U izjavama političara i u medijima i dalje traje prava
hajka protiv vukovarskih branitelja. Ne postoji ni jedna
pogrdna riječ u hrvatskom jeziku kojom nisu "počašćeni"
branitelji, osobito vukovarski. Lažno su optuženi da su
"rušitelji pravne države i demokracije", da su
"balvanaši kao i Martićevi balvanaši", "harambaše",
"grobari demokracije", "hrvatska sramota", da su ne samo
ustaše nego i nacisti, da su diskriminatori i mrzitelji
Srba, da fašiziraju Hrvatsku. Svaki dan u izjavama
državnih dužnosnika, nevladinih udruga, medija
izmišljaju se novi lažni povodi kako bi se sotonizirali
branitelji. Izmišlja se navodni kontinuitet genocidnoga
djelovanja hrvatskog naroda te se borba za obranu
hrvatskoga Vukovara lažno prikazuje kao kontinuitet
hrvatske genocidne politike te se Srbi iz agresora
pretvaraju u žrtvu hrvatske genocidne politike.
Antibraniteljska politika
Takvu protubraniteljskom djelovanju u
uskrsnoj propovijedi suprotstavio se i Josip Bozanić,
koji se upitao: "Što nam strah od branitelja, koji su
krvlju gradili Domovinu, govori o stvarnoj moći
postojećih struktura?" te je dodao: "Ne znači li
sustavno ponižavanje žrtve branitelja i poigravanje s
njima, u zadnje vrijeme po starim već viđenim
metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije
nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz
krize u koju je dovedena?"
Nažalost, ta važna poruka kardinala
Bozanića o novom "grijehu struktura" prešućena je, a
grešne strukture nastavile su još grublje svoju
antibraniteljsku politiku.
Glavni su krivci za takvu politiku
ključni ljudi državnoga vrha, predsjednik Vlade Zoran
Milanović i predsjednik Republike Ivo Josipović.
Premijer Zoran Milanović pogrešno tumačeći Ustavni
zakon, zapravo kršeći ga, silom pokušava ćirilicu
nametnuti Vukovaru. Hrvatski branitelji tomu su se
usprotivili, više puta su tražili, čak i molili, Vladu
da državnom silom ne nameće ćirilicu te da pokuša
odgodom ili na drugi način zaustaviti međunacionalne
sukobe i druge probleme u Vukovaru, koji ne koriste ni
Hrvatima ni Srbima. Vukovarski branitelji već više od
godine dana upozoravaju Vladu na štetnost i pogubne
posljedice njezine politike koja ne vodi računa o
novim velikosrpskim pretenzijama i činjenici da
postoji Memorandum 2, ali i izjave predsjednika Srbije
da je Vukovar srpski grad te da u skladu s tom
politikom Srbi ćirilicu smatraju svojom pobjedom kojom
će obilježiti Vukovar kao srpski grad. Vukovarski
branitelji tražili su i traže da Hrvatski sabor
raspravlja o problemu, dobili su potporu i 53
zastupnika, ali sve se to ignorira, ignorira se i
650.000 građana koji su se izjasnili za referendum.
Točka na i takve politike je i presuda
Općinskog suda u Vukovaru predsjedniku Stožera za
obranu hrvatskog Vukovara Tomislavu Josiću. Tomislav
Josić kažnjen je zatvorom u trajanju od osam mjeseci,
uz uvjet kušnje od dvije godine, zbog toga što je
medijskim istupima poticao na skidanje dvojezičnih
ploča u Vukovaru. Takva je presuda prava politička
presuda sa svrhom onemogućavanja političkog djelovanja
Stožera i braniteljske populacije, ona je pokušaj
širenja straha i stavljanja flastera na usta hrvatskim
braniteljima. Najavljuju se nove represije. Kazne
zatvora zbog događanja 2. rujna prijete još četvorici
Vukovaraca. Među njima je hrvatski branitelj, otac
dvaju poginulih sinova, kojem prijeti zatvor do dvije
godine.
Mnogi događaji koji su ovih dana
prethodili kriminalizaciji i sudskom progonu nisu
slučajni. Oni su trebali pripremiti javno mnijenje i
opravdati represiju koja se pripremala. Navest ću neke
karakteristične događaje. Na skupu koji je
organizirala Vesna Teršelić, na kojem su lažno i
jednostrano optuženi hrvatski branitelji, na kojem je
rečeno da je "zaustavljen proces pomirenja" te da je
"otvoreno iskazivanje nesnošljivosti prema srpskoj
manjini duboko poremetilo međunacionalne odnose", na
kojem je zatraženo dalje procesuiranje zločinaca na
objema stranama te je ponovno potvrđena politika
izjednačavanja zločina, zapravo oživljena je stara
antihrvatska platforma da je borba za istinu o
Domovinskom ratu i iznošenje istine navodno širenje
mržnje prema srpskoj manjini.
