AMERIČKI "NOVI SVJETSKI POREDAK" - ENGLESKO
NEOKOLONIJALNO POROBLJAVANJE SVIJETA
Izdavačka
kuća Antun Gustav Matoš iz Zagreba krajem prošle
godine, točnije 14. prosinca 1999., na Tribini grada
Zagreba u Kaptolu 27 predstavila je jednu od
najvažnijih knjiga u XX. stoljeću o povijesli i
metodama anglo-američkog imperijalizma, a
predstavljanje te knjige bilo je to značajnije jer je
knjigu došao predstaviti sam autor - F. William
Engdahl. Knjigu su također komentirali i novinari
Mirjana Rakić, Antun Abramović te Željko Krušelj.
Knjiga o kojoj govorimo zove se "Stoljeće rata" s
podnaslovom "Anglo-američka naftna politika i novi
svjetski poredak" a obuhvaća 388 stranica te sa svojim
briljantnim činjenicama i intelektualnim uvidima o
pozadini naftne i bankovne politike Velike Britanije
(i kasnije Amerike) predstavlja nuklearnu bombu u
povijesnoj literaturi.
Prvi puta je tiskana u Njemačkoj 1992. a godinu dana
kasnije tiskana je i na engleskom govornom području,
pa se kod nas javlja, za naše prilike, relativno brzo.
Knjiga ima
jedanaest poglavlja koja nam od samog počelka
obrazlažu da su "Tri stupa Britanskog carsiva"
(sirovine/nafla, bankarstvo i pomorski
putovi/kolonije) bila uvod u sve ratove što su
potresli XX. stoljeće: dapače, iz knjige mi dobivamo
uvjerljiv uvid i dokaze da na Britaniji leži puna
odgovornost za sve najveće ratove koji su se dogodili
u XX. stoljeću, pa unutar 11 poglavlja u drugom
poglavlju "Granice su povučene: Njemačka i geopolitika
'Velikog rata' " vidimo da se Britanija prvi puta
zabrinula za svoj primat kada je Njemačka počela
prestizati privredni razvoj Britanije, u trećem
oglavlju saznajemo da "Počinje globalna bitka za
kontrolu nafte", jer Englezi shvaćaju da će svijetom
vladati onaj koji će biti u stanju da nadzire
najvažnija nalazišla nafte i iz toga razloga Englezi
izazivaju I. svjetski rat da spriječe izgradnju
njemačke zeljezničke mreže od Berlina do Bagdada, jer
bi to značilo vladavinu Njemačke na putu do
najvažnijih nalazišta nafte, što bi opet presjeklo
Britansku kontrolu na pulu za Indiju.
Ovdje za sva vremena dobivamo
informaciju zbog čega je Srbija preferirana od Engleza
i zašto je (dosljedno tome) Englezima potrebna Srbija
i Jugoslavija: "... Srbija, mala ali prkosna, stoji na
putu između Njemačke i veliki luka Carigrada, Soluna i
drži vrata za Istok. 'Srbija je uistinu bila prva crta
obrane naših istočnih posjeda. Ako bude poražena ili
uvučena u sustav Berlin - Bagdad', naše će veliko, ali
slabo zaštićeno carstvo uskoro osjetiti udar njemačkog
prodora na Istok." (str. 49) I kada ju je NATO 1998.
odlučio bombardirati, nije to bilo zato da se spasu
Albanci, već zato da se smekša neposlušni sluga.
Zaboga, pa kako bez njih obnoviti Jugoslaviju kao
granicu protiv njemačkog prodora na Istok. I to nam
pokušava objasniti Engdahl. U četvrtom poglavlju
Engdahl objašnjava da "Nafta postaje oružje, a Bliski
istok bojno polje".
