Pljačku se opravdavalo tumačenjem kako se ne isplati
imati tolike tvornice i dalje u njih ulagati, jer sve
što je Hrvatskoj potrebno može se lako kupiti, a
nerijetko i po znatno nižim cijenama od naših, na
velikom svjetskom tržištu.
Prema mišljenju i tumačenju mnogih autora takva
politika išla je i na ruku krupnom zapadnom kapitalu
kojem je glavni cilj bio da u dezorijentiranim
tranzicijskim zemljama, pa tako i u RH, što prije
nađe nova tržišta za svoje posustalo gospodarstvo, a
svoj podmukli naum mogli su postići samo ako uspiju
u tim zemljama staviti pod kontrolu ili poslovno
skršiti i uništiti što veći broj prvenstveno
proizvodnih poduzeća te zatim preuzeti njihovo
tržište, ne birajući ni metode ni sredstva. U RH su
za svoj naum suradnike našli u objema frakcijama
bivšeg SK i u HDZ-u i u SDP-u pod okriljem i
patronatom udbo-mafije.
Drugi o
privatizaciji
Zlodjelom koji se odvijao pod parolom slobodnog tržišta Hrvatska je od srednje
razvijene i izvozno orijentirane zemlje za vrlo kratko vrijeme pretvorena u
svojevrsno uvozno orijentirano veliko "trgovačko društvo" koje sve što može
nekritički kupuje u inozemstvu. Proizvodnje nema zbog uvoza na kojem se bogati
uvozna mafija. Zbog tajkunizacije gospodarstva te toleriranja pa čak i
prikrivanja dotad nezabilježenog kriminala u gospodarstvu i bankarstvu, velik
broj domaćih proizvodnih poduzeća zapao je odjednom u svojevrsnu poslovnu "zonu
sumraka". Pri tome se dramatično brzo povećao odljev kapitala (deviza) i
sablasno širila nezaposlenost te naglo povećala kreditna zaduženost Hrvatske
države u inozemstvu.
Valom privatizacije u tajkunskoj maniri bila su ponajviše pogođena upravo
proizvodna poduzeća, pa je RH za samo nekoliko godina ostala bez mnogih tvornica
i proizvodnji... cilj novopečenih vlasnika-tajkuna često nije bio unapređenje
poslovanja i razvoj poduzeća, već što brže izvlačenje kapitala i njegov transfer
u inozemstvo..
Daljnje
posljedice
Gdje god je naletio val privatizacije, prvo je ostajao bez plaće, a ubrzo
zatim i bez zaposlenja vrlo velik broj radnika i stručnjaka. Njima se kao jedina
mogućnost nudila burza, ili, ako su bili nešto starije dobi, bijedna mirovina.
Radnici su doslovno upućivani na ulicu gdje su se, prepušteni sami sebi, morali
snalaziti kako znaju i umiju kako bi s članovima obitelji preživjeli na rubu
bijede.
Privatizacija nije, kako se obećavalo, pridonijela rastu produktivnosti,
proizvodnji, modernizaciji privrede, dohotku ni zaposlenosti. Njome je uništeno
sve ono dobro što smo imali govore autori koji su se godinama bavili
privatizacijom i pretvorbom koju nazivaju i "epohalni zločin" koji je HDZ i SDP
počinio protiv hrvatske države, hrvatskog gospodarstva i tolikih stotina tisuća
naših malih ljudi. Taj zločin stvorio je enormnu nezaposlenost i siromaštvo te
veliku unutarnju i vanjsku zaduženost. U jednoj rečenici sažeto: destrukcija,
uništenje egzistencijalnih poduzeća, gubitak tržišta, povlačenje pred stranom
konkurencijom, stvaranje vojske nezaposlenih ( samo do 1999 godine zatvoreno je
preko 700 000 radnih mjesta) i premladih umirovljenika. Hrvatska je danas
uništena i propala država s potpunom krizom društva i njegova morala. Dogodilo
se ono što smo većinom htjeli izbjeći. Namjerno??
