Vladajuća nomenklatura, potpomognuta medijskim
zvrndalima, uporno i danas provodi dobro poznati
projekt u Hrvatskoj - ušutkavanja ustaštvom.
Najprije je prije dvije godine (15.
veljače 2012.) hrvatski predsjednik Ivo Josipović u
izraelskom Knessetu, govoreći o ustaškoj brutalnosti
tijekom Drugoga svjetskog rata, rekao da je
otrovna guja puštena da izgmiže iz srca nacije te da
trebamo znati kako je zmija oslabljena, ali je još
uvijek tu.
Dvije godine poslije, u Hrvatskome
saboru (27. siječnja 2014.), u prigodi obilježavanja
Dana sjećanja na žrtve Holokausta, predsjednik
hrvatske Vlade Zoran Milanović izjavio je kako
Holokaust 'nije nastao preko noći' i da ga
u 'prvih godinu i sedam mjeseci rata nije bilo
te da do travnja 1941. u Europi nije bilo
koncentracijskih logora ni masovnih egzekucija po
osnovi vjere i porijekla. To se u tom travnju
mijenja osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske koja je
u nekoliko tjedana krenula s masovnim ubojstvima
ljudi druge vjere i nacije. To se dogodilo nekoliko
mjeseci prije napada na Sovjetski Savez. Tek nakon
tog trenutka, krajem lipnja 1941. u istočnoj Europi
počinju masovna ubojstva, prije svega Židova',
ustvrdio je.
U međuvremenu, dakle, više manje,
od 2012., određena medijska zvrndala, pokušavaju nas
što zornije uvjeriti u život Josipovićeve 'ustaške
guje', pa nam, eto, oslikavaju današnji život u
Hrvatskoj - na rubu opće nezaposlenosti,
nezadovoljstva radnika svojim položajem i načinom
kako se rješavaju društveni i gospodarski problemi,
u vrijeme sveprisutne korupcije, kojoj poseban pečat
daje vojska podobnih i lojalnih konzultanata, jednom
riječju u životu punome gorčine i na rubu ponora -
kao život u 'desetotravanjskoj' Hrvatskoj.
Što može zaključiti usputni
čitatelj, kojemu nije izbliza poznata hrvatska
zbilja? Samo jedno: uskoro se može očekivati
osnivanje logora jer 'desetotravanjska' Hrvatska je
tu, a 'sezona hrvatskoga antifašizma', po najnovijim
informacijama, povremena i kratka jer, kao da se u
Hrvatskoj, do 1999. i pojave knjige 'Konclogor na
Savi' Ilije Jakovljevića, navodno nije ništa znalo,
te se živjelo izvan vremena i povijesti, do pojave
sarajevskoga kuferaša.
DEMON
SAMOPORICANJA
Otrovna guja, o kojoj govori Josipović, nije izgmizala iz srca hrvatske nacije
jer ona u tom srcu nikada nije ni pribivala, kao što je veliki falsifikat,
dostojan nauka Vasilija Krestića, da u prvih godinu i sedam mjeseci rata, do
travnja 1941. u Europi nije bilo koncentracijskih logora. Velika laž lošega
povjesničara u službi je samo jednoga projekta - ušutkavanja ustaštvom.
Treba se zaista upitati koji je to uopće postotak stanovnika u
Hrvatskoj koji bi danas koketirao s jednim od dvaju velikih zala 20. stoljeća?
Istodobno, nameće se pitanje, da je živ hrvatski književnik i komunistički uznik
Vlado Gotovac, što bi rekao na sve to? Možda bi samo ponovio što je izrekao u
svojoj obrani u sudskome procesu kad je obrazlagao projekt 'ušutkavanja
ustaštvom' (Moj slučaj, 1989.). 'Ukoliko to sami Hrvati čine - u pitanju je
demon samoporicanja, odustajanja od svoga postojanja, provedenoga bezdušnim
samoponižavanjem. Zašto mi na svaki način želimo uvjeriti svijet i sebe da se
ustaštvo u Hrvatskoj bez prestanka obnavlja? Zar je to, zbilja, pohvala našoj
zemlji...?', pitao se Gotovac u prigodi iznošenja obrane u drugome sudskom
procesu 1982.
Ali nije projekt "ušutkavanja
ustaštvom" bio aktualan samo 1971. Njime smo obasipani od početka balvan
revolucije, posebno od strane onih koji su 1991. oružem nasrnuli na Hrvatsku i
pete kolone, koja je često usmjeravala srpsku agresiju, zatim povremeno i od
2000., a posljednje vrijeme učestalo. Uvjeravali su nas, na temelju 'spoznaja'
beogradske historiografije, u genocidnost hrvatskoga naroda, a kad je 1999.
dignuta tužba za genocid protiv Srbije, zbog gnusnoga zločina koji su njezine
razne postrojbe počinile nad Hrvatima tijekom agresije, napose kad se
Međunarodni sud proglasio nadležnim za tužbu, na sve načine pokušavaju tužbu za
genocid svesti na običnu političku trgovinu. Odustati od tužbe za genocid pred
Međunarodnim sudom, njima ispada kao odustajanje od nekoga usputnog zahtjeva,
gotovo krivoga pogleda. I da ih nije strah za vlast, od vala hrvatskih
branitelja i preživjelih žrtava rata, već bi tužbu povukli i zaigrali u kolo, uz
pjesmu ' - tko nas posvadi.
