Rezultat takvog sustava je širenje planetarne bijede i
gladi. Izlaz se nudi u šok-terapiji čije su bitne
karakteristike da se traži ultimativno traženje
provođenja slijedećih mjera:
1. Ukidanje
što većeg broja propisa i zakona koji sprečavaju
akumulaciju kapitala i bezobzirnu eksploataciju radne
snage.
2. Ultimativni zahtjevi da država mora prodati svoje
vlasništvo korporacijama kako bi one mogle nesmetano
ostvarivati sve veći i veći profit,
3. Nametanje mjera preko međunarodnih financijskih
institucija radikalnog smanjenja javne potrošnje i
izdataka za javno školstvo i zdravstvo,
4. Globalno tržište bez bilo kakvih ograničenja,
5. Ukidanje prava države da subvencionira proizvodnju
(npr. u Hrvatskoj brodogradnju),
6. Ukidanje zajamčenog osobnog dohotka i stalno
smanjivanje plaća,
7. Jedinstvena stopa oporezivanja bogatih i
siromašnih,
8. Da sve cijene određuje tržište,
9. Potpuna
privatizacija zdravstva, školstva čak i Nacionalnih
parkova i zatvora.
Takva šok terapija dovodi do dužničkog
ropstva i propasti, stvara siromaštvo i krize, bogati
postaju još bogatiji, a siromašniji još siromašniji.
Dakle, živimo u svijetu u kojem se prinudom žele
natjerati države da sve privatiziraju od gospodarstva,
energije do parkova, dječjih vrtića, zatvora i
groblja. Dakle, živimo u svijetu konzumerizma i super
profita.
Takav sustav temelji se na pohlepi, a
nameću ga grabežljivci kapitalizma, sluge kapitalizma
i korumpirane intelektualne i medijske elite, koje ga
propagiraju kao navodni izlaz iz krize.
Dakle, nema nikakve dvojbe da je
upravo takav kapitalizam katastrofe, šok terapije
odnosno korporacijski kapitalizam uzrok svjetske
krize, da su mjere koje on nudi kao izlaz iz krize
proizvele krizu, da ju još više potenciraju i da se
zbog toga tim mjerama ne može izaći iz krize.
S pravom se može postaviti pitanje da
li su vladari svijeta slijepi pa ne vide kamo vode
čovječanstvo, pa ne vide da vode u katastrofu i
propast. Isto tako se može postaviti pitanje jesu li
intelektualci i mediji nesposobni vidjeti istinu, jesu
li i oni slijepi, jesu li slijepa državna vodstva i
političke stranke koje nude programe navodnog izlaska
iz krize tako da još više primijene politiku koja je
prouzročila krizu. Odgovor je nedvosmislen. Vladari
svijeta i vođe korporacijskog kapitalizma katastrofe
nisu slijepi. Oni dobro vide posljedice svoje
politike, dobro vide bijedu i tragedije stotine
milijuna ljudi, svjesni su nesreće koju stvaraju ali
oni sve to svjesno rade jer dužnička kriza, bijeda,
tragedija, propast stvaraju nove mogućnosti za
uvećavanje profita, za enormne zarade. Zato se s
pravom može reći da svijetom vladaju zli ljudi koji
zbog svoje pohlepe šire bijedu, nesreću, glad i smrt.
Vladari svijeta razvili su do
savršenstva tehniku kontrole ljudske svijesti,
brisanja svijesti, brisanja identiteta i nametanja
poželjnog ponašanja, poželjne nove svijesti.
To je slično nekadašnjim koncepcijama
komunizma i pokušajima stvaranja novog čovjeka i novog
društva brisanjem povijesti i svega građanskog,
ukidanja slobode čovjeka čak i slobode misli,
pretvaranjem čovjeka u vlasništvo partije i partijske
birokracije. Komunizam je to radio mentalnim i
fizičkim terorom, koncentracionim logorima i masovnim
pogubljenjima šireći strah i strahom pretvarajući
čovjeka u pokorno biće koje gubi sposobnost vlastitog
mišljenja i zauzimanja vlastitih stavova koje živi
kako partija kaže. Slično se i danas radi u
kapitalizmu katastrofe, šok terapije odnosno
korporacijskom kapitalizmu, ali novim metodama i na
novi način. Proizvode se, stimuliraju i šire
katastrofe globalnih razmjera koje omogućavaju, kako
kažu, prostor za veličanstveni razvoj koji brisanjem
prošlosti stvaraju u ljudskim glavama tabula
rasu-praznu ploču na kojoj onda mogu ispisivati novu
podaničku svijest ljudi. Dakle, ne radi se više kao u
komunizmu torturom nego tehnikom kontrole svijesti i
ispiranja mozgova.
Do savršenstva se razvijaju tehnike
stvaranje strahova i onda se ti strahovi koriste za
vladanje ljudima. Razara se sposobnost čovjeka, da
misli svojom glavom i odlučuje o svojoj sudbini. Kada
se čovjek uništi kao osoba, kada mu se izbriše
identitet u prostoru i vremenu, moguće ga je
preobraziti u stanje svijesti ovisne djece. Ljudi iz
zrelog doba vraćaju se u infantilno doba svoje
svijesti i postaju ovisnici o spektaklima, ovisnici o
potrošnji i načinu života organiziranom s ciljem
uvećavanja profita.
Hrvatska je dio toga svijeta, svi
procesi u Hrvatskoj manje ili više ne razlikuju se od
procesa u drugim dijelovima svijeta i od Hrvatske se
traži da primjenjuje šok terapiju, traži se da
odustane od stimuliranja vlastite industrijske
proizvodnje, traži se da sve privatizira, traži se da
smanjuje plaće, da ukine javno školstvo i zdravstvo.
