Nakon nedavno mu upućene prijetnje bombom u Berlinu, kad je istraga tek započela, on je to samouvjereno pripisao 'hrvatskim ekstremistima', odnosno 'ustaškim udbašima', odnosno miljeu koji spaja 'kvalitete' jednih i drugih. Ovo je oksimoron (*) takvih razmjera da bi samo netko s Josipovićevim pedigreom mogao dokučiti apsurdnost takve verbalne akrobacije.

Kao što je rekao njemački filozof Nietzsche, "Sve što je duboko voli masku". Drugim riječima, stvari nisu uvijek onakve kakvima izgledaju i čovjek uvijek mora poniknuti sve dublje i dublje kako bi dosegao istinu, bez obzira na "dokaze" u suprotno.

Svejedno, "dokazi na osnovu indicija" omiljeni su argument većine tužitelja jer obično bivaju uspješnima: "Evo što imamo", kaže on poroti. "Mrtvo tijelo u snijegom zametenoj kolibi, jedan niz otisaka stopala koji vode do te kolibe i nijedan koji izlazi iz nje. Postoje samo jedna ulazna vrata, a svi su prozori zatvoreni iznutra. Naš optuženi zatečen je u kolibi pokraj mrtvog tijela. Njegove cipele savršeno odgovaraju otiscima u snijegu, a ujedno su prekrivene krvlju ubijenog. Poštovani porotnici, pitam vas postoji li u vašem umu ikakva opravdana sumnja da OVAJ ČOVJEK (tu optužujući uperi prst na nesretnika na optuženičkoj klupi) nije kriv?" Kad se porotnici vrate u sudnicu i predsjednik porote pročita osudu, KRIV, nitko nije iznenađen, čak ni (često nedužan) optuženi. Na kraju krajeva, nisu li dokazi na osnovu indicija nepobitni?

Inscenacije

Ali što ako stvari nisu tako nedužne ili razvidne, što ako je javnost tim dokazima na osnovu indicija manipulirana, zavarana i prevarena? Što ako su profesionalci sa zločinačkim zadaćama sve to inscenirali, uplevši u to jednog nevinog čovjeka, i istodobno se time izvukli s umorstvom nekažnjeni? To se stalno događa. Ako nekoga ne možete srediti na jedan način, sredite ga na drugi. Uzmite na primjer Fidela Castra. Desetljećima su Sjedinjene Američke Države tražile izliku da napadnu Kubu i svrgnu komunističku vladu, pa su vojni savjetnici američkog predsjednika smislili plan. Prema dokumentima Agencije za nacionalnu sigurnost, koje je objavio stručnjak za sigurnost James Bamford u svojoj knjizi "Body of Secrets", američki vojni vođe su godine 1962. predložili tajni plan nazvan "Operacija sjeverna šuma" kako bi postigli ovaj cilj. Čineći teroristička djela protiv Amerikanaca i za to okrivljujući Kubu, bila bi stvorena izlika za napad i zbacivanje komunističkog vođe Fidela Castra: "Mogli bismo stvoriti kampanju straha od kubanskih komunista na području Miamija, u drugim gradovima Floride, pa čak i u Washingtonu", navodi jedan dokument koji su navodno predložili američki vojni vođe. "Mogli bismo raznijeti jedan američki brod u zaljevu Guantanamo i za to okriviti Kubu. Popisi stradalih u američkim novinama izazvali bi koristan val gnjeva."

To nije bio jedini prijedlog koji je uključivao ranjavanje ili moguće ubijanje nedužnih ljudi u promicanju njihovog cilja: "Mogli bismo potopiti pun čamac Kubanaca na putu za Floridu (stvarno ili simulirano)... Mogli bismo simulirati atentate na Kubance u Sjedinjenim Američkim Državama, čak i sa ranjavanjem u slučajevima koji će biti masovno objavljeni", kaže drugi dokument. Još jedna zamisao bila je srušiti jedan CIA-in zrakoplov predstavljen kao putnički let i tvrditi da su ga kubanske snage oborile s neba. Na kraju je tadašnji predsjednik John Kennedy odbio "Operaciju sjeverna šuma", protiveći se svakoj "otvorenoj" vojnoj akciji protiv Kube, premda su joj najviši američki vojni časnici dali svoj blagoslov. Iako je ova određena akcija odbačena, postoje nebrojena svjedočanstva, službeni zapisi i dokumentacija o drugima koje nisu.