Kako
siješ tako žanješ
Dok su drugi davali svoj život za Domovinu uski krug se enormno bogatio, što
je u konačnici dovelo do procesa socijalnog raslojavanja našeg društva. Određeni
broj ljudi - tajkuna u Hrvatskoj tako danas raspolaže bogatstvima od 10 do 300
milijuna EUR-a, koji voze skupocjene automobile i stanuju u raskošnim vilama s
bazenima. Bogatstvo je ostvareno putem pljačke. Svi tajkuni, maheri i domoljubi
mogli su se obogatiti, raditi ono što su radili zahvaljujući političkim
zaštitnicima od najvišeg političkog vrha do lokalnih razina, ovisno o veličini
počinjenih djela. Da nisu imali zaštitu sigurno se ne bi, do te mjere, usudili
raditi što su radili.
Uz to također se ispravno zaključuje kako bi za jedno društvo bila sreća imati
čim više bogatih ljudi ali da su to svoje bogatstvo stekli strpljivim i
mukotrpnim radom, a ne prevarama i utajama. Tome valja dodati kako loše i
nepravedno stečena dobra ne donose koristi, jer ne može se činiti zlo, a dobru
se nadati. Svatko će naime u konačnici žeti onako kako je posijao. ( Galaćanima
6,7)
Ima li izlaza i rješenja?
Evo nekih razmišljanja.
U vremenima kad industrija predstavlja zamašnjak i uvjet pune zaposlenosti i
razvoja i HDZ i SDP su deindustrijalizirali hrvatsko gospodarstvo. Proces je to
kojemu se još uvijek ne može nazrijeti kraj, jer pretvorba ide dalje, a danas i
sa svrhom kako bi političke strukture preživljavale svoje mandate. Tako ne može
doći do preokreta.
Smatra se da do toga može doći samo ako dođe do intenzivne revitalizacije,
odnosno oživljavanja, vraćanja prvotne živosti svih proizvodnih djelatnosti koje
imaju perspektivu na domaćem ili svjetskom tržištu.
Smatra se da nema primjerene razine
zaposlenosti te razvoja poduzetništva koje tvore temelj i predstavljaju
kotač-zamašnjak svakog zdravog i stabilnog gospodarstva. Bez njih se
poduzetništvo nema naprosto na koga kopčati, jer se na gotovo posve osiromašeno
stanovništvo ne može više računati kao na iole ozbiljnije tržište. Upozorava se
da Hrvatska ne može gospodarski opstati bez snažnog sektora pretežno izvozno
orijentiranih proizvodnih poduzeća. Bijegom od proizvodnog i kreativnog rada te
orijentacijom samo na trgovanje, koje je Hrvatsku svelo na ogromno
neproduktivno, gotovinsko, uvozno orijentirano i već odavno prezaduženo
trgovačko-potrošačko društvo na vjetrometini svjetskog tržišta ne može se
ostvariti zdrav i stabilan gospodarski napredak. Bez značajnijih te dobro
promišljenih i koordiniranih ulaganja, prvenstveno u izvozno orijentirane
proizvodne djelatnosti, nije moguće postići bitno smanjenje kronično enormne
nezaposlenosti niti znatnije povećati nacionalni dohodak i standard stanovništva
mišljenje je stručnjaka i analitičara.
Međutim takva politika u suprotnosti je interesa zapadnog kapitala i
razvijenih europskih zemalja ali i mnogih interesnih i mafijaških skupina kojima
je Hrvatska premrežena, a koje imaju mnogo koristi od ovakvog, za sve nas druge,
kaotičnog, neizdrživog i neodrživog stanja.
