Svejedno, "dokazi na osnovu indicija" omiljeni su
argument većine tužitelja jer obično bivaju uspješnima:
"Evo što imamo", kaže on poroti. "Mrtvo tijelo u
snijegom zametenoj kolibi, jedan niz otisaka stopala
koji vode do te kolibe i nijedan koji izlazi iz nje.
Postoje samo jedna ulazna vrata, a svi su prozori
zatvoreni iznutra. Naš optuženi zatečen je u kolibi
pokraj mrtvog tijela. Njegove cipele savršeno odgovaraju
otiscima u snijegu, a ujedno su prekrivene krvlju
ubijenog. Poštovani porotnici, pitam vas postoji li u
vašem umu ikakva opravdana sumnja da OVAJ ČOVJEK (tu
optužujući uperi prst na nesretnika na optuženičkoj
klupi) nije kriv?" Kad se porotnici vrate u sudnicu i
predsjednik porote pročita osudu, KRIV, nitko nije
iznenađen, čak ni (često nedužan) optuženi. Na kraju
krajeva, nisu li dokazi na osnovu indicija nepobitni?
Inscenacije
Ali što ako stvari nisu tako nedužne
ili razvidne, što ako je javnost tim dokazima na
osnovu indicija manipulirana, zavarana i prevarena?
Što ako su profesionalci sa zločinačkim zadaćama sve
to inscenirali, uplevši u to jednog nevinog čovjeka, i
istodobno se time izvukli s umorstvom nekažnjeni? To
se stalno događa. Ako nekoga ne možete srediti na
jedan način, sredite ga na drugi. Uzmite na primjer
Fidela Castra. Desetljećima su Sjedinjene Američke
Države tražile izliku da napadnu Kubu i svrgnu
komunističku vladu, pa su vojni savjetnici američkog
predsjednika smislili plan. Prema dokumentima Agencije
za nacionalnu sigurnost, koje je objavio stručnjak za
sigurnost James Bamford u svojoj knjizi "Body of
Secrets", američki vojni vođe su godine 1962.
predložili tajni plan nazvan "Operacija sjeverna šuma"
kako bi postigli ovaj cilj. Čineći teroristička djela
protiv Amerikanaca i za to okrivljujući Kubu, bila bi
stvorena izlika za napad i zbacivanje komunističkog
vođe Fidela Castra: "Mogli bismo stvoriti kampanju
straha od kubanskih komunista na području Miamija, u
drugim gradovima Floride, pa čak i u Washingtonu",
navodi jedan dokument koji su navodno predložili
američki vojni vođe. "Mogli bismo raznijeti jedan
američki brod u zaljevu Guantanamo i za to okriviti
Kubu. Popisi stradalih u američkim novinama izazvali
bi koristan val gnjeva."
To nije bio jedini prijedlog koji je
uključivao ranjavanje ili moguće ubijanje nedužnih
ljudi u promicanju njihovog cilja: "Mogli bismo
potopiti pun čamac Kubanaca na putu za Floridu
(stvarno ili simulirano)... Mogli bismo simulirati
atentate na Kubance u Sjedinjenim Američkim Državama,
čak i sa ranjavanjem u slučajevima koji će biti
masovno objavljeni", kaže drugi dokument. Još jedna
zamisao bila je srušiti jedan CIA-in zrakoplov
predstavljen kao putnički let i tvrditi da su ga
kubanske snage oborile s neba. Na kraju je tadašnji
predsjednik John Kennedy odbio "Operaciju sjeverna
šuma", protiveći se svakoj "otvorenoj" vojnoj akciji
protiv Kube, premda su joj najviši američki vojni
časnici dali svoj blagoslov. Iako je ova određena
akcija odbačena, postoje nebrojena svjedočanstva,
službeni zapisi i dokumentacija o drugima koje nisu.
