Većina Hrvata koji su se 1945. godine vraćali iz
Austrije u Jugoslaviju nisu bili ubijeni u Bleiburgu,
već nakon ponovnog prelaska rijeke Drave. Povijesno, taj
je prisilni povratak Hrvata te godine dobio ime po
austrijskom gradu u komu je započela njihova kalvarija.
U ovom slučaju, ne namjeravam opisivati detaljnu sudbinu
nesretnih žrtava nakon što su vraćene u Jugoslaviju, kao
ni statističku procjenu, budući se posebna istraživanja
trenutno vode u Hrvatskoj.
Ovdje želim skrenuti pažnju na jedan
aspekt šireg dogadjaja, koji do danas ostaje čudna, kobna tajna. Odluka
britanskih vojnih krugova da predaju Hrvate, kako bi bili zaklani, nije se nikad
mogla objasniti. To je zagonetka koju istražujem nepunih dvadeset godina i još
sam uvijek u nemogućnosti dati zadovoljavajuće objašnjenje. Međutim, smatram da
sada postoji dovoljno dokaza kako bi se mogao napraviti međusobno povezani
slijed događaja koji će biti nadopune već postojećim a povijesno zadovoljavajući
u odnosu na ono što je dosada objavljeno. To uključuje i prikaz u mojoj knjizi
"Ministar i masakri" (1986.), i interesantnu verziju koja se pojavljuje u
izvješću britanske vlade pod naslovom "Povratak iz Austrije 1945. godine"
(1990.) Ovo je povijest koju je vrlo teško istražiti, naročito zato jer postoji
nebrojeno mnogo prepreka koje se nalaze na putu onima koji pokušavaju. Britanski
povjesničar Herbert Butterfield je napisao: Postoje dvije izreke za povjesničare
koje se podudaraju sa onim što ja poznajem kao povijest i to toliko da bi ih
vrlo rado prikazao kao svoje vlastite, iako, zapravo spadaju u povijest 19.
stoljeća; prvo, da vlade daju povjesničaru"ključ svih vrata" osim jednih, i tada
tvrde da se iza tih vrata ne krije nikakva značajna tajna; drugo, ako
povjesničar može pronaći nešto što vlada ne želi da on sazna, najvjerojatnije će
to biti nešto od velike važnosti.
U mojem je slučaju bilo skoro obrnuto. Britanska vlada mi je dopustila
istraziti nekoliko pažljivo odabranih "vrata", dok su ostala vrata ostala čvrsto
zatvorena. Prije nego što ponudim svoje objašnjenje, naglasio bih jednu bitnu
činjenicu, a to je razlika izmedju tragedije Hrvata koji su predani Titu u
Bleiburgu, 12. svibnja 1945. godine i sudbine manjeg broja Hrvata koji su ostali
u Austriji nakon Bleiburške Tragedije. Događaji u Bleiburgu mogu se jednostavno
objasniti. U prvoj polovici svibnja 1945. godine, dok se završavao rat u
Jugoslaviji, ljudi iz svih etničkih grupa u Jugoslaviji bježali su preko
Karavanki i rijeke Drave očajnički se pokušavajući predati Britancima. Ono što
su prvenstveno tražili bila je zaštita od partizanskih komunista. Iza
jugoslavenskih borbenih linija dogadjali su se neviđeni masakri i svi su oni,
bez obzira čijoj su strani u tijeku rata pripadali, očekivali kobnu sudbinu u
slučaju uhićenja.
Nedugo poslije ponoći, 13. svibnja, središnji ured britanskog 5. korpusa
ocijenio je: " da se predalo oko 300 000 ratnih zatočenika, osoblja i izbjeglica
u dijelu pod nadzorom Korpusa, dok se daljnjih 600 000 kretalo iz Jugoslavije
sjeverno, u smjeru Austrije. Poduzimam sve potrebne korake kako bi se sprijecilo
njihovo kretanje po cestama, ali to ih ne će potpuno spriječiti, jer nemaju
dovoljno hrane i maltretirani su. Ako se toliki broj ljudi stvarno pojavi,
situacija u svezi hrane i dovoljnog broja stražara postat će kritična."
Navedenih 600 000 činile su vojne formacije hrvatskih domobrana i ustaša, kao i
veliki broj civilnih izbjeglica.
Do 15. svibnja, hrvatski konvoj je
stigao do livada južno od Bleiburga u južnoj Karintiji, gdje su se nekoliko dana
prije utaborili, u bleiburskom dvorcu s pogledom na grad, vojnici britanske 38.
pjesacke brigade. Hrvatski zapovjednik general Herenčić i prevoditelj Danijel
Crljen odvezli su se u dvorac gdje su zatim, s brigadirom Patrickom Scottom,
nastojali pregovarati o predaji. No, ubrzo se pojavio jugoslavenski general
Milan Basta koji je inzistirao da se pridruži razgovorima. Basta i Scott su brzo
odlučili prisiliti generala Herenčića da sve Hrvate pod svojim zapovjedništvom
preda jugoslavenskim snagama. Scott je vrlo jasno naglasio generalu Herenčiću da
ni u kojem slučaju ne će dopustiti egzodus Hrvata još sjevernije u Austriju,
koja je bila okupirana od strane Britanaca, nego će upotrijebiti svu silu kako
bi pomogao Basti u njegovim namjerama da zarobi Hrvate. Nakon žestokih svadja,
general Herenčić nevoljko je pristao na predaju. General Basta uvjerio je
brigadira Scotta da će se sa svima, koji se vrate u Jugoslaviju, postupati
ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati. Scott je o tome izvijestio svoje
nadredjene. Je li on sam u to vjerovao, to je druga stvar. U medjuvremenu, na
poljima prema jugu, izvan vidika bleiburskog dvorca, velika masa ljudi bila je u
stanju užasa i zbunjenosti a činili su prethodnicu jednog cijelog naroda u
bijegu.
Kada su Bastini partizani otvorili vatru iz šume koja se protezala s obje
strane polja, nastala je užasna panika u golorukom narodu. Mnogi su bili ranjeni
i ubijeni. Do sada jos nisam s preciznoscu ustanovio koliko je zapravo ljudi
ubijeno u poljima pokraj Bleiburga. Tijekom godina sam skupio mnogo izvješća
očevidaca o tome što se zapravo dogodilo. Nadalje, grobovi ubijenih su
identificirani. Izgleda da je austrijski Crveni križ naknadno prenio tijela
ubijenih, koja su zatim pokopana na drugim mjestima. Moje mišljenje je da sam
broj ubijenih u Bleiburgu ne djeluje velik obzirom na dogadjaje na drugim
stranama u to vrijeme, no vjerujem kako to mišljenje ne će dijeliti veliki broj
Hrvata i simpatizera drugih nacionalnosti koji svake godine održavaju
komemorativne sjednice na mjestu dogadjaja. Isto tako vjerujem, kao što
povijesna svijest napreduje da će se godišnje komemoracije promatrati sa
stajališta sjećanja na one hrvatske žrtve koje su pale od strane Britanaca i
njihovih komunističkih saveznika mračnih dana 1945., a ne će se kriviti samo oni
koji su se našli u blizini.