Međutim, čak i za najstrože kritičare američke politike i postupaka bilo bi naivno vjerovati da slične operacije redovito ne koriste i druge obavještajne agencije po čitavom svijetu kako bi postigle svoje političke i gospodarske ciljeve. Na primjer, jugoslavenska tajna služba. U godinama prije neovisnosti, na deseci hrvatskih (pa čak i srpskih i drugih) disidenata i protivnika tadašnjeg režima bili su oteti, ubijeni ili oboje, kao posljedica, kako su tvrdili jugoslavenski izvori, "internih sukoba" između suparničkih skupina iseljenika. Nitko osim "svadljivih" emigranata nije prosvjedovao ili pobijao te tvrdnje jugoslavenske vlade. Na kraju krajeva, ako hoda kao patka i kvače kao patka, mora biti patka, zar ne? Tek kasnije, mnogo kasnije, otkrilo se da je ta životinja jedna velika, tusta, blebetava pura. Nažalost, to nije otkrila danas neovisna Hrvatska, već Švedska i Njemačka.

Desetljećima nakon neriješenog umorstva Olofa Palme, Šveđani su zaključili da je za njegovu smrt odgovoran plaćeni ubojica jugoslavenske tajne službe i da je "sofisticirana dezinformacijska kampanja jugoslavenske tajne službe krivnju za to umorstvo prebacila na hrvatsku emigrantsku zajednicu." (iz njemačkog časopisa "Fokus", 3-2011)

Strgnuta je još jedna maska

A na nedavnom suđenju u Njemačkoj još jednom jugoslavenskom plaćeniku, Krunoslavu Pratesu, strgnuta je još jedna maska. Prema Der Spiegelu (12-2010), "Tito je navodno dao svoj osobni blagoslov skupinama plaćenih ubojica, sa zapovjednim lancima koji su se protezali od Tita preko partije sve do hrvatske obavještajne službe, i na kraju, do plaćenika." Koristeći dokaze na osnovu indicija i opsežnu dezinformaciju, Jugoslaveni bi zatim osigurali da umorstva budu pripisana emigrantima. Bivši američki obavještajac, dr. John Schindler, razlaže te metode u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Agenti provokatori: terorizam, špijunaža i tajna borba za Jugoslaviju, 1945.-1990.". Njegovo opsežno istraživanje također potvrđuje da su "jugoslavenski agenti podmetali dezinformacije u emigrantskim krugovima na Zapadu, kako bi stvorili pomutnju i interne sukobe između skupina. Atentatori bi proveli nadzor i zatim ubili metu, obično metkom iz blizine. U svim takvim slučajevima, Udba je pokušala prikazati ta umorstva kao "posljedicu prepirki između emigranata" - a tu su priču zapadna policija i obavještajne agencije, koje su rijetko dobro razumjele jugoslavenske emigrante, često prihvaćale zdravo za gotovo. Ono što Schindler kaže o sadašnjoj situaciji uznemirujuće je, iako nije posve neočekivano: "Nakon pada Jugoslavije, Udba je nestala, a ipak nije nestala. Nijedna država bivše Jugoslavije nije se uistinu suočila sa Udbinim zločinima kod kuće i u inozemstvu i nijedna njihova tajna služba nije očišćena od Udbinih operativaca s krvlju na rukama. Očito nikome nije u interesu da Udbini zločini budu doista istraženi i riješeni."

To ni u kom slučaju nije u interesu hrvatskog predsjednika, Ive Josipovića. Nakon nedavno mu upućene prijetnje bombom u Berlinu, kad je istraga tek započela, on je to samouvjereno pripisao "hrvatskim ekstremistima", odnosno "ustaškim udbašima, odnosno miljeu koji spaja "kvalitete" jednih i drugih". Ovo je oksimoron takvih razmjera da bi samo netko s Josipovićevim pedigreom mogao dokučiti apsurdnost takve verbalne akrobacije. Očito, ako ova dva dijametralno suprotno ideološka neprijatelja rade zajedno, jedan manipulira drugime i posve je jasno tko je taj koji manipulira. To je gotovo jednako velik oksimoron kao i pobjednički slogan u predsjedničkoj kampanji, "Nova pravednost".

Julienne Bušić
www.dnevno.hr

(*) HKZ pojašnjenje:

Oksimoron dolazi od grčke riječi oxys - oštrouman, i moros - tup, glupav. Oksimoron je dakle duhovna glupost, duhovna besmislica. Kao oksimoron definiraju se pojmovi kao primjerice: glasna tajna, pametna budala, nijemi glas, rječita šutnja, ili Josipovićevi 'ustaški udbaši'.