Međutim, čak i za najstrože kritičare
američke politike i postupaka bilo bi naivno vjerovati
da slične operacije redovito ne koriste i druge
obavještajne agencije po čitavom svijetu kako bi
postigle svoje političke i gospodarske ciljeve. Na
primjer, jugoslavenska tajna služba. U godinama prije
neovisnosti, na deseci hrvatskih (pa čak i srpskih i
drugih) disidenata i protivnika tadašnjeg režima bili
su oteti, ubijeni ili oboje, kao posljedica, kako su
tvrdili jugoslavenski izvori, "internih sukoba" između
suparničkih skupina iseljenika. Nitko osim
"svadljivih" emigranata nije prosvjedovao ili pobijao
te tvrdnje jugoslavenske vlade. Na kraju krajeva, ako
hoda kao patka i kvače kao patka, mora biti patka, zar
ne? Tek kasnije, mnogo kasnije, otkrilo se da je ta
životinja jedna velika, tusta, blebetava pura.
Nažalost, to nije otkrila danas neovisna Hrvatska, već
Švedska i Njemačka.
Desetljećima nakon neriješenog
umorstva Olofa Palme, Šveđani su zaključili da je za
njegovu smrt odgovoran plaćeni ubojica jugoslavenske
tajne službe i da je "sofisticirana dezinformacijska
kampanja jugoslavenske tajne službe krivnju za to
umorstvo prebacila na hrvatsku emigrantsku zajednicu."
(iz njemačkog časopisa "Fokus", 3-2011)
Strgnuta je još jedna maska
A na nedavnom suđenju u Njemačkoj još
jednom jugoslavenskom plaćeniku, Krunoslavu Pratesu,
strgnuta je još jedna maska. Prema Der Spiegelu
(12-2010), "Tito je navodno dao svoj osobni blagoslov
skupinama plaćenih ubojica, sa zapovjednim lancima
koji su se protezali od Tita preko partije sve do
hrvatske obavještajne službe, i na kraju, do
plaćenika." Koristeći dokaze na osnovu indicija i
opsežnu dezinformaciju, Jugoslaveni bi zatim osigurali
da umorstva budu pripisana emigrantima. Bivši američki
obavještajac, dr. John Schindler, razlaže te metode u
svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Agenti provokatori:
terorizam, špijunaža i tajna borba za Jugoslaviju,
1945.-1990.". Njegovo opsežno istraživanje također
potvrđuje da su "jugoslavenski agenti podmetali
dezinformacije u emigrantskim krugovima na Zapadu,
kako bi stvorili pomutnju i interne sukobe između
skupina. Atentatori bi proveli nadzor i zatim ubili
metu, obično metkom iz blizine. U svim takvim
slučajevima, Udba je pokušala prikazati ta umorstva
kao "posljedicu prepirki između emigranata" - a tu su
priču zapadna policija i obavještajne agencije, koje
su rijetko dobro razumjele jugoslavenske emigrante,
često prihvaćale zdravo za gotovo. Ono što Schindler
kaže o sadašnjoj situaciji uznemirujuće je, iako nije
posve neočekivano: "Nakon pada Jugoslavije, Udba je
nestala, a ipak nije nestala. Nijedna država bivše
Jugoslavije nije se uistinu suočila sa Udbinim
zločinima kod kuće i u inozemstvu i nijedna njihova
tajna služba nije očišćena od Udbinih operativaca s
krvlju na rukama. Očito nikome nije u interesu da
Udbini zločini budu doista istraženi i riješeni."
To ni u kom slučaju nije u interesu
hrvatskog predsjednika, Ive Josipovića. Nakon nedavno
mu upućene prijetnje bombom u Berlinu, kad je istraga
tek započela, on je to samouvjereno pripisao
"hrvatskim ekstremistima", odnosno "ustaškim udbašima,
odnosno miljeu koji spaja "kvalitete" jednih i
drugih". Ovo je oksimoron takvih razmjera da bi samo
netko s Josipovićevim pedigreom mogao dokučiti
apsurdnost takve verbalne akrobacije. Očito, ako ova
dva dijametralno suprotno ideološka neprijatelja rade
zajedno, jedan manipulira drugime i posve je jasno tko
je taj koji manipulira. To je gotovo jednako velik
oksimoron kao i pobjednički slogan u predsjedničkoj
kampanji, "Nova pravednost".
(*) HKZ pojašnjenje:
Oksimoron dolazi od
grčke riječi oxys - oštrouman, i moros - tup, glupav. Oksimoron je dakle duhovna
glupost, duhovna besmislica. Kao oksimoron definiraju se pojmovi kao primjerice:
glasna tajna, pametna budala, nijemi glas, rječita šutnja, ili Josipovićevi
'ustaški udbaši'. |