Da državni vrh takvu politiku prihvaća, potvrdilo se i prilikom
obilježavanja pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu, na kojem su
ponovno branitelji optuženi za politizaciju i zlouporabu komemoracije. Još
jedanput pokazalo se da državni vrh želi onemogućiti i zabraniti da se
komemoracije iskorištavaju za političke govore, odnosno želi zabraniti bilo
kakve govore u kojima se podsjeća na zločine i istinu koja se dogodila. Dakle,
državni vrh traži da se onemogući javno izražavanje bilo kakvih emocija i
govorenje istine o žrtvama i o tome kako agresori i zločinci nisu kažnjeni. Zbog
toga su se u Borovu ponovno pojavile dvije kolone, kao i u Vukovaru, jer
branitelji, ali i velika većina hrvatskog naroda, ne želi šutjeti o istini, ne
želi prihvatiti pomirbu sa Srbima na krivotvorinama i laži i izjednačavanju
zločina i krivnje.
Bez govora o hrvatskim žrtvama
Neprincipijelnost svoje politike
državni vrh potvrdio je ovih dana na komemoraciji u
Jasenovcu. Ta komemoracija, kao i uvijek, nije bila
samo odavanje pijeteta žrtvama, nego i politički skup
na kojem su se držali vatreni politički govori u
kojima je rečen niz neistina pa i optužbi protiv
hrvatskoga naroda. Potpuno pogrešno državni vrh
povezivao je zločine u Jasenovcu s današnjom Hrvatskom
te je izgledalo da ustaško "zlo" nije nestalo, odnosno
kako kaže Josipović, "ono je tu i vreba". Trebalo bi
već jedanput prestati lažno optuživati hrvatski narod
da u njegovim srcima živi ustaška zmija.
Krajnje je vrijeme da državni vrh shvati da Hrvatska nije
zmijska dolina, nego demokratska država u kojoj nema ustaša ni opasnosti od
ustaša i novih Jasenovaca. Nemam ništa protiv toga što se u Jasenovcu govori
emocionalno, što se drže politički govori, ali smeta mi postojanje dvaju
kriterija. Kada se govori o ustaškim žrtvama, onda politički govori i emocije ne
vrijeđaju žrtve, ali kada se na sličan način govori o vukovarskim žrtvama, onda
to navodno narušava pijetet. Dakle, kada se radi o hrvatskim žrtvama u Borovu i
drugdje, onda se ne smiju izražavati emocije, onda se ne smiju držati politički
govori ili bilo kakvi govori, onda sve treba svesti na protokol bez emocija, bez
srca i duše, onda ne treba govoriti istinu jer to narušava međunacionalne odnose
i vrijeđa Srbe u Hrvatskoj.
Predsjednik Josipović i premijer
Milanović nisu svjesni da govorima u kojima svuda vide
ustaše i opasnost od obnove zla zapravo promiču
velikosrpske krivotvorine i strategiju koja je
cjelovito izražena monstruoznim optužbama u Haagu da
je današnja Hrvatska nasljednica Pavelićeve NDH i da
je srpski narod desetljećima izložen stalnom
ponavljanju hrvatskih genocida te da je Jasenovac samo
jedan od genocida u tom nizu, koji se nastavio i
Olujom kao najvećim etničkim čišćenjem i zločinom
nakon Drugoga svjetskog rata. Josipović je u Vukovaru
prihvatio velikosrpsku strategiju da se izjednače
zločini i krivnja. Kada je to javno demonstrirao sa
srbijanskim predsjednikom Tadićem, onda su mu
vukovarske majke okrenule leđa.
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara želi se pretvoriti u novi
lažni dokaz o hrvatskoj krivnji. Zato nije slučajno što se predsjednik Josipović
ovih dana upravo na skupu Vesne Teršelić ponovno založio i zatražio od Ustavnog
suda da riješi njegovu tužbu i poništi Zakon o ništetnosti pravnih akata vojnih
sudova bivše JNA koji je donio Hrvatski sabor. On je ponovio svoje stajalište da
je taj Zakon protuustavan i štetan, čime zapravo ponovno prihvaća pravo Srbije
da aktivira presude vojnih sudova JNA hrvatskim braniteljima koje se temelje na
iznuđenim priznanjima mučenjem u srbijanskim koncentracijskim logorima.
Predsjednik Josipović i dalje želi ukloniti zakonsku prepreku koja onemogućava
progon vukovarskih branitelja aktiviranjem starih tužbi i presuda.
Zbog svega toga kriminalizaciji
Stožera i progonu branitelja svrha je slamanje otpora
kapitulantskoj hrvatskoj politici koja prihvaća
britansku srpsku strategiju da je nužna pomirba sa
Srbijom, ali ne na istini, nego na prihvaćanju
krivotvorina o podjeli krivnje za rat.
Toj politici smetaju hrvatski
branitelji, a posebno Stožer, jer joj se on najjasnije
i najoštrije suprotstavio. Kada je vidio da Stožer ima
golemu potporu hrvatskoga naroda i da ona sve više
jača, kada je vidio da ga ne može slomiti
krivotvorinama, verbalnim i drugim optužbama, državni
vrh odlučio se za golu represiju, za krivične progone,
odlučio se da one koji su najzaslužniji za stvaranje
hrvatske države jer su je obranili od velikosrpske
agresije pretvore u kriminalce koje će strpati u
zatvor. Takvu politiku državnoga vrha ne treba
podcijeniti jer je ona dobro razrađena i oslanja se na
sustavnu promidžbu i stalno ponavljanje lažnih optužbi
protiv vukovarskih branitelja.