Velika većina ljudi, koji su ponovno prešli jugoslavensku granicu, masakrirana
je sljedećih tjedana i mjeseci; prolazili su "marševe smrti" o kojima se tek
treba početi voditi istraga. Na sreću, sada kad je Hrvatska opet samostalna
država, povjesničari imaju mogućnost slobodno, na naučnoj osnovi istražiti taj
predmet. Sada ću se osvrnuti na žalosne, ali povijesno relativno točne dogadjaje
u Bleiburgu, odnosno na ulogu i odgovornost Britanaca za zločin protiv Hrvata.
Prvi zapovjednik savezničkih snaga u mediteranskom dijelu bio je feldmaršal Sir
Harold Alexander, koji je takodjer zapovijedao snagama u južnoj Austriji. Njegov
je glavni ured bio smješten u kraljevskoj palači u Caserti, izvan Napulja.
Komande su išle kroz 15-ti vojni odsjek (general Mark Clark) u Firenzi, do
britanske 8. armije (general Sir Richard McCreery), čiji je glavni ured bio u
sjeveroistočnoj Italiji, blizu Udina. 8.armija bila je sastavljena od dva
korpusa: 13.korpus koji je bio blizu Titove vojske u Trstu i uz Isonzo i 5.
korpus poručnik-general Sir Charles Keightley) koji je, kao što smo već vidjeli,
okupirao južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru. Alexander je 15.
svibnja okupio glavne zapovjednike i rekao: "Oko 600 000 njemačkih i hrvatskih
postrojbi vojne grupe E kreće se prema Klagenfurtu. Tijekom sljedećih 24 sata
pogriješno se mislilo da se taj ogroman broj Hrvata predao 5. korpusu u Austriji
i AFHQ (Glavni ured snaga savezničkih) je morao odrediti što činiti sa
zarobljenicima. Ova pogriješka nastala je poradi većeg broja prijenosa
nedovoljno razumljivih izvješća iz Austrije.
Alexander je shvatio da je broj izbjeglica mnogo veći od britanskih snaga koje
su se nalazile na tom području - oko 25.000 vojnika, i zato je 16. svibnja izdao
nalog zrakoplovnom vice-admiralu Leeju, svom vojnom izaslaniku koji se nalazio u
Titovom glavnom uredu: "Komandant savezničkih postrojbi u Austriji javlja da se
oko 200 000 Jugoslavena koji su služili njemačkim snagama predalo njemu u ruke.
Željeli bismo odmah vratiti te ljude snagama maršala Tita, pa bismo zamolili
maršala Tita ako bi mogao instruirati svoje komandante da ih se prihvati i
ugovoriti sa GOC 5. korpusom najbolji način da se izvrši primopredaja na
austrijskoj granici, južno od Klagenfurta i da ih se vrati u Jugoslaviju."
Nakon nekoliko dana oglasio se Tito i zahvalio Feldmaršalu, ali su Hrvati u to
vrijeme već bili nadomak jugoslavenskom diktatoru. Povjesničari bi trebali
pažljivo promisliti prije no što bilo koga moralno osude. Moje je mišljenje da
je general Herenčić napravio kobnu pogriješku kada je pristao na predaju Milanu
Basti, a pri tom imajući na umu tisuće nesretnih ljudi za koje je bio odgovoran.
Jedno od riješenja bilo bi daljnje prodiranje u Austriju, uz rizik partizanskih
napadaja i britanske vojne intervencije. Dok su domobranske snage bile sposobne
suprostaviti se Titovim neregularnim jedinicama, britansko topništvo zajedno sa
pomoći iz zraka predstavljalo je prepreku, dok je Scott zaključio kako su snage
kojima raspolaže nedovoljne za dulje sprječavanje egzodusa Hrvata. Scottova
odluka da prisili Hrvate na povlačenje donijeta je jednoglasno i u ranoj fazi
britanske okupacije, mogao bih sugerirati, imao je vrlo malo izbora obzirom na
malu vojsku koja mu je tada bila na raspolaganju. Da je Herenčić naredio mirno
napredovanje i razdvajanje u britansku zonu, sigurno je da bi tada Britanci
otvorili vatru na gusto zbijene redove Hrvata i teško je sada ocijeniti
eventualne posljedice. U isto vrijeme, mogli bi se zapitati bi li britanske
snage dalje nastavile gadjati masu paničnih i većinom golorukih bjegunaca?
Dokazi mogućih reakcija britanske vojske postoje u rokovniku kapetana Nigela
Nicolsona, djelatnika Špijunskog odjela 1. gardijske brigade. Rano navečer, 19.
svibnja tri stražara su izvijestila: "100 000 Hrvata su upravo stigli u Ferlach.
3 GG-a (grenadier stražari) su naredili da se obavijeste svi Titovi ljudi u
okolici i da se Hrvate nipošto ne pusti preko mosta." Pola sata kasnije, tek što
je prvi nalog ušao u glavni ured 6.oklopne divizije, stiže i drugi nalog: NE
pucati na Hrvate pokušaju li prijeći most (ako su u pratnji žena i djece).
"Takve su bile okolnosti u kojima je došlo do zarobljavanja oko
500 000 i više Hrvata koji su bježali od komunista bojeći se za svoj život. Sada
ću se posvetiti jednom misterioznom aspektu ove tragedije, problemu kojeg još
treba riješiti. Kao što smo vidjeli, Hrvati u Bleiburgu se nisu predali
Britancima, koji snose mali dio krivnje za užase koji su se nakon toga dogodili.
U međunarodnom zakonu nigdje ne stoji da zaraćena strana mora prihvatiti predaju
vojske koja zahtijeva da je se zarobi. Predaja Hrvata u Bleiburgu zbila se 15.
svibnja 1945. godine. Kao što ratni dnevnici opisuju, ono što je pokolebalo
Komandu savezničkih snaga, bio je ogroman broj postrojba u zbjegu i izbjeglica
koji su bježali prema Karintiji u vrijeme kada je 5. korpus tek stigao u regiju,
i u vrijeme kada je odnos sa Titom bio nesiguran. Nedugo prije toga, od 12.
svibnja nadalje, određeni broj manjih grupa hrvatskih vojnika i civila uspjeli
su se predati britanskim snagama ili su se pak uspjeli neopazeno provući do zona
koje su okupirali Britanci. Budući je bilo nepotrebno čuvati ljude koji su sami
željeli ostati pod zaštitom britanskih snaga, neke se upućivalo u velike kampove
koji su za njih bili improvizirani, dok su drugi ostajali na mjestu predaje pod
zaštitom. Do 15. svibnja, 5. korpus poslao je izvještaj 8. armiji da se kod njih
nalazi 25 000 Hrvata.
Prije bleiburške krize, britanske su
snage tolerirale predaju manjih vojnih formacija, pa su se izbjeglice
nastanjivale najbolje što su mogle, sigurne (tako su mislile) od pandži Titovih
krvnika. Britanski su stražari sprječavali bande Titovih partizana koji su
tražili način da pucaju po Hrvatima. Britanska je komanda prihvatila činjenicu
da 25 000 "nepozvanih gostiju" potpada pod međunarodni zakon. Britanska vlada
snosila je odgovornost za humano postupanje sa ratnim zarobljenicima po
Ženevskoj konvenciji iz 1929. 2 U početku je izgledalo da je 5. korpus slijedio
zakon. Da su odabrali drugi put, dolazak izbjeglica u britansku zonu mogao se
spriječiti (jedini dostupan put bio je preko mostova rijeke Drave.)