Ovdje
saznajemo da je projekt židovske države Izrael nastao
u glavama engleskih političara koji su u toj ideji
vidjeli prosperitet očuvanja i širenja Britanskog
carstva! "Nije nevažno da je nova židovska domovina
pod pokroviteljestvom Britanije bila geografski
smještena n jednom od strateški najvažnijih dijelova
duž glavne arterije proširenog Britanskog Carstva iz
razdoblja nakon 1914., na osjetljivom položaju na putu
za Indiju i u odnosu na novoosvojena arapska područja
osmanlijske Turske. Naseljavanje manjine u Palestini,
tvrdili su Balfour i drugi u Londonu, dati će Londonu
stratešku mogućnost od ogromnog značaja. Bit će to
najblaže rečeno, ciničan potez Balfoura i njegova
kruga" (str. 79). Tako je lukav, Albion iza kulisa
pokrenuo mržnju Nijemaca na Židove i Židova na
Nijemce! Naime, ovo tokom članka postaje sve jasnije
jer se do sada nije govorilo ili se "rijetko govori o
činjenici da strateški i geopolitički ciljevi
Engleske, dobrano prije 1914., nisu bili samo slomiti
njezina najvećeg industrijskog suparnika; Njemačku,
nego, kroz pobjedu u tom ratu, osigurati neupitnu
britansku kontrolu nad dragocjenim prirodnim dobrom -
naftom (na Bliskom Istoku - prim. E.Č.) (.....) Nafta
je otvorila put zastrašujućoj novoj pokretljivosti
modernog ratovanja ( )
Tijekom rata Runmnjska e bila jedini siguran izvor
nafte za sve njemačke zračne snage, tenkove i brodove
(......) Godine 1918. bogata su nafina polja Bakua, na
Kaspijskom jezeru, bila ciljem jakih vojnih i
političkih borbi sa strane Njemačke kao i Engleske,
koja je preduhitrila Nijemce i držala ta polja pod
okupacijom nekoliko kritičnih tjedana u kolovozu
1918., što je njemačkom vojnom zapovjedništvu
zapriječilo put do opskrbe naftom. To je bio
odlučujući zadnji udarac protiv Njemačke, koja je
nekoliko tjedana kasnije zatražila mir, samo nekoliko
mjeseci nakon što se činilo da je Njemačka porazila
savezničke snage ..." ! (...) Britanski ministar
vanjskih poslova lord Curzon s priličnom je točnošću
prokomentirao: "Saveznici su uplovili u pobjedu na
valovima nafte (...) Njemačka se previše hvalila
svojom superiornošću u željezu i ugljenu, ali nije
vodila dovoljno računa o nasoj superiornosti u nafti"
" (istakao E.Č.) Dakle, iz knjige uviđamo tko je bio
krivac za rat i zašto, a ujedno uviđamo kako je
potencijalna pobjednica I. svjetskog rata (Njemačka)
postala poražena samo zato jer nije imala- nafte!
(Str. 69/70/71) U kasnijem poglavlju saznajemo da je
Hitler bio engleski politički projekt i da su ga
(fnancirali engleski bankari.
Suparništvo i savezništvo Engleza i
Amerikanaca
Peto
poglavlje "Zajednički i oprečni ciljevi: anglo -
američka borba za hegemoniju nad naftom" objašnjava
razvoj anglo-američkih odnosa i kaže da je
"...Britanija postigla pobjedu (u I. sv. ratu)
posuđenim novcem (jer je u rat ušla bankrotirana prim.
E.C.). Američki štedni ulozi, koji su dosezali
milijarde dolara, u organizaciji Morganove kompanije s
Wall Streeta, J. P. Morgan & Co., odigrali odlučujuću
ulogu u britanskoj pobjedi (str. 85) (....)
Prijetnja od britanskog sloma u siječnju 1917.,
nakon što je Rusija istupila iz rata zbog ratom
izazvane gospodarske iscrpljenosti, bila je više nego
dovoljan poticaj Morganu i njegovu njujorškom
financijskom krugu da poduzmu združenu propagandu i
druga sredstva. Učinili su to uz pomnu potporu
najviših dužnosnika američkih novina, nakon što je
postalo jasno da ništa osim američkog ulaska u rat
neće spriječiti opasnost koja je u Europi prijetila
Morganu i njegovim europskim partnerima. (...) Da nisu
uspieli, Morgan & Co., kao i Britanija, bili bi 1917.
suočeni s potpunom financijskom propašću..." (str. 90)
Kuća Morgan i moćni međunarodni financijski interesi
londonskog Cytija odigrali su presudnu ulogu u
stvaranju sustava federalnih rezervi Sjedinjenih
Država, u mjesecima prije izbijanja europskog rata
(...) Njujorški su bankari počeli usvajati stil
britanskih imperijalnih financijskih krugova (.....)
Kako je američki ratni dug premašivao sve svote do
tada poznate u povijesti Sjedinjenih Američkih Država,
zamaglila se razlika između Morganovih interesa i
interesa američke države.
Američka se Vlada sve više pretvarala u instrument
za jačanje nove moći međunarodnih bankarskih kuća ....
" (str. 91/92) Tako je postupno nestalo razlike između
engleskih i američčih političkih interesa, što dodatno
obrazlaće šesto poglavlje pod naslovom "Englezi i
Amerikanci zbijaju redove" u kojem nalazimo i
podnaslov "Deterdingov, Montagu Normanov i Schachtov
'projekt Hitler' " koji objašnjava da su Englezi
stvorili Hitlera da bi kroz njega Njemačku kompletno
uništili i da bi nakon rata islu tu Njemačku držali
pod punom kontrolom. Autor pažljivo citira literaturu,
prilaže fotografiju s anglo-američkim bankarima kako
sjeede s Nijemcima još 1939. godine (!) i u bilješkama
navodi da je isti covjek koji je Britaniji i Americi
preporučio Adolfa Hitlera, nakon njemačkog sloma
vladao - Njemačkom. Naime, izgleda da je sve dobilo
epilog kada je kasniji nacistički ministar Reichsbanke
Hjalmar Schacht, koji je bio bliski prijatelj
guvernera Londonske banke Montagua Normana,
organizirao međunarodnu financijsku potporu koja je
bila od vitalne važnosti za dolazak na vlast Hitlerove
NSDAP godine 1933.