Preduvjet
oživljavanja i razvoja
Kad bi vladajuće garniture imalo željele boljitak već odavno bi bio napravljen
prvi korak prema oživljavanju i razvoju, a taj korak bio bi učinjen tamo gdje se
"pogriješilo" u koracima, a to je poništenje privatizacije i pretvorbe. Evo
kakva se moguća rješenja predlažu po tom pitanju: Uz proglašenje privatizacije i
pretvorbe ratnim zločinom predlaže se i donošenje zakona o poništenju istih. Uz
to i oduzimanje protuzakonito stečene imovine kao i donošenje zakona o
superviziji pretvorbe. Uz još neke mjere valja napomenuti i provođenje
nacionalizacije financijski i kriminalno opljačkane društvene imovine.
Hajmo
raditi prave stvari
Poštapalica je to Zorana Milanovića u trenucima kad god treba skrenuti temu s
mnogobrojnih afera njegove vlade ili npr. trenutno aktualnih kriminalnih pred
stečajnih nagodbi. Uz novi ustav i poništenje privatizacije i pretvorbe bilo bi
činjenje prave stvari. Međutim, otvaranjem te "Pandorine kutije" na vidjelo bi
izišla sva zla, sve nepravde i pljačke koje su tajkuni i hrvatske vlade i
političari napravili prema svojim građanima, društvenoj imovini i pojedincima.
Zato će Milanović i njegova vlada raditi one prave stvari koje je politika i do
sada radila- pljačkati i pomagati u pljački.
Niti "Nova
snaga" Hrvatske Tomica Karamarko i njegov HDZ,
otkako je preuzeo tu zločinačku organizaciju, nije
pokrenuo ni jednu jedinu inicijativu po pitanju
poništenja privatizacije i pretvorbe. Ne pokreće
inicijative iz razloga jer bi to itekako naštetilo
odabranim pojedincima-tajkunima, ali i HDZ-u kojeg
isti financiraju, a kojeg je i Karamarko svojedobno
ulažuči u budućnost, kao i svi ostali tajkuni,
financirao sa donacijom od 280 tisuća kuna preko
tvrtke Soboli d.o.o. čiji je bio vlasnik.
Osim toga Karamarko u stranku HDZ vraća nekad prvog čovjeka Fonda za
privatizaciju a poslije i ministra protuustavne i protuzakonite privatizacije
ili organiziranog kriminala Milana Kovača, koji je godinama bio i predsjednik
Nadzornog odbora Razvitak gdje je uz ostalo Jambi i njegovom bratu Boži prodavao
objekte, odnosno niz objekata. Posao koji je uz ostalo u Razvitku bio pun
malverzacija i zlouporaba, ali i ogromnih gubitaka.
Stoga eventualnim dolaskom Tomice Karamarka i njegovih ljudi na vlast niti će
doći do novog ustava koji bi ograničio vlast, spriječio zlouporabe i pogreške te
podvrgao vlast nadzoru i kontroli, čega se i Tomica boji, a toga se boje svi oni
koji štite nečiste osobne ili grupne interese, ali niti do poništenja
privatizacije i pretvorbe kao važnog preduvjeta oživljavanja i razvoja.
Zaključak
Dok je evidentno kako će i Milanović i Karamarko i njihovi poltroni i dalje
raditi "prave stvari" ali za osobnu korist i korist tajkuna i kapitala što bi
bilo činjenje prave stvari za ostatak Hrvatske?
Prava
stvar bi bila detronizacija tih uništavatelja naše
zemlje, našeg naroda i naših društvenih i
nacionalnih bogatstava. Prava stvar bi bila okaniti
se "ćorava posla" i davanja povjerenja partijama
koje kao imaju najviše šansi promijeniti ili bolje
rečeno samo na vlasti zamijeniti vladajuću
strukturu.
Samo stranke i nekompromitirani ljudi sa jasnom vizijom budućnosti, sa idejama
koje nose vrijednosti demokracije, slobode, humanosti, pravednosti i pravde,
solidarnosti i jednakosti, zdravog razvoja i napretka , koje nose stvarne
promjene i koje uistinu žele raditi prave stvari sa svojim narodom i svim
građanima Hrvatske zaslužuju povjerenje.
Piše: Mirko Omrčen
|