Takva je bila situacija sredinom svibnja. Ali, od 15. svibnja nadalje,
politika 5. korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila, od
politike u skladu sa ratnim zakonima i zakonima ljudske prirode, do suradjivanja
i podrške jugoslavenskom komunističkom režimu. U tijeku trećeg tjedna uredjeno
je da se svi Hrvati, koji su bili u zarobljeništvu 5. korpusa, predaju Titu;
kako bi on svoju genocidnu politiku mogao prenijeti i na one koji su mislili da
su konačno sigurni. Kada se uzme u obzir Titov stav prema hrvatskoj državi u
ratu (NDH), užasan način ophodjenja njegovih postrojba u britanskoj zoni u
Austriji, vrlo je teško vjerovati da oni koji su uredili povratak Hrvata u
Jugoslaviju nisu znali kakva im sudbina prijeti. 13. svibnja, ratni dnevnik 1.
gardijske brigade izvješćuje:"Slovenci i Srbi su pretežito koncentrirani u
zatvoru Viktring. Nitko od njih ne može biti vraćen natrag, osim u sigurnu smrt
koja im prijeti od strane Tita".
Ako je to sudbina koju su očekivali
Slovenci i Srbi, koliko bi gore bilo Hrvatima! Partizani su učinili vrlo malo da
bi zataškali svoj apetit za krvavom osvetom. Dok su ih britanske snage silom
zadržavale, oni su više puta pokušali ubiti zatvorenike logora Viktring, južno
od Klagenfurta. 25. svibnja kapetan Nicolson zabilježio je u svojem
rokovniku:"Još 100 Hrvata je već na putu vlakom za Jugoslaviju - en route za
klaonicu ... Ta je informacija prispjela od Titovog časnika koji je zadužen za
zatrpavanje jame u Maria Elend."
Što je povod na tako dramatičnoj promjeni u politici? Razvoj tijeka dogadjaja
pokazuje da je odlučna intervencija stupila na snagu 13. svibnja kada je Harold
Macmillan iznenada stigao u Glavni stožer Korpusa. U to vrijeme, Macmillan je
vršio dužnost ministra u mediteranskoj regiji, političkog savjetnika feldmaršala
Alexandera, čime je posjedovao autoritet za komunikaciju direktno sa Uredom za
vanjske poslove i Kancelarom. 12. svibnja Macmillan je, u dogovoru s Alexanderom
avionom otputovao u sjeveroistočnu Italiju, sjedište 8. armije, kako bi se s
generalom McCreeryjom konzultirao o sve gorim odnosima s Titom. Kao što je večer
prije odlaska izvijestio Ured za vanjske poslove, namjera je bila izvijestiti
McCreeryja o političkoj situaciji, koji bi mu dao vojno mišljenje. Macmillan je
proveo cijelu večer 12. svibnja u razgovoru s McCreeryjem i generalpukovnikom
Hardingom čiji je 13. korpus bio u direktnom dodiru s Jugoslavenima na Isonzu.
U tom trenutku nastaje preokret u
Macmillanovom planu. Umjesto da je, kao što je bilo predvidjeno, otputovao u
Napulj, on je iznenada avionom otputovao preko planina u Austriju.Tamo je proveo
dva sata u razgovoru s Keightleyjom i suradnicima. Što se dogodilo na tom
sastanku, može se zaključiti samo iz dogadjaja koji su slijedili, budući
Macmillan nije nikad otkrio motive za iznenadnu promjenu u planovima glede puta,
kao ni temu diskusija u Glavnom stožeru 5. korpusa.
U svom dnevniku, kojeg je vjerojatno nadopunio sljedećeg dana, Macmillan
opširnije navodi teme koje je potaknuo Keightley:"Da zbrka postane još veća, na
tisuće tzv. ustaša i četnika, većinom sa ženama i djecom, panično bježe pred
Jugoslavenima koji napreduju. Ovi nazivi, ustaše i četnici, pokrivaju sve, od
gerilskih snaga organiziranih i naoružanih od strane Nijemaca, koje su se
sastojale od Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi se borili protiv Tita, do običnih
ljudi koje su partizani prozvali nacistima i fašistima samo zato što su bili
katolici ili konzervativni u politici, pa se nisu slagali sa revolucionarnim
komunizmom. (To je vrlo jednostavna formula, koja, u nešto modificiranoj formi,
primjećujem, uzima maha u engleskoj politici.)
Macmillanov dnevnik je ispunjen pogledima koji odaju nadu u eventualno
publiciranje tekstova, pa se ne dobiva dojam potpune istine i cjelokupnosti, što
bi, u nekom drugom slučaju, možda bilo vidljivo. Paragraf koji je ovdje naveden
postavlja neka pitanja i ne može se shvatiti "slovo po slovo" kao što je bilo sa
Horneom. Macmillanovim biografičarom i autorima Vladinog "Cowgill izvještaja".
Mogu se donijeti sigurni zaključci, kao npr:
1. Sigurno je da je cijela informacija potekla od generala Keightleya.
2. Budući su imali vrlo malo vremena za razgovor, kao i iznenadna Macmillanova
odluka da promijeni originalne planove puta, može se zaključiti da taj sastanak
nije bio samo običan razgovor.
3. Paragraf koji opisuje posjet Klagenfurtu pisan je stilom osobnog dnevnika,
ali ostavlja se dojam prisutnosti službenog tona razgovora. Predmeti su
nabrojeni po važnosti:
(I) Jugoslaveni su izrazili otvorenu želju za pripojenjem Juzne Karantanije
gdje su se njihove postrojbe počele ponašati nekontrolirano.
(II) Među velikim brojem neprijateljskih snaga koje su se predale 5. korpusu
bilo je 40.000 Kozaka i Bjelorusa, čiji su povratak zahtijevali Sovjeti. Također
se zna da je vojska maršala Tolbukhina, koja je stala unutar odredjene granice
britanske zone, držala oslobodjene britanske ratne zatvorenike.
(III) Različite kategorije"Jugoslavena", panično bježeći ispred Titovih četa,
stigle su na odredište, kao što je gore navedeno.
Macmillan je zaključio svoj izvještaj o sastanku, objasnivši: "Jučer smo imali
konferenciju s generalom i njegovim časnicima, pokrivajući gotovo isto područje
kao ono s generalima McCreeyjem i Hardingom. On nam je dao svoj izvještaj, a mi
njemu naš. Vjerujem da je svima bilo korisno".
Dakle, kao što se moglo očekivati, Keightley je poredao glavne probleme, koji
su ga čekali u Austriji, a Macmillan mu je odgovorio s prikladnim uputama i
savjetima. Dakako, važno je da su politički čimbenici vladali u svakom pitanju,
a Macmillan je bio kvalificiran da na njih odgovori. Macmillan je parafrazirao
svoje odgovore na prva dva pitanja.
(I) Jugoslavenska agresija: "Moramo na to gledati manje više bespomoćno zato
što je naš trenutni plan ne upotrijebiti silu i ne poticati, (izazvati?)
incident.