Nije Hitler samo tako u svome "Mein
Kampfu" hvalio Engleze i Englesko Carstvo. Izričito
navodi da je planirao dijeliti svijel s - Englezima! U
izgradnji Novog Svjetskog Poretka ostalo je na izgled
otvoreno pitanje tko će biti prvi Hitler ili Englezi
tj, Amerikanci. I jedni i drugi vjeruju u novu
nadljudsku rasu koja će vladati svijetom, i jedni i
drugi vjeruju da je smrt milijuna ljudi, koje treba
pobiti bez borbe, opravdana u ime viših ciljeva. (Ovo
je zaključak koji možemo izvući čitajući pojedina
poglavlja Engdahla, kao i Ralpha Eppersona,
povjesničara koji se više od 35 godina bavi
konspirativnim pogledom na povijest i koji je napisao
knjigu "Novi svjetski poredak"). Kada danas nakon toga
pročitamo i pojedina poglavlja Hitlerovog "Mein
Kampfa" u cijelosti razumijemo zašto je Hitler bio
uvjeren da će svijet dijeliti s Englezima, kojima je
vjerovao i s kojima se nadao savezu pri osvajanju
svijeta. Hitler nedvosmisleno kaže: "Mi ćemo izgraditi
moćnu pješadiju, a Englezima ćemo prepustiti mornancu
i svjetsku trgovinu" (slobodan prijevod engleskog
izdanja "Mein Kampla").
Ali pokazao se naivan. Dakle, opel
ista engleska igra: hvališ, stvaraš i potičeš
protivnika da bi ga kasnije uništio proglasivši ga, k
tome, jedinim krivcem za sve svjetske nevolje i
zločine! Naime, "Brilanska je polilika u toj
konstelaciji bila stvorila 'projekt Hiller', pod punom
svijesti o tome kakav će biti njegov konačan
geopolitički i vojni smjer (.....) Britanska je
potpora 'rješenju Hiller' dosegla najviše razie ( )
Philip Kerr (lord Lothian), član Okruglog stola Cecila
Rhodesa, ( ) bio je bliski savjetnik Nevilla
Cliamlierlaina. Lothian je podupirao projekt Hitler,
kao član zloglasne Clivedenove postave u engleskim
krugovima, kao što je radio i lord Beaverbrook,
najutjecajniji britanski magnat toga doba, koji je
imao u rukama Daily Express i Evening Standard, s
ogromnim nakladama. Ali, najveći je pobornik Hitlerova
pokreta u Britaniji u to doba možda bio engleski
kralj, Edward VIII., kasnije, poslije abdikacije,
ojvoda od Windsora." (str. 133) Teško narodu čije
stranke financiraju Englezi i Amerikanci.
U čemu se sastoji monstruoznost ideje
"Novog svjetskog poretka"
Zanimljivo je da su Novi svjetski
(naftno-bankarski) poredak, čije plodove polagano
počinjemo uživati i u Hrvalskoj, pokrenuli isti oni
krugovi koji su se bavili stvaranjem 'Projekta
Hitler'! Na 238 stranici ove vrlo zanimljive i iscrpne
knjige nalazimo bilješku koja to potvrđuje. Naime,
američki maheri svjetske naftaške politike se godine
1954. sastaju u mjestu Arnheim, u hotelu Bilderberg,
te tako dobivaju nekonvencionalni naziv Bilderberška
skupina. "Ti su bilddrbdrski sastanci postali jednim
od najučinkovitijih sredstava za oblikovanje
poslijeratne anglo- američke politike. Godine 1973.
moćni su ljudi okupljeni oko Bilderberga odlučili
lansirati velebni napad na industrijski razvitak u
svijetu s ciljem da povrate ravnotežu moći u korist
anglo-američkih financijskih interesa. U namjeri da to
učine, odlučili su upotrijebiti svoje najdragocjenije
oružje: kontrolu nad svjetskim tokovima nafte.
(...)"..." (str. 215). Budući da su na tržištu vladale
američke naftne kompanije to je značilo drastičnu
potražnju američkih dolara kojima se nafta jedino
mogla platiti, i drastično bogaćenje male skupine
anglo-američkih naftaša.