U sotonizaciji vukovarskih branitelja nisu zaboravljene ni
vukovarske majke, i one su došle na red jer im nije oprošteno što su okrenule
leđa Josipoviću i Tadiću, civilizirano prosvjedujući protiv njihova dogovora i
politike izjednačavanja krivnje koja je zapravo amnestija velikosrpskog
agresora. Majke vukovarskih heroja postale su sumnjive i krive, postale su
opasnost jer "ne daju da se skine crnina", jer su "okrutni čuvari tuge", jer su
"zarobljene uspomenama", jer čine život užasnim u Vukovaru u kojem je "svaki dan
dan mrtvih". Ide se tako daleko da ih se vrijeđa te Ante Tomić piše: "one
vjerojatno ne znaju drugačije čak možda i izopačeno uživaju u svijećama i suzama
te svojom tugom i crninom uskraćuju veselje djeci".
Riječ je o sustavnom pokušaju da se
ukine pravo na emocije, da se ukine pravo na sjećanje.
To je politika u kojoj se ne smiju držati nikakvi
govori u Vukovaru, u kojem se ne smije govoriti
istina, u kojoj se mora radi novog bratstva i
zajedništva prihvatiti politika četničkog vojvode
Tomislava Nikolića da odnose treba riješiti tako da
nitko ne bude oštećen. Dakle, to je politika
kapitulacije i odustajanja od istine. Vukovarski
branitelji koji takvu politiku ne prihvaćaju i za koju
su dobili potporu velike većine hrvatskoga naroda
postali su opasnost jer je hrvatski državni vrh
prihvatio politiku "zaboravimo prošlost, okrenimo se
budućnosti". To je velika podvala jer nema budućnosti
koja se ne temelji na prošlosti. Zato narod koji
prihvati da mu se krivotvori prošlost ili da mu se
izbriše povijesno pamćenje zapravo prestaje postojati
kao narod.
Sadašnja hrvatska politika ne želi sići s vlasti i spremna je i
na represiju kako bi se održala. Zbog toga je za održavanje te politike nužno
sotonizirati Stožer za obranu hrvatskog Vukovara te ga optužiti da želi
određivati "tko se gdje smije kretati". Evo jednog navoda iz dnevnog lista koji
sustavno sotonizira hrvatske branitelje, koji sustavno optužuje Stožer za obranu
hrvatskog Vukovara da su harambaše i balvanaši koji na sličan način ruše
hrvatsku državnu kao što su to činili Martićevi balvanaši: "Nakon što su u 'svom
gradu' nepoželjnim proglasili premijera, predsjednika i diplomatski kor,
Josićevi ljudi sad su prešli i na 'civile'. Možemo kao slijedeće očekivati i
formalno ovjereni popis nepoželjnih ili možda barikade na kojima će se takve
legitimirati."
Protuhrvatske snage
Dakle, nastavlja se optuživanje vukovarskih branitelja te ih se
lažno stavlja u isti koš s balvanašima i harambašama koji su pokušavali srušiti
hrvatsku državu, koji su pokušali stvoriti kvazidržavu Srpsku Krajinu iz koje su
istjerali sve Hrvate te su je željeli priključiti velikoj Srbiji. Sustavno se
nameću krivotvorine kako su vukovarski branitelji jednaki neprijatelji i
rušitelji hrvatske države kao i srpski balvanaši iz Knina.
Nema nikakve dvojbe da će takva
politika propasti jer Vukovar je sveto mjesto
hrvatskoga naroda koje će, obrnuto željama državnog
vrha, ponovno ujediniti hrvatski narod i još jedanput
obraniti ono veliko što je hrvatski narod učinio
devedesetih godina stvarajući svoju samostalnu
nacionalnu državu. No ne treba podcijeniti opasnost od
moćnih i dobro raspoređenih protuhrvatskih snaga, koje
upravo kriminalizacijom vukovarskih branitelja žele
promijeniti povijest, stalno izmišljaju ustaštvo i
stalno pokušavaju branitelje prikazati kao nastavak
ustaške politike, a Hrvatsku kao zmijsku dolinu u
kojoj su Srbi stalno izloženi smrtnoj opasnosti.
Najbolji su lijek demokratski izbori i promjena vlasti
jer očigledno je da sadašnja ne prihvaća upozorenje
kardinala Bozanića o grijehu struktura i potrebi
mijenjanja svoje politike. Suprotno, ona zaoštrava
protubraniteljsku politiku i ide tako daleko da ih
nije sram one koji su prošli pakao Vukovara i
srbijanskih logora proglašavati opasnošću za hrvatsku
državu.
Piše: prof. Zdravko Tomac
Vijenac, 15. svibnja
2014.
|