(II) Kozaci i Bjelorusi: "Odlučili smo ih predati" ... U isto vrijeme,
predložio sam da nam Rusi predaju Britance ili ranjenike, koji bi mogli biti u
njihovom području"
Međutim, u Macmillanovom dnevniku se ne vidi koji je savjet preferirao, ili je
li uopće bilo kojem savjetu dao prednost. (III) Ovo izostavljanje čini se sve
zanimljivijim kad se malo bolje razmotri. Kao prvo, ako ne gledamo Macmillanov
prenatrpani stil izražavanja, njegov izvještaj kazuje da je Keightleyjev
izvještaj o jugoslavenskim prognanicima detaljan i eksplicitan. Kad je Macmillan
stigao, izvještaj je, u cijelosti, pokrivao sve antikomunističke Jugoslavene
koji je 5. korpus zadržao kod Viktringa i na drugim mjestima.
1. "Četničke" slovenske postrojbe, "gerilce koje su Nijemci naoružali i
uzdržavali za borbu protiv Tita": tj. slovenski domobranci
2. Hrvatske sile, krivo razvrstane "en bloc" kao tzv. ustaše, ustvari
pretežito "gerilci koje su Nijemci naoružali i uzdržavali, .. za borbu protiv
Tita&" tj. hrvatski domobrani.
3. "Četnički" Srbi: tj. anti-Titove srpske formacije pod vodstvom generala
Mihallovića i generala Nedića. "Prve tri grupe bile su uglavnom praćene ženama i
djecom.
4. Rimokatoličke i konzervativne elemente koji su ostali bez naklonosti prema
revolucionarnom komunizmu: tj. civili iz različitih etničkih grupa u
Jugoslaviji, koji su imali razloga bojati se preuzimanja vlasti od strane
komunista.
Macmillanov spis sukladan je dnevnom ratnom dnevniku Šeste oružane divizije
koji glasi: "Položaj u divizijskom području, u svezi predanih osoba, sada je
otprilike ovakav:..Plaćeničke postrojbe:
(a) U borbenoj grupi "Seeler" 21.000 Slovenaca, Srba i Bjelorusa.
(b) Hrvati. Područje Eisenkappel, vojna snaga 7.000 uz 3.000 civila.
Macmillanov izvještaj o razgovoru s Keightleyjem jedina je cjelovita verzija,
budući da Keightleyjevi stariji časnici, brigadir Low (Aldington) i
Tyron-Willson ne priznaju svoju nazočnost tom razgovoru. (Odsutnost tih časnika
s takvog važnog sastanka je nevjerojatna). Čini se kako je 5. korpus zabilježio
sažetak tog razgovora radi informacija, ali ako je to tako onda je izvještaj
nestao iz ratnog dnevnika zajedno s drugim informacijama koje je britanska vlada
smatrala kompromitantnim. Prema tome, prisiljeni smo služiti se Macmillanovom
verzijom koja je barem napisana u onom periodu. Medjutim, analiziranje otkriva
neke zanimljive proturječnosti.
Macmillan je zabilježio savjet koji je dao u svezi prva dva
Keightleyjeva pitanja, ali nije otkrio svoj odgovor na pitanje o jugoslavenskim
prognanicima. Ovo izostavljanje je zanimljivo zato što je Keightley dobio
precizne upute u svezi Kozaka. 13. ožujka, osma armija izdala je pažljivo
napisanu zapovijed u svezi tretiranja uhvaćenih Rusa. 3. svibnja, Osma armija
izdaje zapovijed da se "Četnicke Mihailovićeve postrojbe i drugi disidentski
Jugoslaveni ... trebaju smatrati ratnim zarobljenicima i tako biti tretirani.
Konačno, o uklanjanju tih osoba će odlučiti država". Međutim, kontekst naredbe
je bila predaja njemačkih postrojba u Italiji, a osim toga naredba nije
eksplicitno spomenula Hrvate, iako se tisuće Hrvata bilo predalo 5. korpusu.
Nepojmljivo je da Keightley nije
tražio Macmillanov savjet u svezi ovog političkog pitanja i da mu Macmillanov
nije nudio neki savjet. Slika je još čudnija kad se uzme u obzir Macmillanov
motiv za iznenadno putovanje u Klagenfurt.
Autori "Cowgill izvjestaja" tvrde da je Macmillan putovao avionom na sastanak
s Keightleyjem kako bi objasnio potrebu rafiniranog načina u postupku s
Jugoslavenima, budući je tri dana prije toga Keightley tražio dozvolu od
McCreeyja da puca na Jugoslavene koji ne slušaju britanske zapovjednike. 3 Iako
je ovo prikazano kao činjenica, ovaj je prijedlog samo špekulacija i
izmišljotina da bi se dokazala tvrdnja u izvještaju; tj. da se Macmillan susreo
s problemom prognanika "en passant" i nije imao važnu ulogu u odluci da ih se
vrati komunistima.
Da je Macmillan vidio potrebu Keightleyja osobno savjetovati, nema sumnje da
bi planirao putovanje do Austrije na početku. Osim toga, ne može se objasniti
zašto je onda sakrivao odluku o repatrijaciji Kozaka i Jugoslavena od britanskog
Ministarstva vanjskih poslova. Nedavno je stariji časnik kod Glavnog stožera 5.
korpusa potvrdio točnost moje sugestije da je Keightley kontaktirao s
Macmillanom, dok je bio s McCreeryjem i tražio Macmillana da dodje na sjever i
da mu savjetuje kako tretirati Kozake. U zabilježenom intervjuu koji je bio
održan u Kraljevskom ratnom muzeju (Imperial War Museum), brigadir C.E.
Tryon-Willson sjećao se talijanske kampanje iz 1890. g.
"Kada se bude zanimalo za povijest kampanje, mislim da će se saznati kako je u
mnogim slučajima 5. korpus bio u mogućnosti prići Haroldu Macmillanu, a ponekad
i direktno Alexanderu."
Opisujući nadalje probleme s kojima se susretao 5. korpus u Austriji, brigadir
Tryon-Willson se prisjeća svog posjeta Glavnom stožeru Crvene armije u
Voitsbergu 10. odnosno 11. svibnja.
"Odmah čim smo stigli u Austriju, a to je bilo nekoliko dana po dolasku
generala Keightleyja, bilo mi je rečeno da podjem iz dva razloga: jedan je
razlog bio da pogledam područje kroz koje bi možda morali operirati: a drugi da
kontaktiram drugu stranu. Baš u to vrijeme nisam otišao ni sa kakvim uputstvima
ili s namjerom predavanja Kozaka. Jer - ponovo, vraćam se na 78. diviziju - oni
su se pomakli prilično daleko, u nadi da Rusi nisu puno znali o njima, jer nisu
htjeli da ih se vrati. 46. divizija koja je bila puno bliže, imala ih je dosta,
a isto tako i 6. oklopna. General Keightley je prije tog mog putovanja imao već
kontakt s generalom Haroldom Macmillanom. On mi je rekao u čemu je problem, a
spomenuo je - ili je možda spomenuo da ima neke Bjeloruse. Ali u tom razdoblju,
sa sigurnošću, sve do 15.-tog znam, a ta mi se stvar urezala u pamćenje, nismo
znali broj niti bilo čije ime, jer smo ih morali reći Diviziji da hrani te momke
iz rezervi koje su tamo imali. A Harold Macmillan je rekao: "Pa, gledajte,
budete li vratili te momke natrag, jedina stvar koju mogu napraviti je reći Vam
da će biti bolje ako se izravno obratite generalu Tolbuklinu i sredite stvar". 4
Savjet koji je Tryon-Wilson pripisao Macmillanu izgleda malo zbunjujući, ali je
njegova glavna misao razumljiva. Keightley je zahtijevao nazočnost Macmillana
kako bi ga savjetovao u svezi s planom koji je trebao provesti u odnosu na
Kozake."