A u bilderberškoj je skupini u svibnju
1973. sjedio čovjek koji je planirao 'projekt itler' i
britansku vladavinu svijetom u koaliciji s Amerikom.
Zvao se Robert. D. Murphy. "Dnevni red za saslanak
Bilderberške skupine u (Švedskom gradu) Saltsjoebadenu
u svibnju 1973.. sastavio je Roberl Murphy. To je onaj
isti čovjek koji se 1922., godine, kao konzul u
Münchenu, po prvi pula sastao s Adolfom Hitlerom i
poslao svojim pretpostavljenima u Washingtonu povoljne
preporuke (vidi 6. poglavlje). Robert Murphy također
je osmislio američku politiku prema Njemačkoj nakon
1944., kada je bio na položaju političkog savjetnika u
Njemačkoj i od 1945. do 1949. na položaju savjetnika
Ureda vojne vlasti za Njemačku...." (str. 238)
I tako je njemački narod demokratski
izabrao naciste. Pa tko još može tvrditi da
Anglo-Aerikanci nisu znali što Židovima radi Hitler
kada su oni nahuškali jedne na druge, da bi kasnije
mogli još monstruoznije potkopavali ekonomski napredak
Njemačke. U tom bi svjetlu trebalo promatrati i
nedavna iznenadna otkrića financijskih malerzacija
Helmuta Kohla: Englezi znadu da samo demokršćanska
koalicija CDU/CSU može poslužiti prosperitetu Njemačke
i suradnji Njemačke i Francuske, i da se ona neće
nastojati podvrgnuti britanskim interesima poput
kancelara Schrödera, koji naveliko udvara Engleskoj. U
tome bi bila poanta podzemne politike koja objašnjava
i zašto Anglo-Amerikanci u zapadnoj i istočnoj Europi
financiraju socijaliste i komuniste, a nikako ne vole
europski (njemački !) orijentirane demokrpćane.
Zanimljivo je ono što je o suradnji
Amerikanaca i Engleza rekao Henry Kissinger,
najmoćniji čovjek Amerike pokraj kojega su američki
predsjednici bili obične lutke na koncu, dok je on
vladao Amerikom i svijetom, kako nas uvjerava ova
knjiga: "Kissinger s odobravanjem navodi poslijeratne
američko-britanske 'posebne odnose', dodajući: "Naša
je poslijeratna diplomatska povijest prepuna
anglo-američkih 'dogovora' i 'razumijevanja', katkada
po presudnim pitanjima, koja nisu nikada pretvorena u
službene dokumente ... Britanci su bili tako uistinu
od pomoći da su postali sudionikom u unutarnjim
američkim vijećanjima, do razine koju vjerojatno
nikada ranije nisu prakticirale suverene države.
Tijekom mojega boravka u Bijeloj kući, Brilanci su
igrali ključnu ulogu u nekim američkim bilateralnim
pregovorima ... U vrijeme moje poliltke u Bijeloj kući
bolje sam informirao britansko ministarstvo vanjskih
poslova i više ga angaćirao nego američko Ministarstvo
vanjskih poslova ..." (str. 239) A ta suradnja uvijek
je išla na uštrb interesa Njemačke i malih zemalja
svijeta. Tu se ponovno vraćamo na bit britanske
politike prema Hrvatskoj i Srbiji:
Srbija je Englezima i Amerikancima služila kao
mostobran i žandar naroda, koji ujedno čuva da Nijemci
ne prodru na Istok, a Hrvatsku su Englezi uvijek
kažnjavali preko Amerike, preko koje su financirali
"nevladine Udruge" iza kojili su se skrivali, jer se
na političkoj sceni nikada nisu pojavljivali sami, da
se narod ne dosjeti jadu.
Knjiga "Stoljeće rata" otkriće je sa
saznanjima najvišeg inteleklualnoga dometa: u njoj
nalazimo sve ono što nismo ni slutili da ćemo naći.
Engdahl u knjizi opisuje kako Međunarodni monelarni
fond i druge ključne engleske i američke svjelske
banke uništavaju ekonomije država trećega svijeta (a
tu za njih spadamo i mi): američki prislup
porobljavanja država je uvijek isti: prvo državi
odrediš ekonomsku politiku pod kojom joj odobriš
kredile, a kako su kamatne stope kredita previsoke, a
uvjeti koji određuju razvoj državne ekonomije od MMF-a
za tu državu uvijek destruktivni, država kreditoprimac
na kraju biva financijski uništena i porobljena od
anglo-američkog kolonijalizma: radna snaga postaje
golovo besplatna, razvija se tržište jeftine dječje
radne snage, a narod postaje javna kuća s jeftinim
konobarima. Dakle, narode raduj se hamburgerima i
McDonaldsu dok te radost ne prođe.
Emil Čić,
Povijest
hrvatskih neprijatelja
|
