Netko bi se s tim akademskim, vrhunskim stupnjem zadovoljio, vjerujući da se obrazovao do najviše moguće razine. No, uslijedile su ne samo uspješne već upravo amblematske kazališne režije toga vremena i ostale eto žive do dana današnjega. Postavio je ni manje ni više nego sedamdeset kazališnih predstava, objavio malu biblioteku literarnih naslova čime je ukoričio svoje drame, priče, romane, teatrološke tekstove i studije o Domovinskome ratu. Objavljivan je i u inozemstvu, a legendarna zabranjena Kušanova drama „Svrha od slobode“ bila je zajednički krik velikoga Ivana Kušana i tridesetogodišnjeg Međimorca u puno hrvatsko nevrijeme: godine 1971. I to je sve, zar ne? E nije.
Pred vrata nam je nevrijeme nabacalo krvavi okupatorski i fašistički srbijanski rat i dr. se Međimorec nije libio postati dragovoljac u sada već ne tako mladim godinama. Uz veličanstvenog generala i kasniju tragičnu, ali ponosnu upravo povijesnu haašku žrtvu Slobodana Praljka uključio se u obranu domovine na Banovini, tamo gdje je tada gorjelo najžešće i gdje je izgledalo da je pad Zagreba pitanje tjedna. Ne i hipotetsko. I u tome je odlučnome vojničkom poslu, ovaj doktor teatrologije, pokazao svu svoju snagu, umješnost i agilnost.
S ne manjim trudom, ratovao je na prvoj crti i sa svim hrvatskim braniteljima i generalom Praljkom obranio domovinu. Ako ste pomislili da se Međimorec time iscrpio i zadovoljio i opet ste pobrzali i pogriješili. Ovaj se izniman čovjek i auktor stavio na raspolaganje oslobođenoj domovini i obreo se u sofisticiranu i osjetljivu te vrlo opasnu i izloženu poslu hrvatskoga obavještajca, a zatim i diplomata. Kakve li multidiscipliniranosti... i što još?
Cijelo je to vrijeme auktor pisao, objavljivao i činio sve ne bi li mlada a stubokom razorena domovina stala na noge, stvorila svoju diplomaciju ni iz čega te postala međunarodno ne samo prepoznata već i trajno prepoznatljiva. Došle su, kako smo mi neki i očekivali, godine hrvatskoga sluganstva, političkog i moralna pada i Međimorec naravno, u skladu s gnjusnom boljševičkom odmazdom, biva trajno i ekspresno „povučen“ sa svojeg diplomatskog prohrvatskoga, a međunarodnoga bojišta. Svjedoci smo nažalost, u što se od godine državnoga udara 2000., pretvorila nekadašnja radoljubna i zanosna diplomacija i koji su to stari kadrovi preuzeli i MVP i hrvatska predstavništva diljem svijeta. Nešto je trebalo učiniti.
Dr. teatrologije tada se odlučio boriti za hrvatsku medijsku istinu radeći u Hrvatskom kulturnome vijeću s Hrvojem Hitrecom, hrvatskim književnikom, na internetskom portalu, jer hrvatskih dnevnih novina nismo imali i još ih uvijek nemamo. To je slika Hrvatske u posljednja dva desetljećima kroz sramno političko razaranje domovine. Ono koje nastoji, svim sredstvima, obilato financirano izvana, dokinuti slobodnu i međunarodno priznatu predsjednikovu Hrvatsku te ju pošto poto vratiti gdje je i bila - u Jugoslaviju... sada meko nazvanu regija, regioon.
Djelujući (i) u Upravnom odboru HKV-a, objavljujući dragocjena svjedočanstva, raskrinkavajući hrvatoždersku medijsku laž i stalne klevete o genocidnosti, Miroslav, dr. Međimorec, iznio je na svjetlo dana mnoge istine i svjedočenja o Drugom svjetskom ratu koja su posebice mladome naraštaju otvarale i otvaraju oči jer kako ovaj auktor dnevnički pokazuje, partizanska istina prepuna je laži. Tzv. antifašistička povijest potpuna je krivotvorina, a beogradske optužbe za fašizam klasična su zamjena teza. Krvnik se i opet pokazao u pravome svjetlu, moloh stoluje u Beogradu, a ne pod Sljemenom.
Tako dr. Međimorec i u mirovini nastavlja svoj borben i lucidan životni put uz izniman opus i djela koja ostaju svijetliti u vremenu. Nije me stoga iznenadilo, što se, pored svih drugih obveza, ovaj auktor odlučio napisati i (još jedan) roman. O tom njegovu opsežnom i zahtjevnom literarnom, a najnovijemu djelu „Dora sa sjenama ili čekanje života“ bit će još mnogo riječi i na ovome portalu.
Korelirajući s Dujmovićem, u protekla dva dana, u Zagrebu se, na dvama predstavljanjima knjiga, okupila sva hrvatska rodoljubna javnost, svi oni nezadovoljni okupatorskom i sluganskom politikom Andreja Plenkovića kao punokrvnog nasljednika patološkome političkom nizu s kojim je amalgamiran: Račan, Mesić, Mesić, Josipović, Orešković, Sanader, Kosor, Milanović pa klon (i nikada više) Plenković. Stoga predstavljači nisu imali nimalo laku zadaću reći više o auktoru. I to pred brojnom publikom žednom hrvatskih naslova, hrvatske riječi i dijela. A što i kako reći više od auktora samog koji (nam) je dao najviše?
Javor Novak, hkv.hr
|