Nadalje, ovaj prvotni račun potvrdjuje
da je prije Macmillanova posjeta 5. korpusu bio zabrinut kako zaštititi Kozake
od izdaje Sovjetima. Točnije, ono što je Ministar rekao Keightleyu nije
zabilježeno, ali je bit toga neosporna. Deset dana kasnije Keightley je
izvijestio zapovjednika 8. armije generala McCreeryja: "Kao rezultat usmene
naredbe Macmillana Komandi 5. korpusa na navedenom sastanku, mi smo poduzeli
vraćanje svih sovjetskih državljana iz podrušja Korpusa sovjetskim snagama".
Dosada su i Keightly i Macmillan uskraćivali sva uputstva ove "usmene naredbe"
svojim kolegama, a jedini razlog što je zapovjednik 5. korpusa odabrao to
obznaniti bilo je u kontekstu pokušaja da izvrne novoprimljenu naredbu od
Alexandera kojom mu je branio prisiljavanje Kozaka da se vrate "kući".
Trenutno sam zabrinut za sudbinu Hrvata više nego Kozaka. Medjutim, postoji
dostatan razlog da se vjeruje da vraćanje u domovinu oba naroda predstavlja
posljedicu identične odluke. Prije Macmillanovog dolaska zapisi ukazuju da 5.
korpus nije imao ni namjeru, ni želju da bilo koga predaje kako bi bio
maltretiran ili ubijen. Potom se u planu dogodio radikalan preokret, koji je
zahtijevao opsežnu obmanu savezničke Komande, da se ne kaže ništa o nesretnim
zatvorenicima. Ratni dnevnik 5. korpusa, i drugi vojni zapisi bili su u biti
krivotvoreni, a postupak, koji je jedva bio potreban, imao je svu spomenutu
proceduru. "Cowgill komitet" se trudio ismijati ideju o bilo kakvoj urotničkoj
aktivnosti svog "prijatelja" Alexandera.
Po povratku u Napulj 14. svibnja Macmillan je uspio uvjeriti
Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda
naredbu kojom se zahtijeva predaja Kozaka i Jugoslavena sovjetskim i
jugoslavenskim komunistima. O tom nema riječi u Macmillinovom dnevniku, ali je
dogadjaj utvrdjen privolom koju je kasno te noći dao Alexander Kirk, Macmillanov
američki istomišljenik, politički savjetnik Alexanderov, Ministarstvu u
Washingtonu.
"Danas popodne je general Robertson izvršni administrativni
časnik AFHQ-a, zahtijevao od nas da se suglasimo sa tekstom brzojava za general
- kapetana britanske 8. armije; kojim se on ovlašćuje da preda 28.000 Kozaka
(pogledajte naše izvješće 797. od 16. listopada 1944. Pomoć), uključujući žene i
djecu, maršalu Tolbuklinu, te ga dalje upućuje da preda jugoslavenskim
partizanima veliki broj odmetničkih jugoslavenskih postrojbi s izuzetkom
četnika."General Robertson je utvrdio da je Macmillan, koji je jučer govorio s
general - kapetanom 8. armije, preporučio ovaj smjer akcije. Pitali smo jesu li
Rusi tražili da im se ti Kozaci predaju, a Robertson je na to negativno
odgovorio i dodao "... ali će sigurno to ubrzo zatražiti". Također smo pitali
generala Robertsona kako namjerava definirati četnike, a on je na to bio vrlo
neodređen. Mi smo na to rekli da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo
našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo budući se nismo suglasili
s njim u tome, ali je dodao da je bio suočen s teškim administrativnim
problemom, stotine tisuća njemačkih POWS-a, te se u to vrijeme nije mogao mučiti
s time tko bi mogao ili ne bi mogao biti predan Rusima i partizanima, da bude
ubijen. On bi svoj brzojav morao poslati bez obzira na naše neslaganje.
"Mišljenje Ministarstva bi brzo bilo
poželjno"
Po svoj prilici se zbog ovog sukoba izmedju SAD-a i britanskih političkih
savjetnika, Robertson trebao obratiti Macmillanu zbog potvrde smjernica koje je
sada prihvatio. U 4,36 tog popodneva (14-og) Robertson je odaslao naredbu 8.
armiji da se dalje proslijedi Keightyju, kojom se tražila brza predaja "Rusa"
(tj. Kozaka) i zaključio s ovim uputstvom:
"Svo osoblje za koje je utvrdjena jugoslavenska nacionalnost, a koje je
služilo njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama".
Kopije su poslane Alexanderovom šefu Glavnog stožera, generalu
Morganu, koji se upravo spremao otići na dužu misiju u sjevernu Italiju i
Austriju, kao i Macmillan. Značajno je da ni jedna kopija nije poslana Kirku,
koji bi primijetio čak i da je namjerna rečenica koja se odnosila na četnike
izvučena iz krajnje verzije. Propust sugerira da je ona bila uključena u skicu
teksta što dokazuje lažnu nadu pridobivanja Kirka. Odlučivši da nastave bez
njegovog pristanka, Macmillan i Robertson su zgrabili priliku da prošire
naredbu. To je ova naredba koju su odgovorni u 5. korpusu prihvatili kao
opravdanje za akcije vraćanja u domovinu, što se nastavilo cijelom drugom
polovicom svibnja.
Čudna je, ali izgleda neosporna, činjenica da Alexander uopće
nije znao o postojanju te naredbe sve do 21. svibnja. Točno se ne zna koliko je
dugo to skrivano od njega, ali dogadjaji koji su uslijedili govore o propustu
ispod razumne sumnje. Od 16. svibnja pa dalje, on je bio zauzet raspravama s
Eisenhowerom, čiji je cilj bio evakuacija Kozaka u SHAEF pritvor.
U isto vrijeme njegova namjera je bila
da transportira jugoslavenske zatvorenike i ispitao je nedosljednost
(neslaganje) izmedju prepisanog u "Robertsonovoj naredbi": na što je Alexander
izdao svježe objašnjenje naredbe. Bilo bi apsurdno pretpostaviti da su dva
vrhovna saveznička komandanta prošla svu tu muku znajući da je dijametralno
različita politika već u provedbi. Srećom, nije potrebno osloniti se na
zaključke i osnove naizgled prihvatljivog plana, jer dokazi o velikoj obmani
provjeravat će se kasnije u tadašnjim zapisima, 17. svibnja Alexander je izdao
ovaj emotivni apel - smjernice kombiniranom rukovodstvu Glavnog stožera; "Da nam
pomognete u rasčišćavanju pretrpanosti ljudstva u južnoj Austriji hitno tražimo
uputstva za konačno razmještanje sljedećih triju klasa:
a/ Oko 50.000 Kozaka, uključujući 11.000 žena. djece i staraca. Oni su bili
dio njemačkih oružanih snaga i borili su se protiv saveznika.
b/ Četnika čiji se broj stalno povećava. Trenutačno ih ima oko 35.000 od kojih
smo već evakuirali 11.000 u Italiju.
c/ Njemačkih hrvatskih postrojba ukupno 25.000.