Godina 1971. bila je prijelomna i ona je najavila konačan rasplet
jugoslavenske krize, koji se dramatično i krvavo dogodila 1991. Zato se na razne
načine 1971. prešućuje, a pse režima koji su upadali u stanove, tužitelje koji
su dizali optužnice, suce koji su sudili slobodi, čuvare koji su se iživljavali
nad uznicima i čitavu bulumentu zvrndala koji su to svojom bukom skrivali,
amnestira i štiti. Zato bi nas Gotovac na početku 2014, u svome osobenom stilu,
sigurno priupitao kako da se nitko nije sjetio 11. siječnja 1972., kad je Titova
policija upala i poharala stanove mahom najpoznatijih hrvatskih intelektualaca i
studentskih prvaka, tzv. kontrarevolucionara, čime je počeo opći progon, i
opetovana provedba projekta 'ušutkavanja ustaštvom'?
Posebno zato što je taj, inače
otvoreni projekt, opet pokrenut dvije godine, nakon
što je Gotovac, po izlasku s robije 1976., govorio
Miroslavu Krleži o pojedinostima iz Stare Gradiške,
Krleža je jednom njihovom zajedničkom znancu rekao -
ako je 10 posto onoga što mi je ispričao istina - to
je strašno. Bio je očigledno potresen, komentirao je
Gotovac, ali i dometnuo da mu nije ispričao ni deset
posto onoga što je znao.
Tijekom nedavne Noći muzeja, posjetitelji su mogli posjetiti i
Memorijalni muzej Spomen područja Jasenovac, ali takvu priliku u Staroj Gradiški
nisu mogli imati. Zašto? Još nije vrijeme suočavanja sa žrtvama toga logora,
posebno iz Titova doba. Hoće li do kraja mandata 'sin Titova partizana', kako se
predstavio u Knessetu, učiniti nešto da se logor u Staroj Gradiški pretvori u
muzej totalitarizama 20. stoljeća, nije baš posve jasno, kao što nije jasno hoće
li pomoći projektu Židovske općine u zagrebačkoj Praškoj ulici, da na mjestu
gdje je potkraj 1941. srušena sinagoga, bude mjesto okupljana novih generacija.
TKO ĆE SE POZABAVITI KOMUNISTIČKIM
ZATVORSKIM SUSTAVIMA?
Koncentracijski logor Stara Gradiška
bio je koncentracijski logor u okolici Stare
Gradiške, koji su od 1942. do 1945. vodile ustaše.
Nakon Drugoga svjetskog rata partizanske vlasti
pretvorile su Staru Gradišku u logor namijenjen
političkim zatvorenicima. Tijekom Domovinskoga rata
logorom su se koristili krajinski pobunjenici uz
pomoć JNA za zarobljavanje Hrvata s područja zapadne
Slavonije i nesrpsko stanovništvo iz sjeverozapadnog
dijela Bosne i Hercegovine te srpski vojni bjegunci.
Gotovac je Staru Gradišku, za svoga tamnovanja, nazvao
jedinstvenom ustanovom, koja nije ni zatvor, ni tamnica, ni logor, nego
mješavina svega toga - smetište za ljude. Rječnik hrvatskog jezika (LZ Miroslava
Krleže i Školske knjige) smetište definira kao prostor u naseljenome mjestu
određen za odlaganje smeća. Taj bi logor, zbog toga što su u njemu okušali svoje
nasilje totalitarizmi prošloga stoljeća, bio pravo mjesto za muzej totalitarizma
20. stoljeća. Tu bi se najjasnije dobio uvid kako čovjek ništa ne znači slijepim
ideologiziranim režimima, kako može biti jednako žrtvom zbog vjere, nacije,
drukčijega svjetonazora, zbog toga što želi biti slobodan.
I nisu samo nacifašistički logori imali svoje zapovjednike i
čuvare. Jednako su ih imali logori i zatvori, kako Gotovac kaže, smetišta za
ljude. Njih se danas ne spominje. Svi su amnestirani. A stražar Jovo Vujić,
kojega su zatvorenici zvali šefe, plećat, brkat i snažna udarca, kako
sam uskoro vidio - svjedoči Gotovac dočekao me na vratima zatvora riječima:
'Jebo pas mater tebi i onome, tko te je ostavio živog! Tebi treba sprašiti metak
u čelo, banditu jedan, a ne da te mi ovdje čuvamo!'
Hoće li se netko konačno u slobodnoj Hrvatskoj pozabaviti svim
tim komunističkim zatvorskim sustavima, 'smetištima za ljude', druge polovice
prošloga stoljeća, Starom Gradiškom, Golim otokom, Grgurom, odakle su primjerice
djevojke s dubokim ožiljcima vraćane na slobodu bez života. Ili će sve to biti
prepušteno zaboravu i devastaciji. Ako ne bude sve zlo razotkriveno i žrtvama
podignut spomen, povijesno će zlo s novim ruhom nastaviti živjeti i svi ćemo
postati njegove žrtve.
Izreka kaže - Suzbij zlo i kad je
borba uzaludna.
Piše: MARKO CURAĆ,
Hrvatski tjednik
05.02.2014.
|