Dakle, traži se da još više primijeni mjere koje su je
i dovele u krizu.
Što je glavni problem Hrvatske? Mislim
da je glavni problem što nema jake političke opcije
koja bi mogla mijenjati postojeće stanje. Čak nema
političke opcije koja pokušava napraviti program
stvarnog otklanjanja uzroka krize u hrvatskom društvu.
I HDZ-ova koalicija i Kukuriku koalicija nude istu
politiku. Služiti međunarodnim monetarnim
institucijama, korporacijskom kapitalu i provoditi šok
terapije na štetu hrvatskog radnika i hrvatskog
čovjeka. Nastaviti s rasprodajom hrvatskog srebra i
zlata, hrvatske zemlje.
Zašto Kukuriku koalicija nije alternativa sadašnje vlasti? Zato
što je za vrijeme vlasti SDP-ove koalicije, koja se nudi kao spasitelj, bilo još
gore i pokornije služenje i provođenje šok terapije nego za vrijeme ove vlasti.
SDP-ova vlada provela je masovnu privatizaciju, deregulaciju, masovne stečaje,
prodavala je hrvatsko srebro i zlato stranom kapitalu uključujući i banke,
ukidala je socijalna prava. Dakle, iako je formalno bila socijaldemokratska još
je vjernije služila stranom kapitalu nego sadašnja vlast. Strateg te politike
bio je Slavko Linić, koji se ponovo nudi zajedno sa Radimirom Čačićem za
spasitelja Hrvatske. Oni bi, po mom mišljenju, doveli Hrvatsku u još težu
situaciju, jer nude još rigorozniju šok terapiju koja ne može izvesti iz krize
nego samo produbiti krizu. Smanjivanje potrošnje, smanjivanje plaća, ukidanje
izdataka za zdravstvo i školstvo i socijalnu zaštitu i radikalno smanjivanje
broja zaposlenih produbljuje krizu.
Kada se tome doda da bi Kukuriku koalicija još manje branila
hrvatske nacionalne interese, da bi nas vraćala u prošlost rehabilitacijom
titoizma i novih oblika jugoslavenstva odnosno regionalnog zajedništva, da bi
još dosljednije provodila antihrvatsku politiku Haaškog suda može se reći da
nisu alternativa i da je Hrvatskoj potrebno nešto treće i u gospodarskoj
politici i u nacionalnoj politici. Izbori su zadnja šansa da se barem otvori
ozbiljna rasprava o tome kamo ide Hrvatska, kamo ju vode sadašnje političke
elite, te da se pokuša pronaći barem mali prostor da se izađe iz začaranog
kruga.
Kriza se ne može riješiti još radikalnijim provođenjem politike
koja je uzrokovala krizu. Da bi se povećavala zaposlenost, da bi se Hrvatska
ponovo reindustrijalizirala potrebno je povećanje potrošnje, a ne njeno
smanjivanje, potrebna je nova politika u kojoj će se čvrsto braniti nacionalni
interes, i koje će ponuditi koncept gospodarskog, društvenog, kulturnog i
nacionalnog razvoja koji će vratiti hrvatskom narodu njegovu oduzetu suverenost.
Hrvatska je sve manje suverena država, sve više je ovisna o stranim centrima
moći, sve više je protektorat i gospodarski i politički. Nažalost, sada se
stranke, i vladajuće i opozicijske, natječu u tome tko će se prikazati boljim
slugom stranih gospodara, tko će dobiti njihovu podršku a ne tko će dobiti
podršku naroda na smjelom programu otklanjanja uzroka krize hrvatskog društva.
Zato se s pravom može postaviti pitanje u kojoj su mjeri
hrvatske političke elite slijepe i nesposobne, a koliko su i one zle.
Jesu li hrvatske političke elite svjesne moralnih posljedica
svoje politike žrtvovanja junaka Domovinskog rata?
Jesu li svjesne pogubnosti rasprodaje
hrvatskog suvereniteta, hrvatske zemlje i hrvatskog
"zlata i srebra"? Jesu li svjesni svoje odgovornosti
za prihvaćanje ultimatuma na štetu hrvatskog naroda?
Mislim da se može odgovoriti da veliki
dio hrvatskih političkih elita ipak spada u zle ljude,
jer su svjesni da provode politiku protiv interesa
vlastitog naroda kako bi ostali ili došli na vlast,
kako bi zadovoljili svoju požudu za vlašću i
vladanjem. Dakle, samo zli ljudi u stanju su
unesrećivati druge ljude i svoj narod radi
ostvarivanja svojih egoističnih interesa i voditi
dvoličnu politiku: na riječima se zaklinjati da će
braniti nacionalne interese, a na djelu ih izdavati.
Svakako da postoje razlike u
dijelovima političkih elita, između pojedinaca, da u
hrvatskim političkim elitama i u svim strankama, manje
ili više, ima ljudi koji su veći ili manji krivci. Ima
onih koji su nanijeli veliku štetu, koji nanose veliku
štetu, a ima onih čija je krivnja što se tome ne
suprotstavljaju, barem ne dovoljno.
Pitanje je svih pitanja hoće li se,
odnosno, kada će se u hrvatskom narodu pojaviti
političar koji će uzeti hrvatsku zastavu i ponovo kao
Franjo Tuđman devedesetih godina jasnim programom i
vizijom izvesti hrvatski narod iz sadašnje krize,
obraniti poljuljani suverenitet hrvatske države i
vratiti dostojanstvo i ponos svakom hrvatskom čovjeku.
Prof.
Zdravko Tomac
|