U svakom od navedenih slučajeva, ako
bi ih se vratilo u zemlju podrijetla odmah, bilo bi fatalno po njihovo zdravlje.
"Tražimo odluke o konačnom razmještaju čim prije". Doslovni tekst pokazuje dosta
jasno širinu Alexanderove humane brige za bespomoćne bjegunce, i njegovu
primjedbu što ih se predaje njihovim neprijateljima. U tom kontekstu, međutim,
sadržaj je na drugom mjestu u odnosu na način njegovog prijenosa. Iako oblik
utvrđuje da poruka proistječe osobno od vrhovnog savezničkog zapovjednika,
ustvari je otposlana iz ureda njegovog izvršnog administrativnog časnika,
generala Robertsona.
Takav postupak, iako na toj razini, postavlja značajno pitanje u odnosu na
Robertsonovu ulogu u planu prisilnog vraćanja u zemlju podrijetla. Tri dana
ranije, na Macmillanov poticaj, on je izdao sramnu "Robertsonovu naredbu", gore
citiranu, kojom se 8. armiji naredjuje da preda "sve Ruse" Sovjetima, a sve
Jugoslavene koji su služili u njemačkim snagama, Titu. Kad je primio svoju
kopiju, od Feldmaršalovog znaka 17. svibnja, vjerojatno je Robertson shvatio da
Alexander nije znao za postojanje prijašnje naredbe, što je bilo u opreci s
brigom za dobrobit zatvorenika, a njegov apel Eisenhoweru postoje suvišan...
Zašto, u tom slučaju, on nije upozorio Alexandera na nedosljednost?
Neizbježno je da je Robertson
uskratio uputstva njegovoj naredbi od 14. svibnja, za čiju je bezdušnost dobro
znao, zapravo je time ismijao Feldmarsalove humane namjere. Možda bi se moglo
upitati, je li takva obmana bila moguća u čvrstom ustrojstvu vojnih stožera.
Opće je poznato da je Alexander bio zapovjednik "bez ljudi" koji je bio sklon
tome da veći dio rutinskog posla prepušta svojim sposobnim potčiniteljima. Kako
bilo da bilo, srećom postoje potvrdjeni dokazi o opsežnosti obmane koji ukazuju
na vještinu kojom je ona provedena.
Podsjećamo da je kasno 14. svibnja Alexander Kirk, američki politički
savjetnik pri AFHQ-u, iznio Ministarstvu svoje neslaganje s Robertsonovim
prijedlogom da preda jugoslavenske zatvorenike Titu. Predloženi korak bio je u
direktnoj opreci sa savezničkim planom i 16. svibnja pomoćnik sekretara države
Grew, uputio je Kirka da uloži službeni protest AFHQ-u u ime vlade SAD-a. Istoga
dana (17. svibnja) kad je Alexander izdao svoj apel zajedničkim šefovima
osoblja, Kirkov je zamjenik Carmel Offie, registrirao službenu primjedbu
zamjeniku šefa osoblja (general Lemnitzer), generalu Robertsonu i Haroldu
Macmillanu: "Želim izraziti svoje neslaganje s brzojavom koje je CAO poslao
MACMIS-u u odnosu na raspored odredjenih jugoslavenskih disidentskih trupa i
četnika te da američki stav, s kojim se Ministarstvo vanjskih poslova složilo u
odnosu na disidentske jugoslavenske trupe i nepartizane, je jasno utvrđen.
Prisjetit će te se da je engleski ambasador u Beogradu, prije
nekoliko tjedana, predložio tri alternative kod predaje ovih Jugoslavena.
a) da se koriste kao pomoćne postrojbe
b) da ih se treba predati jugoslavenskoj vojsci, i
c) da ih se treba razoružati i smjestiti u izbjegličke logore.
"Ukratko, stoga vjerujemo da su postrojbe koje su u pitanju, a
koje se žele predati američkim i britanskim zapovjednicima u sjeveroistočnoj
Italiji, trebaju razoružati i smjestiti u kampove - baze radi ispitivanja; da se
onima koji se žele vratiti u Jugoslaviju kao pojedinci to i dopusti, a da se svi
ostali prebace u izbjegličke logore, a one protiv kojih postoji dokaz da su
počinili ratni zločin, da ih se kao takve izruči".
Alexanderu nije trebalo uvjeravanja za
to, a on je istog tog dana 17. svibnja izdao naredbu, osiguravajući evakuaciju
četnika i drugih "odmetnika" jugoslavenskih zatvorenika iz Austrije u kampove u
pozadini sjeverne Italije poznate kao "Okrug 1". Sljedećeg dana je zahvalni Kirk
izvijestio ponovo Ministarstvo: “Vrhovni saveznički zapovjednik (SAC) je
izvijestio 8. armiju i ... 15. armijsku grupu da se inflitriranje četnika i
drugih jugoslavenskih odmetnika u područja koja su okupirale savezničke
postrojbe treba tretirati kao razoružane neprijateljske postrojbe i evakuirati u
britanska koncentracijska područja. Računa se na ukupan broj od 35 000 koje AFHQ
uzima u razmatranje za konačan raspored".
Zapovijed (tzv. "Distone") na koju je Kirk mislio, zahtijevala je evakuaciju
svih predanih srpskih, slovenskih i crnogorskih četa iz Austrije i njihov
premještaj u logore u Italiju, gdje je zadržano tisuće njihovih zemljaka koji su
se prije predali u Italiji. U zapovijedi nije spomenuto 25.000 hrvatskih četa
koje je zadržao 5. korpus u Austriji, odkad je zapovijed bila izdana kao
reakcija na specifičnu istragu koju je naručio šef stožera 5. korpusa (Brigadir
Low), u svezi odluke jedinice "Jugoslavenske kraljevske armije". Za jedno
vrijeme, bilo je potrebno Hrvate zadržati u Austriji, jer Hrvati nisu mogli biti
smješteni pokraj njihovih zakletih neprijatelja. Svaka odluka u svezi konačne
sudbine svih ratnih zarobljenika jugoslavenske nacionalnosti bila je u rukama
zapovjedništva korpusa, kojemu je Alexander uputio taj zahtjev 16. svibnja.
Što se tiče Kirka, sve je izgledalo dobro. Određen smjer kojega se držao AFHQ
sada je bio u skladu s odlukama SAD-a i Velike Britanije i činilo se da više
nije postojala mogućnost repatrijacije bjegunaca, da bi ih potom ubio
osvetoljubivi Tito. Prošlo je više od dva mjeseca prije nego što je Kirk otkrio
da su on i Alexander bili žrtve prijevare koju su izvršili njihovi suradnici.
