Napisao sam mu još i ovo: "Bojim se što je ministar
Jovanović već najavio davanje odobrenja novom pravopisu
i preuređivanje udžbenika u skladu s njim. Stječe se
dojam da bi on već 15. travnja uveo novi pravopis. Njemu
i tako nije važna javna rasprava .Ne smije nam se
dogoditi da nam se naručeno priklanjanje jednoj
pravopisnoj opciji prodaje kao znanstvenost, a činjenica
neslaganja oko nekoliko pravopisnih sitnica zlorabi kao
opravdanje za uvođenje 'jedinstvenoga' pravopisa
političkim diktatom naručitelja, tj. pravopisnom
diktaturom. Velika je šteta što se je pravopis radio u
nekakvoj tajnosti. Upravo zato javna rasprava ne smije
biti formalnost. Sve treba biti predmetom rasprave."
Sad mi je žao što to pismo nisam dao u javnost iz
više razloga.
15. travnja 2013. radna je inačica pravopisa
predstavljena javnosti. Time je ujedno otvorena
"javna" rasprava. I ja sam dobio zamolbu da se
uključim u raspravu. Uključio sam se, poslao Institutu
i o tom obavijestio javnost člankom Tražim
produžetak, javnost i temeljitost pravopisne rasprave,
koji je objavljen na nekoliko portala. Tu sam napisao
i ovo: "Želim pridonijeti da pravopis bude što
bolji bez obzira na njegovu daljnju sudbinu. Imam
dosta napomena i prijedloga. To se može smatrati mojim
uključivanjem u javnu raspravu, ali ne i ocjenom.
Raspravljam o pitanjima koja me više zanimaju.
Isticanje mojega imena ili anonimnost nisu mi bitni.
Ipak ne bih želio da moje ime bude jezikoslovno
pokriće za oktroirani pravopis."
Iz Izjave Društva profesora hrvatskoga jezika,
Izjave Matice hrvatske i nekoliko drugih ozbiljnijih
upozorenja o tom novom pravopisu sasvim je jasno da
sam bio u pravu tražeći iz više opravdanih razloga
produžetak rasprave, njezinu javnost i temeljitost.
Kao nekadašnji djelatnik Instituta zabrinut sam za
njegovu sudbinu, njegovu čast i dostojanstvo. Zato sam
napisao članak Kako spasiti čast Instituta i
oduprijeti se pravopisnoj diktaturi. Poslao sam
to ravnatelju Instituta i nekim kolegama. Od kolega
nisam dobio nikakav odgovor. Pomišljan na informativnu
blokadu kao u Sjevernoj Koreji. A vrli ravnatelj ovako
mi je odgovorio:
"Poštovani kolega Mamiću,
zahvaljujem na Vašem pismu i na prijedlozima i
prigovorima, koje će naše Uredničko vijeće uzeti u
obzir prilikom priređivanja završne inačice naših
pravopisnih pravila. Naša e-adresa pravopis@ihjj.hr
bit će trajno otvorena za raspravu i nakon
objavljivanja naše završne inačice pravopisa tako da
mislim da nema razloga za produljivanjem javne
rasprave kako je ona zamišljena. Jezikoslovcima i svim
zainteresiranima sasvim je dovoljno mjesec dana da
pročitaju tih 50-ak stranica teksta, kao što ste
uostalom to i Vi učinili, na čemu još jednom
zahvaljujem. Oni kojima nije dovoljno mjesec dana za
osvrt na naš pravopis sasvim sigurno ne bi ni nekoliko
godina pomoglo.
Svako dobro,
Željko Jozić."
Očito nije shvatio vic. Ponudio sam Institutu dasku
spasa kako se elegantno izvući iz nelagodne situacije
i oduprijeti nametanju toga nezrelog pravopisnog
uratka kao službenog, oktroiranog pravopisa.
Prije 15. travnja novi je pravopis bio mačak u
vreći. Kad je vreća odriješena, "mačak" je mogao
iskočiti, ali je samo djelomično provirio.
Zainteresirana hrvatska kulturna (i nekulturna)
javnost pozvana je na "javnu" raspravu. Često se
ističe kako bi se u tu raspravu trebao uključiti
cijeli narod jer svi imaju pravo na to. Komu je
stvarno upućen poziv na raspravu i od koga se očekuje
da se uključi, pokazuje nam radna inačica: "Do
kraćenje dolazi: . b) u dugoj množini imenica koje
nemaju dugouzlazni naglasak u genitivu jednine ."
(str. 13.). Malo niže na istoj stranici naći ćemo: "Iza
pokrivenoga r može se pisati i e i je: a) u oblicima
jednosložnih imenica muškoga roda koje nemaju
dugouzlazni naglasak u genitivu jednine ." Može
li to razumjeti Jovanović, Goldstein i širi društveni
sloj, ljudi, narod?! Prosudite sami!
