrvata. Čak
su aktivno sudjelovale u stvaranju mita o agresiji Hrvatske na BiH. A pod
krinkom zaštite ljudskih prava stvarale su ozračje netolerancije i uvjete za
progon hrvatskih branitelja. Obilato financirane iz Europe plasirale su u
društvo parolu "Svaka žrtva je žrtva". Ali ta parola nije se odnosila na
hrvatske civilne žrtve.
Popis hrvatskih žrtava je jako, jako
dugačak i ne mogu sve nabrojiti, no želim bar
spomenuti moga, već pokojnoga, prijatelja iz Lovasa
Antuna Štrangarevića. On je u minskom polju izgubio
kćer i unučicu, a kako mi je rekao, sam je imao "tu
nesreću da preživi". Nakon toga četnici su ga više
puta pretukli te su mu bubrezi otkazali i do kraja
života bio je na dijalizi. Nažalost, hrvatsko društvo,
zaokupljeno problemom pukog preživljavanja, šutilo je,
a šuti i danas.
Hrvatski stradalnici i braniteljske
udruge nisu pokušali "oteti" bar dio teritorija
civilnog društva. Tek početkom 2012. godine
registrirana je udruga Concordia Rediviva
čiji osnivači ističu jedan od svojih identiteta kao
posebno značajan - identitet branitelja u obrani od
agresije. Ova udruga želi biti alternativa u dubokoj
podijeljenosti onoga što nazivamo 'civilnom scenom' i
u "jazu" između udruga proisteklih iz Domovinskog rata
i udruga koje proistječu iz tzv. mirotvornih
aktivističkih inicijativa. Naravno, za Concordiju
nema novca niti iz Europe, niti iz hrvatskog državnog
proračuna, pa se ona mora snalaziti kako zna i umije.
Dopisnici
Treća točka, internacionalizacija slučaja "Suđenje Praljku i ostalima". Što su
učinili predstavnici hrvatske države, novinari, aktivisti društvenih i javnih
tijela? Osim nekih rijetkih primjera osobnog zalaganja (novinarka Višnja
Starešina) nije organizirana bilo kakva kampanja za upoznavanje vanjskog svijeta
s činjenicama i istinom. Većina u Hrvatskoj smatra da je dovoljno biti u pravu.
I da oni vani to moraju znati. Peticije ili otvorena pisma do stranih
veleposlanstava u Zagrebu ili do nekih institucija u Europi isto tako bili su
više-manje primjeri osobnog čina (Hrvatsko žrtvoslovno društvo i osobno prof.
Šeparović) ili zalaganja nekih namjerno marginaliziranih organizacija i udruga.
Stranih dopisnika nakon rata gotovo da
i nema u Hrvatskoj ili se bave temama gospodarstva,
trgovine, turizma - tj. drže se što je moguće dalje od
vrućih tema. Ali to se prije desetak godina nije
odnosilo na kolege iz BBS-ija koji su nekim čudom
dobili pravo na uvid, snimanje i iznošenje dokumenata
iz arhiva prvog predsjednika Tuđmana, uprkos oznaci
"Strogo povjerljivo". Smatrajući da je pitanje časti i
dostojanstva svakog novinara iznositi istinu objavila
sam u Bugarskoj veliki intervju s generalom Praljkom,
ma koliko da je moja Domovina i danas, kao i za
vrijeme Jugoslavije, od strane većine hrvatskih
novinara ignorirana i podcjenivana.
I na kraju - bilo mi je bitno, za
razliku od hrvatskih kolega, saznati tko je tko u
tročlanom sudskom vijeću koje sudi generalu Praljku i
ostalima. Internacionalizirajući ovo pitanje došla sam
do mađarskih kolega i do informacije o jednom članu
sudskog vijeća - mađarskom sucu Arpadu Prandleru.
Saznala sam da je poslije sloma mađarske revolucije u
studenom 1956. Prandler "izabran" (zapravo imenovan,
ali nije jasno od koga) za glavnog tajnika Mađarske
Unije studenata (MEFESZ-a).
Godinu dana kasnije predstavljao je
Mađarsku Komunističku ligu mladih u Komunističkom
Internationalu Studenata u Pragu. Znam da svim
pravovjernim komunistima (neovisno o nacionalnosti) je
Jugoslavija draža nego samostalna Hrvatska. Zato sam
danas umjereni optimist, nadam se i očekujem 29.-tog
svibnja oslobađajuću presudu Praljku i ostalima, pa
makar ona bila podijeljena 2:1 (kako je rekao jedan
hrvatski političar u slučaju Gotovine i Markača -
odluka je bila podijeljena 3:2).
Autor: Diana Glasnova
Izvor: portal hkv.hr |