14. svibnja je General Robertson pokazao Kirku plan zapovijedi, po kojoj se
tražilo izručenje svih jugoslavenskih zarobljenika iz Austrije i koju je odobrio
Macmillan, Robertson je odbacio Kirkovo protestiranje i ubrzo nakon toga izdao
zloglasnu zapovijed FX 75383 koja bi osigurala, ono što je on drsko očekivao
– vjerojatan masakr Kozaka i Jugoslavena. Medjutim, tekst službenog
protesta Amerike od 17. svibnja, uložen u AFHQ-u, otkriva da je Kirkov ured imao
u svojim rukama ono što se pretpostavljalo da je primjerak Robertsonove
zapovijedi. Kirkov zastupnički ured pripisao je to brzojavu koji je CAO
(Robertson) uputio MACMIS-u, u svezi odluke nekih jugoslavenskih nacionalista
koji su bili predani saveznicima".
Ovo upućivanje otkriva način po kojoj je američki politički savjetnik bio
prevaren. "MACMIS" je skraćenica za "Maclean Mission to Tito" (Macleanova misija
Titu), koja je imala bazu u Trstu, za izvještavanje o pokretima Jugoslavena kod
granice o kojima se raspravljalo. Međutim, uistinu sama zapovijed poslana
MACMIS-u u svezi nekih razmještanja jugoslavenskih nacionalista, koji su bili
predani saveznicima, nije bila Robertsova zapovijed FX 75383 od 14 svibnja, nego
Alexanderova FX 75902, koja je odredila povratak 200.000 Hrvata u Jugoslaviju.
Budući da je mišljenje da se 200.000 Hrvata predalo Englezima ubrzo prihvaćeno
kao zabuna, drugi signal je efektno postao mrtvim slovom na papiru, odmah nakon
što je bilo signalizirano.
Ovim genijalnim načinom Ured je bio prevaren i nagnan da vjeruje kako je
signal koji je Alexanderova zapovijed 17. svibnja efektno poništila isti signal
koji je Robertson pokazao Kirku 14. svibnja. Prema tome, 18. svibnja Kirk je
javio američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed
umjesto Robertsonove zapovijedi, po kojoj, dosljedno, jugoslavenski zarobljenci
ne bi bili ugroženi. Vjerojatno je onda sve dobro izgledalo Kirku i Alexanderu,
koji nisu, medjutim, znali da prava Robertsonova zapovijed nije bila eksplicitno
zamijenjena. 5. korpus je zadržao zapovijed za opravdanje kasnijem izručenju
tisuću jugoslavenskih nacionalista. Ova Machiavellijeva procedura omogućila je
da Robertsonova zapovijed ostane neaktivna, očekujući reaktiviranje u slučaju
potrebe. Toj uroti je bila potrebna visoka mjera dvoličnosti s posljedicom
raspleta koji je ujedno i kompleksan proces. Medjutim, kratki sažetak dogadjaja
služit će za razjašnjenje.
13. svibnja
Nakon Macmillanovog posjeta 5. korpusu, on i Keightley, u svojim izvještajima,
koji su inače vrlo detaljni, zanemarili su bilo kakvo upućivanje na desetke
tisuća Jugoslavena u zonu korpusa i izrucenju Jugoslavena komunistima.
14. svibnja.
Na Macmillanov poticaj Robertson izdaje zapovijed za izručenje Jugoslavena
komunistima. Kirk je pažljivo izostavljen sa spiska ljudi koji su dobivali na
uvid tu važnu zapovijed.
16. svibnja
Alexanderov zapovjednik, general Morgan, u posjeti 5. korpusu Alexanderu
objašnjava da prisutnost 25.000 Hrvata i 25.000 Slovenaca nameće veliku napetost
na izvore (opskrbe) Petog korpusa. Prema tome, očigledno nije Keightley
obavijestio generala o Robertsonovoj zapovijedi, koja je pružila riješenje tog
problema. Prema tome, Alexander traži upute zapovjedništva u svezi uklanjanja
Jugoslavena u Austriji. Još jedanput, nepojmljivo je da bi to učinio da je bio
upućen u postojanje Robertsonove zapovijedi, jer Robertsonova zapovijed je
pruzila rješenje za Jugoslavene u Austriji.
17. svibnja
Američki politički savjetnik je prevaren i ostavljen u uvjerenju da je druga
zapovijed zamijenila Robertsonovu zapovijed.
U 5. korpusu, Aldington izdaje ovu zapovijed, specificirajuci kategoriju ljudi
koji se moraju izručiti pazeći da primjerak zapovijedi ne padne u ruke više
komande.
"Svi jugoslavenski nacionalisti, koji
su trenutno prisutni u području Korpusa, biti će predani Titovim snagama što
prije. Ovi ljudi će biti odmah razoružani, ali ne će biti izvješteni o njihovom
odredištu. Zapovjedništvo, zajedno s jugoslavenskim snagama će koordinirati
raspored predaje. Predaja će trajati duže vremena radi mogućeg problema oko
primitka. FMNS ce biti zadužen da prati ljude do odredjene točke, koju je
zapovjedništvo najavilo, gdje će biti predani Titovim postrojbama".
General McCreery
savjetuje Keightleyju: "Dok se ne završe sadašnji državni pregovori s
Jugoslavijom, izbjegavat će te ulazak u bilo kakav potpisani ugovor s
jugoslavenskim zapovjednicima".
18. svibnja
Aldington je primio Alexanderovu zapovijed od prijašnjeg dana: "Četnike i
disidentske Jugoslavene koji inflitriraju područja koja su Saveznici okupirali,
treba tretirati kao razoružane neprijateljske postrojbe i evakuirati britansko
područje u Distoneu (Italija). Računajuci i jedanaest tisuća koji su već u
Distoneu, vjerujemo da je ukupan broj oko trideset i pet tisuća".
19. svibnja
Unatoč jasnim uvjetima zadnje dvije zapovijedi, Aldington ulazi u pismeni
ugovor s jugoslavenskim pukovnikom Ivanovichom, i obvezuje 5. korpus za predaju
svih Jugoslavena u tom području, posebno spominjujući "četnike i disidentske
Jugoslavene", računajući na Robertsonovu zapovijed za opravdanje njegovog
autoriteta.
21. svibnja
Prvi put Alexander saznaje da Robertsonova zapovijed postoji kad general
McCreery pita je li zapovijed u skladu s politikom AFHQ-a.
Sad je bilo jasno tko je bio glavni "tvorac" ovog smišljenog plana prijevare.
Macmillan je bio u dobrom poslovnom odnosu s Robertsonom. Na primjer, 8.
siječnja 1945. napisao je sljedeće u svom dnevniku: "Volim surađivati s
generalom Robertsonom jer je vrlo pametan čovjek". Vjerojatno je na taj dan,
ujutro, pristupio generalu i objasnio problem (kako ga je on vidio) s ruskim i
jugoslavenskim zatvorenicima čiju je predaju primio 5. korpus. Medjusobno su
donijeli zapovijed koja je bila poslana 5. Korpusu taj dan, zahtijevajući
izručenje jugoslavenskih zatvorenika Titovim četama, što je bilo izrugivanje
politike saveznika. Ovaj potez dobro se tajio od Alexandera. On dokazuje svoje
neznanje u smišljenim planovima s Eisenhowerom i zapovjedništvom, u održavanju
politike savezika.
Aexanderova "Distone zapovijed" od 17. svibnja dovela je cijelu urotu u
opasnost, jer urota je ovisila o uspješnosti Robertsonove zapovijedi. Vidi se
zašto se na saslušanju 1989. g. Lord Aldington trudio da pokazuje da zbog nekog
nepoznatog razloga, "Distone zapovijed" nije stigla u njegov stožer (gdje je
bila upućena) i zašto se isto tako njegov susjed sudac Davles trudio sakriti od
porote dokaze, koji su dokazivali suprotno.
