Iznervirani, naime, "stalnim pozivanjem na prošlost", u
želji da pridonesu "razvitku prijateljskih odnosa dviju
zemalja", Hrvatske i Srbije, oni su od dviju državnih
zastava, hrvatske i srbijanske, uzevši od svake poprečnu
polovicu, mehaničkim spajanjem izveli treću, zajedničku,
hrvatsko-srbijansku. No, umjesto očekivanih pohvala,
njihov barjak "ljubavi i tolerancije" izazvao je
negativne reakcije. Najprije se uznemirila sama
radionica, što je njezina organizatora navelo da s
dijelom sudionika naglo otpraši u Bačku Palanku, a onda
se sve pretvorilo u skandal u koji se umiješala i mjesna
policija.
Događaj može biti zanimljiv iz
nekoliko razloga - među kojima intervencija policije
kao likovnog kritičara u dječjem kampu nije na
posljednjem mjestu - a onaj koji je mene privukao jest
logika nastanka i propasti rečene "poruke ljubavi i
tolerancije". Djeca su, bez sumnje, imala plemenite
namjere.
Riječ je o nečemu drugom, a to je
ideja o tome da je integracija uvijek bolja od
individualizacije, da je ono što je spojeno automatski
uspješnije od onoga što je razdvojeno, ergo, da je u
ime "razvitka prijateljskih odnosa između dviju
zemalja" opravdano poslužiti se škarama, uništiti dva
posebna barjaka i stvoriti jedan novi, zajednički. Ne,
nije riječ o prednostima sloge, suradnje, zajedništva,
nego o tome da se posebnost - nacionalni i državni
identitet - tretira upravo kao prepreka slozi,
suradnji i zajedništvu te da ju je legitimno na svaki
način zatirati. O ideji da se ne bude svoj, da bi se
moglo biti svačiji!
Da bi države mogle surađivati, nužno
je da budu to što jesu, da drže do svog identiteta i
da očekuju da do njega drže i drugi. Isto vrijedi i za
nacionalne zajednice, kao i za svakog pojedinca.
Identitet je barjak koji ima nekog smisla samo ako se
poštuje. Živjeti se, naravno, može i bez tog barjaka,
ali ga se nikako ne može i ne smije krojiti i
prekrajati po mjeri onih koji ga ne podnose. A baš to
se s Hrvatima i Hrvatskom događalo stoljećima, a
događa se i danas. Uvijek bi se našao netko tko bi
bolje od Hrvata znao što je za njih najbolje.
Hrvatski identitet nije nikakva
posebna vrijednost. Dapače, prema navodnoj izjavi
Slavka Kvaternika, "nije sramota biti Hrvat, ali je
peh". A za one koji ne mogu ili ne žele dokučiti tko
su i što su - i peh i muka. Takvi su u javnosti
najnaporniji. Sebe muče, a gnjave sve druge - svojom
sumnjom u vlastiti identitet. I velikom netrpeljivosti
prema svakome tko na pitanje o nacionalnosti može
odgovoriti u dvije sekunde. S takvim nešto nije u redu
(možda je ustaša?), valja ga se čuvati, prokazivati
ga, progoniti... I po mogućnosti mu izrezati
nacionalni barjak u rezance za svoje "poruke ljubavi i
tolerancije". Klinci u Gvozdu imali su od koga učiti.
Piše Josip
Pavičić
Večernji list, 30.08.2011.
|