Sad je "mačak" relativno poznat, ali mu velik dio
još u vreći. Iz svih dostupnih rasprava o radnoj
inačici sasvim je jasno:
- ponuđena pravopisna pravila na 46 - x stranica ne
mogu se razumjeti bez zagledavanje u druge postojeće
pravopise i zaključke Vijeća za normu hrvatskoga
standardnog jezika
- tri sporna pitanja, oko kojih se dizala prašina,
medijski i politički prenapuhana, riješena su
kompromisno (što je potvrdilo moje očekivanje o mačku
u vreći i nepoštivanju naručiteljeva naloga)
- tekstualni dio radne inačice je nedopustivo štur,
oskudan, nedorečen, u odnosu na sve druge pravopise,
što otvara mogućnost raznim iznenađenjima
- radnog primjerka pravopisnoga rječnika nema, a
rasprava se bez njega nije smjela ni početi
Ne znam bi
li ministar Jovanović našao u tom svom već
jedinstvenom i službenom pravopisu odgovor na svoju
dvojbu s početka mandata: šport ili sport? On je to
kaubojski riješio. Njemu javna rasprava ni o čemu ne
treba. On štedi samovoljno odlučujući o svemu.
Pitam se: Kad završava "javna" rasprava? Svima nam je jasno da je ona završila
prije nego je počela. Nije je ni trebalo. On slijepo vjeruje Joziću i ustanovi
koju on financira. Mogli su mu podvaliti i Londonac (prvotni ili u nekoj novijoj
verziji). On bi kao čvrsti vjernik u svoju znanstvenu ustanovu, koju on
financira, vjerovao. Da je Institut znao za njegovu tako čvrstu vjeru, mogao je
samo osuvremeniti primjere u nekom od postojećih pravopisa i vrlo brzo i jeftino
riješiti pravopisno pitanje. Ministar je riješio svoju dvojbu i izvršio obećanje
o "jedinstvenom, službenom" pravopisu. On sutra može u Europsku Uniju. Ima
pravopis! A imamo li ga i mi?
Sad većina kaže da imamo i da smo ga već davno imali, da nije trebalo novi ni
raditi, pogotovo na takav način.
Što možemo dalje očekivati? Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje je rađen u tajnosti. Formalno je ponuđen na raspravu radi
demokratskoga pokrića. Dobio je odobrenje čim je tako ugledna znanstvena
ustanova s tako izgrađenom društvenom svijesti prihvatila izradu naručenoga
pravopisa. Da je to tako, dokazuje ministrovo pismo nakladnicima, gdje se
očekuje da do 3. lipnja svi udžbenici moraju biti po tom, njegovu pravopisu.
Znajući ministrovu odlučnost, brzopletost, može se za koji dan očekivati i
službeno odobrenje novoga pravopisa s mnoštvom nepoznanica. Da bi taj pravopis
bio jedini i jedinstveni, mora ukinuti sva prethodna pravopisna odobrenja tako
da to bude doista jedini. To bi bila prava pravopisna katastrofa.
Pitam se: Tko bi po tom i takvu pravopisu mogao pravopisno urediti barem jedan
udžbenik do 3. lipnja ove godine? Ne znam takva lektora u Hrvatskoj. Čak i kad
bi se Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje dekretom ministra Jovanovića
pretvorio po hitnom postupku u lektorki ured kako bi što prije sve uredio po
njegovu i svojem pravopisu, to nikako ne bi bilo moguće bez zavirivanja, barem
ilegalno, u druge pravopise i odluke ukinutoga Vijeća za normu. Kad bismo autore
toga pravopisa razdvojili da neovisno jedan o drugome uređuju jedan udžbenik po
tom pravopisu, dobili bismo toliko različitih verzija udžbenika koliko ima i
autora toga neautorskoga pravopisa.
Davno je u Narodnom vijeću rekao Stjepan Radić: "Gospodo, vi od trojednice
pravite dvojednicu, a hoćete da napravite nijednicu!"
Ukinuti sve relativno dobre pravopise i uvesti kao službeni,
jedinstveni, obvezujući (barem za škole i javnu upravu) nedovršeni Hrvatski
pravopis IHJJ i tražiti da se svi udžbenici po njemu tako brzo urede, nemoguća
je zadaća. Ministar bi trebao znati da se nemoguće zadaće ne smiju zadavati.
Jedino je političaru njegova kova moguće na mjestu srušenoga mosta sagraditi
noviji, koji bi mogao biti i stariji od srušenoga. Običnim smrtnicima to nije
moguće.
Mile Mamić,
Sveučilište u Zadru
Zadar, 13. svibnja 2013. |