15. svibnja, pomoćnik državnog tajnika zatražio je od Kirka da protestira
protiv izdavanja "Robertsonove zapovijedi" i 17. svibnja Kirkov pomoćni ured je
izvijestio da je Kirk prijavio svoje "neslaganje s brzojavom koji je CAO poslao
MACMIS-u". Vjerojatan datum kad je ured bio prevaren je 16. svibnja. Taj dan je
jedno vrijeme Macmillan bio u uredu, gdje je izvijestio o signalima koji su
trebali biti poslani Ministarstvu vanjskih poslova nakon čega "Kao dio redovite
rutine, imao sam konferenciju s generalom Robertsonom u svezi različitih
talijanskih problema".
Povjesničari sve više i više doznaju mjeru Macmillanove
neizravnosti i dvoličnosti i njegovog bestidnog neobaziranja na Alexanderove
zastarjele signale FX 75902 od 15. svibnja za Robertsonovu zapovijed od 14.
svibnja što je upravo prijevara koja se svidja takvom mozgu. To što je cilj
njegove prijevare, gotovo sigurno ubojstvo nekih 50.000 tisuća ljudi, samo je
povećalo osjećaj moći, kakav je zahtijevao duboko ukorijenjen osjećaj
inferiornosti samog Macmillana.
Ovdje nemam vremena analizirati kompleksne spletke koje su
slijedile onih tjedan dana poslije toga kad je bila potvrdjena sudbina
bezazelnih hrvatskih ratnih zatvorenika. Dovoljno je reći da je, izmedju 19. i
22. svibnja, tisuće Hrvata predano u ruke Titovih izvršitelja, takodjer pomoću
prijevare i laži.
Tek u kolovozu Kirk saznaje da je bio
prevaren. 14. kolovoza snuždeno je izvijestio Ministarstvo vanjskih poslova: "ad
smo primili vaš brzojav 719, 5. kolovoza, poslali smo memorandum višem
savezničkom zapovjedniku u skladu s uputama ministarstva. Danas nas je
dozapovjednik obavijestio da je odluka o izručenju jugoslavenskih nacionalista
Titovim četama izvršena na temelju vojne potrebe, uzevši u obzir uvjete koji su
u to vrijeme postojali. Bilo je rečeno da je viši saveznički zapovjednik primio
na znanje našu nesložnost i objasnio da se vladin predstavnik Engleske složio s
tim, ali je ipak viši saveznički zapovjednik izvršio svoju odluku radi uvjeta
koji su onda postojali, s kojima je on bio upoznat bolje nego što je to bilo
ministarstvo. Dozapovjednik je dodao da obzirom na divergentno političko
mišljenje, koje je njemu bilo preneseno od engleskog vladinog predstavnika i od
našeg ureda u toj temi, je viši saveznički zapovjednik zaustavio premještaj
disidentskih četa jer je smatrao da to više nije hitno. Navedeno je da se viši
saveznički zapovjednik, naravno, uvijek savjetuje s političkim savjetnicima, ali
mora imati pravo donositi sam odluku u hitnim slučajevima.
"Razgovarajući s Alexanderom jutros,
rekao nam je da je zadužen primiti 1,000,000 predanih Nijemaca sredinom svibnja
i da se nije mogao toliko zanimati za "anti-Titove" Jugoslavene, koliko bih
želio. Rekli smo da nemamo što dodati memorandumu ali ponovo smo mu objasnili da
je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu američkog i
britanskog Ministarstva vanjskih poslova".
Britanski branitelji masovnih
ubojstava su radosno iskoristili ovo pismo kako bi optužili Alexandera za
izvršenje repatrijacije i tako oslobodili, konzervativca, prvog ministra
Macmillana. Takvo tumačenje bilo je ne samo suprotno dokazima, nego i indirektno
pobijeno u Kirkovom objasnjenju. Alexanderovo objašnjenje da obzirom na
divergentno političko mišljenje, koje je njemu bilo preneseno od engleskog
vladinog predstavnika i od našeg ureda, o toj temi rekavši kako je viši
saveznički zapovjednik zaustavio premještaj disidentskih četa jer je smatrao da
to više nije bitno; što se može samo odnositi na Bleiburg, tragediju 15. svibnja
i "Distone zapovijed" od 17. svibnja, koja je zahtijevala evakuaciju
"disidentskih" četnika u Italiji.
Bilo je u skladu s Alexanderovim karakterom preuzeti krivnju za zlodjela
njegovih suradnika i podredjenih. Kao što se jedan njegov general sjetio: "Kako
god gledate, imalo se puno povjerenja u njega (Alexander) zato što se znalo da
će vas uvijek potpomoći bez obzira što se dogodilo, i ako su se stvari
pokvarile, on bi preuzeo puno veću krivnju nego što ju je imao.
U svakom slučaju, valjda je Kirk sada puno bolje upoznat s onim što se stvarno
dogodilo. Razjasnio je koga optužuje za krajnju krivnju za izdaju i masakr:
“Rekli smo da nemamo što dodati memorandumu, ali ponovo smo mu objasnili
da je vladin predstavnik Engleske postupao suprotno sporazumu američkog i
britanskog Ministarstva vanjskih poslova.
STATUS PREDANIH HRVATA PREMA MEĐUNARODNOM ZAKONU
U zapovijedi generala Robertsona, na koju lord Aldington računa za opravdanje
svoje uloge u repatrijaciji Hrvata i ljudi druge nacionalnosti u svibnju 1945.,
napisano je bilo sljedeće:"Svi predani vojnici jugoslavenske nacionalnosti, koji
su služili njemačku vojsku, trebaju se razoružati i predati jugoslavenskim
četama".
Priznata interpretacija Ženevske konvencije je da uniforma određuje nacionalnu
pripadnost. Ako su Hrvati smatrani pripadnicima njemačke vojske, onda su trebali
biti i tretirani kao njemački ratni zarobljenici. U stvari, Aldington nije
pokušao saznati državnu pripadnost ili status nijedne ruske i jugoslavenske
zarobljene čete, već ih je sve dao likvidirati. Za vrijeme sudjenja 1989. u
Londonu, lord Aldington i njegov suradnik iz 5. korpusa, 1945., brigadir
Tryon-Wilson, branili su se Tyron-Wilsonovom tvrdnjom da su ubijeni civili bili
tretirani kao simpatizeri tadašnje hrvatske vojske. Namjera te tvrdnje je bila
opravdati uključenje civila medju hrvatske vojnike koji su bili izručeni Titovim
četama, iako civili nisu bili spomenuti u zapovijedi koju je navodno 5. korpus
izvršio. Iako je taj plan Aldingtonu služio za ostvarenje cilja u to vrijeme, u
stvarnosti samo je pogoršao prekršaj medjunarodnog prava. Članak 81. u Ženevskoj
konvenciji 1929.g. govori o tome da civili koji su simpatizeri odredjene vojske
imaju pravo biti tretirani kao ratni zarobljenici.
Izvor: Kamenjar.com/www.hkz-kkv.ch
(108) |